Stradanje fočanskih Bošnjaka nije bilo vezano samo za grad i prigradska naselja, već se događalo po cijeloj općini. Ubijene su stotine Bošnjaka po fočanskim selima, hapšeni su i odvođeni u logore, žene su silovane i držane kao robinje za seksualna iživljavanja, paljene su kuće i ljudi u njima.
Cetnicki zlocin u selima Sutjeske
U 20-ak sela mjesne zajednice Popov Most, odnosno sela na Sutjesci, ubijeno je i vodi se kao nestalo blizu 100 Bošnjaka. Većina sela je popaljena i uništena. Prve znake pripreme zločina na ovom području Srbi su pokazali još u ljeto 1991. godine kada je 70 naoružanih Crnogoraca iz crnogorskog sela Mratinja prešlo na teritoriju Foče u selo Vučevo. Došli su u posjetu Jakši Jovoviću i da, pokazujući svoje naoružanje, zastraše Bošnjake. A, još od ranije počela je netrpeljivost Srba sa područja Sutjeske prema komšijama Bošnjacima. Sve se više budio srpski nacionalizam i javno ispoljavala mržnja prema komšijama Bošnjacima. Srbi se obučavaju po selima, u selo Čelebiće pristiže vojska sa vukovarskog ratišta, prolaze uz pucnjavu, psovke i provokacije jedinice JNA prema Dubrovniku. Srbi se naoružavaju i pripremaju za rat.
Čim se počelo pucati u Foči, Srbi na Sutjesci prave barikade, postavljaju topove i okreću cijevi prema selima gdje su Bošnjaci. Vode se nekakvi pregovori, a zapravo su to ultimatumi koje Srbi daju Bošnjacima da predaju oružje i da im navodno neće niko ništa. Pregovori se vode u više navrata, prvi 16. pa onda 25. aprila. Počinje predaja oružja, ali samo onog trofejnog i lovačkog, ostalo Bošnjaci, vođeni iskustvima iz Drugog svjetskog rata, skrivaju. Nakon ovoga počinju pretresi bošnjačkih kuća. Jedna skupina od 800 Bošnjaka otišla je put Gacka. Jača i srpska propaganda i padaju prve žrtve. Ubijen je Hajro Lugušić. Bošnjaci se skrivaju po šumama i planinama. Tada na teren Sutjeske preko brda iz Sarajeva stiže Zaim Bešević, demobilizirani major JNA. Dolazi sa namjerom organiziranja otpora i pomoći zbjegovima pri povlačenju. Nastaje čuveni bataljon ''Sutjeska'', zahvaljujući kojem 4.500 Bošnjaka Sutjeske uspijeva da se probije do slobodne teritorije, a ovaj bataljon se isticao kasnije na ratištima širom BiH.
Pored mještana sela Sutjeske, u brda ovih krajeva pristižu i Bošnjaci iz drugih sela, ali i općina, poput Gacka. Svi pričaju o velikim zločinima koje Srbi, komšije i pridošli dobrovoljci, čine po njihovim selima. Na planini Vučevo i na Zelengori Bošnjaci se koncentrišu i uz pomoć Beševića dobro organiziraju, može se reći, izbjegličke kampove. Imaju straže, izvidnice, miniraju se mogući četnički prilazi, što je urodilo plodom jer je u dva navrata poginulo 19 četnika koji su htjeli prići izbjeglim, ali organiziranim Bošnjacima na Vučevu. Srbi, ne mogavši prići Bošnjacima, granatiraju ih sa odstojanja, a aktivna je i avijacija. Istovremeno pale sela i ubijaju na najsvirepije načine one koji su ostali u selima, najčešće zbog nemoći i bolesti. Topovskim projektilima 12. juna četnici ruše džamiju u Šadićima. Iako je odbrana izbjeglih u Vučevo i Zelengoru uspješna, ipak život postaje sve teži za njih. Ponestaje im oružja, hrane, lijekova, sanitarija, a četnici tuku sve više i sa nekoliko strana, iz pravca Kalinovika, Mratinja i sa prevoja Čemerno.
