Piše: Ramiz Hodžić
Faruk Muftić protjeran je iz Foče 1992. godine. Devet godina kasnije piše knjigu “Foča - ponovljeni zločin’’. U prvom dijelu knjige Muftić kratko piše o Foči i njenom razvoju kroz osmanski i austrougarski period, te vremenu Prvog svjetskog rata. Puno više prostora daje periodu Drugog svjetskog rata, te agresiji od 1992. do 1995. godine, i to na način da stavlja
akcent na zločin koji su počinili četnici nad Bošnjacima ovog grada na Drini, navodeći nekoliko desetina svjedočenja preživjelih, imenujući zločince i njihove žrtve.
Četnici u Drugom svjetskom ratu ubijaju 5.956 Bošnjaka Foče
Foča se uvijek nalazila na putu četnika i njihovog zločina. Ideja i projekt o genocidu i istrebljenju Bošnjaka istočne Bosne, pa i Foče, stara je bar nekih 200 godina, i svakih nekoliko desetina godina taj se projekt “osvježi’’ nekom novom zločinačkom akcijom koju prati pisana dopuna projekta. Tako je zločinački projekt Stevana Moljevića “Homogena Srbija’’ od 30. juna 1941. godine samo nastavak i datom vremenu i prostoru prilagođeno “Načertanije’’ Ilije Garašanina. Dobro je to
prepoznao u svojoj knjizi i Faruk Muftić i citira dijelove Moljevićeve “Homogene Srbije’’ koji se odnose na poziv četnicima da izvrše genocid nad Bošnjacima: “Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju etnički čistu u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Srema, Banata i Bačke... Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina anacionalnih elemenata... Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog življa...
U svim krajevima naše porobljene otadžbine samo su Srbi razapeti na krst i gonjeni kao divlje zvijeri od strane Italijana i Nijemaca, a krv nam sišu i u istoriji poznati strvinari: Arnauti, Mađari, Muslimani, Hrvati... Čas narodne osvete mora doći i najveća i najpravednija istraga poturica, da se jednom za svagda očisti srpsko ognjište, i da se sve srpske zemlje očiste od nekrsta, da se istjera guba iz torine. Za izvršenje te najsvetije dužnosti u svim srpskim krajevima priprema se naš narod, da se u zgodan čas, kao vulkanska lava, sruči na zaklete neprijatelje svoje.’’ Posljedica ovog svaljivanja srpskog naroda na Bošnjake Sandžaka i Bosne u Drugom svjetskom ratu su desetine hiljada ubijenih, silovanih, mučenih, osakaćenih, protjeranih. Samo u Foči od 1941. do 1945. godine stradalo je 5.956 nedužnih Bošnjaka. Od 32 džamije na prostoru Foče, tada je porušena 21. “Ostalo ih je 11 u gradu, od ukupno 17, koliko ih je bilo u gradu Foči. Među porušenim je i ona najstarija u BiH Turhan Eminbegova iz 1448./49. godine u Ustikolini’’, piše Muftić.
Amnestija za stotine fočanskih zločinaca
Nastavljajući priču o stradanju Bošnjaka u Foči tokom Drugog svjetskog rata, Muftić nas upoznaje sa poslijeratnim
formiranjem komisije za utvrđivanje zločina koja je prikupila na desetine izjava Bošnjaka koji su bili svjedoci zločina.
Imenom i prezimenom navedene su desetine, ako ne i stotine počinitelja zločina. Međutim, četnici koji su počinili zločin, posebno na području istočne Bosne i Sandžaka, podnose zahtjev Antifašističkom vijeću Narodnog oslobođenja Jugoslavije i
traže amnestiju. Iako je odgovornim bila dobro poznata veličina četničkog zločina, udovoljeno je zahtjevu i došlo je do amnestije. Tada je počeo zločin 1992. - 1995. godina.
