ZNAMO DA SU HRABRI, A ONI KAZU DA SU I ZABORAVLJENI U poslijednje vrijeme obavjestajni izvori ukazuju da je, poslije opsade Gorazda, u pripremi velika cetnicka ofanziva na slobodne teritorije Konjica i Igmana. Nas reporter boravio je prije dva-tri dana na ovim prostorima, u posjeti borcima 649. lahke brigade, koju je komandant IV korpusa predlozio za vitesku jedinicu unutar Armije RBiH.Do Bjelimica se nekada, iz Konjica, stizalo za nepunih sat vremena, magistralnim putem preko Boraka. Sada se alternativnim putevima, do ovog planinskog predjela smjestenog izmedju Visocice, Treskavice, Lelije, Crvnja i Zelengore, putuje mnogo duze.

Borci Armije BiH i gorstaci Bosnjaci iz ovih krajeva, koji su do sada nebrojeno puta zaustavili cetnicke horde iz pravca Nevesinja i Kalinovika, preko planinskih prevoja, stizu u opcinsko srediste i vracaju se nazad, naravno pjeske, za pola dana. Nama je trebalo duplo vise, jer nam je valjalo registrirati mnoge detalje koji oslikavaju tezinu puta dugog sedamdeset kilometara, a on je za deset hiljada zitelja Bjelimica, zila kucavica, jer se donedavno tuda transportovala sva humanitarna pomoc. Sada je nesto lakse, jer je hrana pocela stizati padobranima iz zraka. I pored toga na ovim kozjim stazama sreli smo na stotine mjestana Bjelimica, koji na konjima prebacuju, oruzje , municiju, hranu, sanitetski materijal, a na isti nacin, kada je potrebno transportuju se i ranjeni pripadnici 649. lahke brigade.

U izuzetno nepovoljan polozaj, mjestani bjelimickih sela; Odzaka, Ljubuce, Mokrog, Svijence, Gradiljine, Plocnika, Jezeprasine, Luke, Vranica, Ocrkavlja, Doljana, Sopota, Veluse, Zabrdjana, Tinje, Strana, Zavodca, Slatinice, te Ovcara, i pripadnici 649. lahke brigade i zdruzene snage Armije BiH, dosli su nakon pada djela Igmana, Bjelasnice, Grebka i Trnova, kada su gotovo sa svih strana okruzeni jakim cetnickim snagama, a jedina veza sa slobodnom teritorijom je upravo spomenuti put.

Naravno, cetnici su tada, u julu i avgustu prosle godine pokusali da u istom cugu, ovladaju i ovim podrucjem, ali su naisli na takav docek od koga se zloglasni hercegovacki korpus nije zadugo oporavio. Valjda ocekujuci da se pred desantnim jedinicama, kojima je predhodila silna artiljerijska priprema, tada gotovo goloruki pripadnici Armije povuku prema konjicu, cetnici su iz vise pravaca krenuli prema Bjelimicima, ali se sve zavrsilo samo na pokusaju,

jer kkao nam ovdje ispricase, ovi inadzijski narod nikada nije ni pred jednim zavojevacem pognuo glavu, niti napustao svoja ognjista pa je tako bilo i u ovom ratu. Zahvaljujuci najvise toj svojoj upornosti sacuvali su ovo parce Bosne koje po svojoj konfiguraciji neodoljivo podsjeca na Peljesac, a ono ce uskoro ako Bog da, prestati biti poluotok, jer treba uskoro krenuti prema Kalinoviku i Nevesinju koji su odavde udaljeni 13, odnosno 20 kilometara.Ovakva razmisljanja registrirali smo na najzescim linijama, u Argudu i Mokrom gdje dnevno padne na stotine granata, ispaljenih sa cetnickih uporista na Kokosinjcu, Brdu, Polju, Seljanima, Javorju, Klancu, dabica Poljani, a slicno misle i borci i na ostalim linijama duzine 150 kilometara.

Razrusene porodicne kuce u Argudu, svjedoce o silini artiljerijskih udara, a slicne slike se mogu vidjeti i u ostalim bjelimickim selima. Uprkos svakodnevnom granatiranju ovaj gorstacki narod, koji ocito ignorira silu, nastoji zivjeti sto normalnije, popravljaju svoje razrusene domove, pripremaju zemljiste za sjetvu, a u trenucima odmora, nerijetko se moze cuti i bjelimicki becarac.Sigurnost i zastitu, vrijednim domacinima, kao sto smo vec rekli, pruzaju pripadnici 649. lahke brigade, a njenog komandanta Dzemu Poljaka, pronasli smo na jednoj od osmatracnica, na kojoj i u proljece pusu jaki planisnki vjetrovi, ostri poput ovdasnjih Bibera, Trnka, Surkovica, Tinjaka. Komandant Poljak je ukratko izlozio borbeni put ove brigade.Pouceni iskustvom iz proslog rata, mjestani Bjelimica nisu dozvolili sebi luksuz da budu iznenadjeni.

Gotovo godinu dana prije izbijanja prvih sukoba, ljudi su se ovdje pripremali na otpor agresoru. Nabavljali su oruzje, organizovali u pocetku seoske straze, kasnije je formirana prva vojna jedinica i dosli smo do toga da ovaj kraj ima jednu elitnu brigadu, sposobnu ne samo da odbrani ovaj prostor nego i da izvrsi svako naredjenje pretpostavljene komande. Naravno, najteze je bilo u julu i avgustu prosle godine, kada smo, zahvaljujuci najvise jedinstvu naroda i vojske, uspjeli sacuvati ovo podrucje.

Njegov zamjenik, Fikret Nisic, govori nam da je njemu u tim trenucima, bilo casno biti starjesina ovim ljudima, koji su gotovo goloruki ustali braniti svoje domove, obitelji, svoju rodnu grudu. Iz sela u selo isla je poruka da na polozajima mora se ostati do posljednjeg borca. Tako je i bilo. Spominju nam poginule bjelimicke heroje: Ismeta Trnku, Salku Mujana, Ferida Ahmethodzica i Nusreta Panjetu te tesko ranjene, Muniba Pintola, bajru Granulu, Camila, Nezira i Ramu Trnku… Ne spomenu, medjutim, i vlastiti primjer. Kada su ga borci i starjesina, u jeku cetnicke ofanzive upitali, sta cemo Fikrete, padose Trnovo, Igman i Bjelasnica, odgovorio je, borit cemo se pa sta nam dragi Bog da, u najgorem slucaju bit cemo Zepa. I bio je u pravu, uspjeli su da se odbrane, a on je, kazu, bas licnim primjerom spasio ovaj kraj, pokazao kako se bori za svoj narod i ovu zemlju Bosnu.

Kakav su podvig napravili pripadnici ove brigade najbolje se vidi iz cinjenice da je tek dva mjeseca nakon ovih bitaka, Vrhovna komanda Armije BiH saznala da se ovo podrucje uspjelo odbraniti. Za ta dva mjeseca pripadnici 649. lahke brigade su za pripadnike plavih sljemova, koji su dosli na liniju razdvajanja na Igmanu, bili neka neidentificirana vojna formacija a to su izgleda bili i za neke odgovorne ljude, i u nasem Glavnom stabu koji su potpisali dokument o razdvajanju a nisu ni znali gdje im  se nalaze jedinice pa zato i ne treba da UN cudi zasto je Trnovo palo na tako misteriozan nacin.

Za ove dvije ratne godine, mozda i gori neprijatelj od cetnika, za ove hrabre i zaboravljene ljude, bio je hronicni nedostatak brasna, a i to su ovi odvazni ljudi znali rijesiti na vrlo originalan nacin. Naime, znajuci da se brasno moze nabaviti u Sarajevu, u zimu pretprosle godine, kada ni ptica nije mogla proci preko piste Sarajevskog aerodroma, grupa odvaznih pripadnika 649. lahke brigade pretjerala je ispred zaprepascenih plavaca sto grla krupne stoke, koja je kompenzirana za brasno, sto je te zime spasilo i pripadnike Armije i civile u Bjelimicima.Prica o bjelimickim borcima i njegovim herojima ne bi bila potpuna da nismo svratili do Nasera Macica, ljekara u ratnoj bolnici, koji je do sada spasio mnoge zivote, a tenutno je u ovom kraju  ne samo ljekar nego i veterinar i stomatolog.Dosao sam u ovaj kraj iz Konjica prije dvije godine misleci ostati mjesec – dva, a ostao sam, evo, vidite, koliko, i nije mi zao jer sam zajedno sa svojom ekipom uspio spasiti mnogo ljudskih zivota. Ni sanjao nisam da cu morati ici duboko iza cetnickih linija, i pruzati pomoc nasim diverzantima koji su nagazili na minu, ali i na to se covjek navikne. Kada si sa ovakvim momcima onda ni strah ne mozes osjetiti.

Druzivsi se par dana sa borcima i starjesinama 649. lahke brigade i mjestanima bjelimickih sela, vracamo se istim putem nazad, samo sto nam napredovanje usporava nenadani snjezni pokrivac, a za tu iznenadnu promjenu vremena, osamdesetogodisnji dedo, Salko Tucakovic, veli: To vam je, djeco, namignuo Crvanj na Morine, a vidite da to namigavanje osjetimo i mi ovdje u Bjelimicima. Saznavsi ko smo, zamoli nas dedo, kao i mnogi prije njega, da negdje zabiljezim kako se ne bi zaboravilo da je u ovim krajevima svoju borbu za Bosnu poceo i rahmetli Miralem Jugo, covjek koji je jos za zivota usao u legendu, a kao sto se zna, nesretnim slucajem, izgubio je zivot prosle godine u Mostaru.

Mnogi, takodjer, ne znaju da je vise od dvije stotine pedeset mladica, pripadnika Armije BiH, koji su porijeklom iz ovih krajeva ugradilo zivot u Bosnu i Hercegovinu, braneci Sarajevo. Samo da se zna.