Na Gorama iznad Šadića 12. jula održan je sastanak na kojem je donesena odluka o probijanju prema slobodnoj teritoriji. Proboj počinje 15. jula sa Zelengore, a 17. sa Vučeva. Probijanje zbjegova dosta uspješno štite pripadnici ''Sutjeske'', iako je bilo žrtava kako od granata, tako i u borbama kada bi se naišlo na četnike. Proboj je trajao devet dana i noći, a pojedinci koji su iz raznih razloga zaostajali, probijali su se i po 15 dana. Preživjeli Bošnjaci Sutjeske među ključne ličnosti zločina u ovom kraju ističu: Jovana Vukovića, vojvodu i komandira svih srpskih snaga na ovim prostorima, zatim Ratomira Mastilovića, Tihomira Aćimovića, Željku Majdova, Ljubomira Kovačevića, Đoku Vukovića, Ljubu Milinkovića, Dušana Živanovića, vojvodu Zdravka Vladičića, Dragana Vladičića, Sinišu Nitkovića, Zorana Papricu, Dragana Mališića, Nešu Ostovića, Gojka Lalovića, Zdravka Pavlovića, Luku Tanovića...
Zlocin u Jelecu
U mjesnoj zajednici Jeleč, u njenih 11 sela, stradalo je oko 120 Bošnjaka. Stradanja su počela 1. maja 1992. godine i trajala su sve do oktobra. Zločinci su bili domaći Srbi, komšije. Metode koje su četnici primijenili tokom zločina u Jeleču slične su metodama koje su primjenjivali i u drugim krajevima Foče i BiH. Najprije su pozvali Bošnjake da predaju oružje, onda su blokirali područje barikadama, postavili artiljeriju na sigurno odstojanje i već 1. maja počinju granatirati jelečka sela. Granatiranje sa Vratla iznad Jeleča, stare ceste prema Kalinoviku trajalo je tri dana. Nemoćan i praktično nezaštićen bošnjački narod povlači se u planine. Četvrtog maja Srbi upadaju u Jeleč i najsvirepijim metodama ubijaju sve koje su zatekli, uglavnom nemoćne i bolesne, ali i one naivne pojedince koji su vjerovali svojim komšijama. Žive ih spaljuju u kućama, kolju, siluju. Srbi nastavljaju naprijed, a Bošnjaci se sve više povlače u planine. Desetog maja četnici napadaju šumsko radilište na Paležima gdje se skrio dio izbjeglog stanovništva.
Sukobi se nastavljaju i narednih dana, a 20. septembra Bošnjaci uspijevaju na Papratnim Njivama zadati jak udarac četnicima, ubivši ih 38. Ali, granatiranje zbjegova se nastavlja. Bližila se i zima i odlučeno je da se i ova grupa prebacuje prema slobodnoj teritoriji, a uz pomoć brigade ''Sutjeska''. Probijanje je počelo 1. oktobra i trajalo je 10 dana. Organizatori zločina u mjesnoj zajednici Jeleč, između ostalih, bili su Ljubo Ninković, potpukovnik Pavlović iz garnizona JNA u Kalinoviku i Vojko Cicković iz Miljevine. U izvršenju zločina istakli su se: samozvani vojvoda Pero Elez, nastavnici iz Miljevine Risto Trifković i Pero Krunić, načelnik srpske policije Miljevine Milenko Vuković. Pored njih u zločinu su se istakli još i Željko, Pavle, Luka, Nenad, Rade i Slavko Elez, zatim Rajko Milutinović, Radmilo Vuković, Zoran Ivanović, Nenad Janković, Gojko Jojić, Željko Krunić, Zdravko Milutinović, Drago Ninković, Risto Ostojić, Dragan Rončević, Živko Miletić i dr.
Miljevinski zlocini i zlocinci
U sedam sela mjesne zajednice Miljevina ubijeno je 68 Bošnjaka. O zločinima u rudarskom naselju Miljevina i okolini nema puno svjedočenja, jer su ovdje četnici ubijali neostavljajući svjedoke u životu. Zločini su se dešavali tokom maja, juna, jula, a zločinci su bili komšije Srbi. Pošto je većina građana ovog naselja radila u rudnicima, kako Bošnjaka tako i Srba, onda se može reći da su rudari Srbi ubijali kolege Bošnjake. U Miljevini su počinjeni i veliki zločini silovanja Bošnjakinja. Karamanova kuća pretvorena je u javnu kuću u kojoj su silovane i držane u zatočeništvu mlade Bošnjakinje, bilo ih je čak od 12 godina. Također, i mnoge druge kuće su pretvarane u mjesta silovanja i iživljavanja komšija nad svojim komšinicama. I motel u Miljevini služio je za silovanja. Sva sela u mjesnoj zajednici Miljevina popaljena su i porušena. Ideolozi i izvršitelji zločina u Foči su, prije svih, pripadnici Kriznog štaba ove mjesne zajednice predvođeni Pavlom Elezom.
U Kriznom štabu još su bili: Pero Elez, Pavlov sin; rudarski inžinjer Slavko Stanković koji je bio i predsjednik IO SO Foča; trgovac Brane Stanković; oficir JNA Stojan Stanković; inžinjer Nikola Baja Golijanin; te Dragan Todorović i Savo Milovanović. Tu su još: Ljubo Ninković, republički sindikalni funkcioner; potom već spomenuti nastavnik Risto Trifković. On je formirao javnu kuću od kuće Kahrimana. Svjedoci za njega kažu da je zaklao svoja dva učenika, braću Barlove. Također kažu da je zaklao i hodžu Murata Drinjakovića i staru Zejnu Suljević. Skupa sa Draganom Ćosovićem i Ljubom Cicmilom zaklao je Alemu Barlov u selu Trošanj. U ključne zločince Miljevine ubrajaju se još i Miljenko Vuković, načelnik SUP-a u Miljevini, nastavnik Miloš Krunić, za koga svjedoci kažu da je lično ubio Zahida i Hamida Šalaka, te da je saučesnik u ubistvu hodže Ćamila Tuzlaka. Tu su još: Novak Stanković, Mićo Vuković, Dobro Stanković, Neđo Todorović, Zdravko Tešević, Neđo Dunić, i izvjesni novinar Cerović. Ova grupa je u selu Mrđanovićima 24. juna '92. ubila sedam žena.
Neđo Golubović je još jedan od miljevinskih zločinaca koji je skupa sa Pavlom Elezom na Mitrovom Vrelu ubio Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jedno romsko dijete. Treba spomenuti i: Neđu Boškovića, Radu Draškovića, Petra Pejovića, Ljubu Zelenovića, Peru Ninkovića, Zorana Ivanovića, Duška Jovovića, Miroslava Delića, Gorana Ćosovića, Gorana Milutinovića, Radmila Davidovića, Dana Šošića, Velibora Vukovića, Dušana Ivanovića, Dragana Janjića, Miću Orlovića, Biljanu Mrgud, Jelenu Cicović, Maricu Simović, Nadu Stanković, Vladu Golubovića, Sašu Gagovića, Tomu Ostojića, Dragana Teševića, Jagu Mališa, Njegu Boškovića, Radivoja Pavlovića, Radivoja Filipovića, Slobodana i Aleksu Markovića itd.
Zlocin u mjesnoj zajednici Kratine
Zločine u mjesnoj zajednici Kratine osmislili su i činili isti oni koji su to radili i na području Miljevine. Na ovom području u 11 sela poginulo je blizu 30 ljudi. Iako su Bošnjaci ovih sela bili nenaoružani, četnici nisu smjeli napasti pješadijom ovo područje sve do 22. juna, iako su od samog početka agresije gađali artiljerijom sa Kolunskog brda i od crkve u Budnju. Kada su napali tog 22. juna, 70-ak seljana ove mjesne zajednice bilo je organizirano u odbrani, pružili su dobar otpor i više do oktobra nije bilo napada. Kada su počela povlačenja u oktobru prema slobodnoj teritoriji sa Zelengore, zbjegovi su prolazili kroz područje Kratine odakle su se ljudi priključivali zbjegovima, a onda su četnici samo ušli i pobili one koji nisu mogli otići.