Svjedočenje Hajre Bašić iz 1946. godine
Ovom prilikom prenosimo samo jedno svjedočenje o četničkom zločinu iz Drugog svjetskog rata, a kojih na desetine u knjizi donosi Faruk Muftić uz faksimile originalnih izjava. Riječ je o izjavi Hajre Bašić koja je data u petom mjesecu 1946.
godine komisiji, a evidentirana je pod brojem 39445. U izjavi stoji: “Godine 1942. početkom mjeseca januara, došli su u kuću moga djeda, naoružani, meni poznati četnici: Ivanović Vasika, sin Mirkov, iz Slatine, sada se nalazi kod svoje kuće, Ivanović Vukadin iz Jošanice, sada je kod svoje kuće, Čančar Mirko, sin Jovin iz Jošanice, sada je kod svoje kuće, i Puketa Nikola, Dragin iz Slatine, poginuo od NOV-a, kao zlikovac. U kući se tada nalazio moj djed Bašić Adem, sin Avdin, star 70 godina, moj amidža Bašić Avdo, Ademov, star 30 godina, oba iz Slatine, vjere islamske - muslimani. Čim su spomenuti četnici došli u kuću, odmah su izveli u dvorište moga djeda i strica i pobili ih u dvorištu.
Također, godine 1942., u polovici decembra, bili su sakriveni u štali moj bliži rođak Bašić Mustafa, Smajlov, star pet godina, Bašić Ševala, kći Smajlova, stara jednu godinu, Bašić Hilmo, sin Avdin, star 15 godina, Bašić Meho, sin Avdin, star 10 godina, Bašić Razija, kći Avdina, stara osam godina, Bašić Nevzeta, kći Avdina, stara pet godina, i Bašić Sehija, kći Avdina, stara dvije godine, svi vjere islamske - muslimani. Dok su oni bili u štali sakriveni, tražio ih je i našao četnik Krsmanović Vasilije, sin Markov iz Slatine, koji se sada nalazi kod svoje kuće, i sa njim meni nepoznati četnici, jer ih iz daljine nisam mogla prepoznati, a vjerovatno su bile neke komšije naše iz sela. Sve ih je Krsmanović Vaso odveo, govoreći im da ih vodi na ručak. Kada ih je doveo do svoje kuće, pa ih odatle odveo u štalu mog djeda i zatvorio ih. Tada je Krsmanović Vaso otišao u kuću moje rodbine i doveo moje rođakinje i majke, i to: Bašić Fatu, ženu Smajlovu, staru 30 godina, Bašić Džehvu, ženu Avdinu, staru 30 godina, i njih su također četnici dotjerali u štalu moga djeda, te ih zatvorili zajedno sa djecom. Tada su četnici ušli u štalu, te ih (zatvorene) sve poklali redom, a nakon toga su štalu zapalili i svi su zaklani izgorjeli.’’
O zločinu 1992. – 1995.
Amnestijom četnika nakon Drugog svjetskog rata dato je zeleno svjetlo njihovim sinovima, unucima, da ponove zločin, a stari, nekažnjeni, mogli su im dati dobre savjete kako da to urade. A, Bošnjaci su slijepo vjerovali u bratstvo i jedinstvo i Tita i zaboravili su šta su im uradili četnici. “Mnogi Bošnjaci u Foči nisu znali za 75 stratišta gdje su ubijani njihovi rođaci i sunarodnjaci, nisu znali za masovnu grobnicu na Musali u kojoj je pokopano 280 Bošnjaka, nisu znali da je pobijeno 5.956 Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, njihovih najbližih koji su živjeli u fočanskom srezu’’, piše Muftić. I o zbivanjima u toku agresije 1992. - 1995. Muftić piše kroz niz svjedočenja, nabrajajući mnoga imena žrtava, ali i zločinaca. Između ostalog, o ovom periodu, Muftić kaže: “Četničko preuzimanje Foče trajalo je samo devet dana, dok su patnje većinskog bošnjačkog stanovništva, ubijanje, silovanje, premlaćivanje, protjerivanje, trajale mjesecima poslije.
Kada su četnici preuzeli Foču, aprila mjeseca 1992. godine, odmah su formirali Krizni štab Foče sa specijalnim zadatkom da vodi akciju pretvorbe Foče u ’srpski grad’, kojem će kasnije dati ime Srbinje, provodeći etničko čišćenje... Prema rezultatima istraživanja Human Rights Watcha ’O zločinima u Foči’, