U 13 sela koja pripadaju mjesnoj zajednici Luka ubijeno je 36 Bošnjaka. Granatiranja ovih sela počela su 8. aprila '92. godine iz miljevinskog sela Budanj, a najjača su bila 14. maja. Kakve zločine su četnici činili u selima Luke, govore primjeri iz Daničića, gdje su Srbi iz porodice Vuković iz sela Kozje Luke masakrirali devet članova porodice Nurke Karahasanović, koji su se skrivali u šumi Radoviš. Primjer zločina je i selo Pirni Do, gdje su ubijeni Bego i Nura Jahić. A, ubistvo Muje Osmankovića u selu Hrđavci najdrastičniji je primjer četničkog zločina u Lukama. Dogodio se u maju '92. godine kada su Srbi macolom razbili jedan nišan na mezarju i na njega nabili Osmankovića.
Stradanje Bosnjaka Luke
Organizatori zločina u Lukama su pripadnici Kriznog štaba iz Miljevine, a izvršitelji su uglavnom lokalni Srbi iz sela Kozje Luke. Najviše zločina učinili su članovi porodice Vuković: Brane, Luka i Milorad, potom Blagoje Golubović, Miodrag Stanić te Rajko Todorović. U zločinima učestvuju i Srbi iz Miljevine, pripadnici porodice Elez, kao i Njegoslav Bošković. Tu su i vojvoda Simo Mojević iz Ustikoline sa svojim sljedbenicima, zatim neki od članova porodica Škipina i Miletić, pa Sreten Vujadin i Sreten Kovačević iz sela Tulovići koje pripada Ustikolini. Branitelji i mještani mjesne zajednice Luka povukli su se 1. juna '92. prema Grepku, prema slobodnoj teritoriji, tako da na ovom području nije bilo velikog stradanja mještana.
Zlocin u mjesnoj zajednici Trnovača – Brod
Na području mjesne zajednice Trnovača – Brod u devet sela ubijeno je ili se vodi kao nestalo 115 Bošnjaka. Sela ove mjesne zajednice nalaze se na putevima koji vode od Foče prema Sarajevu i Dubrovniku. Prva stradanja desila su se u selu Điđevo, u koje četnici ulaze 20. aprila, nakon što su najprije u selo došli komšije Dragan i Zoran Pejović i Rajo Stanojević sa ultimatumom za predaju oružja. Nedžib Hadžimusić je to odbio i onda otpočinje granatiranje sa svih strana. Otpor je bio kratkotrajan i četnici na čelu sa Anđelkom Veljovićem ulaze u selo. Muškarce zatvaraju u kuću Bore Džajića, a žene i djecu u kuću Sulejmana Hodžića, da bi navečer muškarce krvave i isprebijane odveli na livadu Bare. Neki su odmah ubijeni, a drugi otjerani u koncentracioni logor u KPZ Foča. Sutradan, 21. aprila, hapsili su skrivene muškarce. Neke, poput Ferida Krše, ubili su pored Drine nakon prethodnog iživljavanja i mučenja. Nešto kasnije, u maju, Srbi su odvodili iz sela, u više navrata, žene i djevojke u štab na Brodu na Drini. Tamo su mučene i silovane.
Sela Bjeliš, Raoničko Brdo, Kovačići, Radačići i Štovići okupirana su 4. i 5. juna '92. godine. Bošnjaci ovih sela predali su nešto malo oružja što su imali pred sami rat, tako da su bili potpuno bespomoćni i pod stalnom stražarskom kontrolom od strane komšija Srba. Nadgledanje Bošnjaka i straže držali su Srbi iz sela Gradac, a predvodili su ih Nikola i Mirko Kovačević, te Jovo Vukadinović sa svoja četiri sina. Na zvjerski način pobijeni su stanovnici štovićkih sela. Paljeni su živi u svojim kućama. Komšije Srbi su se iživljavali nad staricama i nejači. Tako je Gojko Vasiljević Gica natjerao jednu staricu da se skine gola, a onda je strpao u šaht od vode.
Glavni počinitelji zločina nad Bošnjacima u mjesnoj zajednici Trnovače – Brod bili su komšije Srbi. Jedinica ''Sveti Sava'' prednjačila je u zločinu, a na ovom području djelovao je i srpski odred vojne policije ''Dragan Nikolić'' iz Foče, predvođen Jankom Janjićem Tutom, Dragoljubom Kunarcem Žagom, braćom Banović itd. Ideolozi zločina u ovoj mjesnoj zajednici bili su njeni članovi Kriznog štaba: Drago Krunić, Anđelko Veljović, Ilija Čalasan, Drago Fulurija, Rajo Stanojević, Stamen Ranđelov, Zoran i Dragan Pjević, Nebojša i Vojo Kalajdžić. Svi su oni i direktno učestvovali u napadima na selo Điđevo, a pored njih zločine su na ovom području činili i: Radmilo Ostojić, Mirko Babić, Boro Višnjić, Nebojša Rakić, Zdravko Vasiljević, Jelena i Rade Babić, Mišo Bajić, Desimir Čalasan, Slavica Fulurija, Zoran Pavlović, Slobodan Popović, Zoran Tomović, sinovi Nikole Bodiroge, kao i izvjesni Komljenović. U štovićkim selima također su komšije Srbi dominirali u zločinima. Predvodio ih je Milivoje Radović iz sela Gradac, raniji komandir stanice policije u Foči, a svjedoci su prepoznali među četnicima i komšije Ljubana Milanovića iz Avdagića Luke, Slavka Kovačevića iz Lisičića, Vladu Kovačevića sa sinom Savom iz sela Bjeliš, zatim Jovu i Slobodana Škipinu, Vojislava Milanovića sa sinovima.
Jabuka i Ustikolina
U selima mjesne zajednice Jabuka ubijeno je 22 ljudi, u 10 sela. Ovo područje je posljednje došlo na udar agresora, tako da je stanovništvo moglo izbjeći. Oni koji su ostali u kućama, pobijeni su.
U mjesnoj zajednici Ustikolina ubijeno je ili se vodi kao nestalo 199 Bošnjaka. Svi su ubijeni na najbrutalnije načine: klanjem, spaljivanjem u kućama i štalama, strijeljanjem. Od 21 mjesne zajednice u Foči, u ovoj je bilo najveće stradanje civilnog stanovništva. Nikakav otpor nije pružen agresoru, niti je bilo nekakvog organiziranog povlačenja ili bijega na slobodne teritorije. Jednostavno su žrtve čekale svoje dželate. Za razliku od Bošnjaka, komšije Srbi dobro su se naoružali i spremili za rat. Neki od zločinaca u ovoj mjesnoj zajednici su: Vinko Šubara, Radmilo Mihajlović, Zdravko Mijović, Slaviša Miličević, Arsen Blagojević, Zdravko Joković, Novislav Kovač, Novak Blagojević, Željko Škobo, Miladin Pejović, Brane Vuković, Sreten Vujadin, Boško Divljak, major JNA koji je zajedno sa Petrom Mihajlovićem 26. aprila '92. godine koordinirao napad na Ustikolinu, Milika Golubović, Sreten Starović, zatim Željko, Drago, Vasilj, Mile i Neđo Blagojević, Radmilo Miletić, Rajko Todorović, Milan Maljković, major JNA Slavko Miličević, vodnik JNA Zoran Marić, kao i pripadnici vojne policije iz Foče Zoran Vuković, Dragan Zelenović, Dragoljub Kunarac, Janko Janjić i dr.
Stradanje Čelikova Polja
U 12 sela mjesne zajednice Čelikovo Polje ubijeno je ili se još vodi kao nestalo 50 Bošnjaka. Sela ove mjesne zajednice nalaze se na desnoj strani Drine uzvodno od Foče. Prva žrtva ove mjesne zajednice bio je Džemil Polovina koji je ubijen 26. maja, a glavni zločini počinjeni su 8. juna, a počinili su ih uglavnom komšije Srbi. Pred naletom Srba 8. juna većina stanovništva Čelikova Polja bježi u šumu i tu se skriva danima. Zahvaljujući odvažnosti nekolicine mladića, noću 23. juna, 173 mještana na malim čamcima prelaze Drinu i odlaze na planinu Vučevo, gdje se priključuju Bošnjacima iz sela Sutjeske. Jedan broj žena i djece uspio je preći most na Šćepan-Polju i preći u Crnu Goru. Međutim, ovim nije okončano stradanje mještana ovih sela, jer su mnogi stradali kasnije prilikom povlačenja zbjega preko Zelengore. Kao počinitelje zločina svjedoci su prepoznali: Ljubomira Dostića, komandanta bataljona, Simu, Dušana, Vladimira i Dejana Kovača, Dragana i Zorana Nitkovića, Vukadina i Milutina Perišića, Miluna i Slobodana Milanovića, Rajka Mijovića, Radomira, Radosava i Vlastimira Pavlovića, Savu Pejovića, Slobodana Starovića, Rajka Krnojelca, Nenada Drakulu, Tošu Kalajdžića, Valerijana Simića, Zdravka Vasiljevića, Sloboda Ćurčića, Zorana Mijovića, Mišu i Danila Pavlovića, Radovana Vukovića, Velju i Zdravka Mijovića, Vukolu Vujovića, Obrada Mališa.
Mjesne zajednice Dragočevo i Godijeno
U pet sela mjesne zajednice Dragočava stradalo je 30 mještana, Bošnjaka. Scenarij je isti kao i u drugim mjesnim zajednicama. Prvo se Bošnjacima postavi ultimatum za predaju oružja, a onda, kada oni to urade, slijedi ubijanje. Prvi zločin u ovoj mjesnoj zajednici počinjen je 22. aprila u selu Saš. Okrutnost je prisutna i kod ovog zločina: klanje, paljenje u kućama i sl. Nakon 22. aprila u više navrata Srbi upadaju u sela i pale i pljačkaju. Zločine su uglavnom činile komšije iz susjednih sela, a glavni je bio Simo Bodiroga, šumar iz Dragočeva, i Miladin Pjano sa sinovima, iz Potpeći. Spominju se još i četnici iz porodice Vilotić, kao i sinovi Todora Simovića.
Mjesna zajednica Godijeno ima 10 sela, a stradalo je 47 mještana. Četnici su zločine u ovim selima činili sve do avgusta '92. godine, dok i posljednjeg Bošnjaka nisu ubili ili dok nije pobjegao. Prijetnje su počele još 19. aprila od strane četnika na čelu sa samozvanim vojvodom Borom Ivanovićem. Bošnjaci ovih sela sa desne strane Ćehotine izbjegli su prema slobodnoj teritoriji, ali oni na lijevoj strani nisu imali tu sreću, ostali su u okruženju četnika. Zločine su činili komšije Srbi: Čedo, Anđelko, Borivoje, Radojica, Mile, Spomenko i Strajo Perišić, zatim Mile Bodiroga, Borislav i Dobrislav Pjano, Ljuban i Dragan Vuković, Vlado Simović i dr. Džamija u Godijenu zapaljena je 2. maja, a munara srušena dan kasnije.
Zlocini u Zlatini, Vikoču, Čelebićima
U devet sela mjesne zajednice Slatina stradalo je 20 Bošnjaka. Prvi upad u ova sela dogodio se 2. maja, tada Srbi pale nekoliko sela i ubijaju zatekle. Narod se sklanja u šume iznad sela, a onda se prebacuje na slobodnu teritoriju Goražda. U ovoj mesnoj zajednici pružen je otpor četnicima sa nešto malo oružja, uglavnom lovačkog. Od te grupe naoružanih Bošnjaka formirana je Slatinska četa koja četnicima nanosi gubitke sve do konca '94. godine. Među četnicima ističu se Milivoje i Vojislav Đorđević, Nebojša Vrećo, Velimir Višnjić, Milutin Vilotić i dr.
Sedam sela mjesne zajednice Vikoč imalo je 30 žrtava. Srbi su u sela ove zajednice ušli 8. avgusta '92. godine. Zločinci su bili komšije, ali i pomoćnici iz Čelebića, Jošanice i Brusna, te četnici iz Crne Gore. Počinili su svirepe zločine. ''Prilikom upada u selo Papratno Donje, hvataju Miralema Ahmića. Mladić je imao samo 22 godine. U blizini škole u Papratnu vješaju ga za noge na jednu krušku. Ispod glave su mu naložili vatru. Mladić je od bolova vrištao, trzao se, uvijao... Poslije toga su poluugljenisano tijelo skinuli sa kruške, stavili ga na obližnji plot i ponovo naložili vatru ispod već mrtvog tijela mladića... U drugom slučaju, u selu Papratno Gornje, na svirep način ubijena je Kenda Trako. Odrali su joj kožu sa tijela do pasa i tako je ostavili naslonjenu na među pored kuće Memije Šoro. Tog 8. avgusta '92. zapaljena je škola i džamija u Vikoču. Sva sela su, također, spaljena. U zločinima se, prema kazivanju preživjelih mještana, ističu komšije: Pero Kovač, Ilija Čančar, Rade Kovač, Spomenko Arsenić, Neđo Mitrić i Milenko Arsenić'', pišu Preljub Tafro i dr. Bećir Macić u knjizi ''Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992.-1995.''
U 16 sela mjesne zajednice Čelebići, Zavait i Jošanica ubijeno je 58 mještana. O stradanju Bošnjaka u ovim krajevima malo se zna, jer nema onih koji su preživjeli četničke torture. Oni koji su pobjegli, to su učinili pravovremeno, a oni koji su ostali, ubijeni su. Zločin u selima Čelebića izvršen je 27. jula, a u selima Zavaita 12. avgusta. Po zločinu istakli su se komšije: Mitar Kunarac, Vlastimir Avram, Bobo Jolović, Rajko Milanović.
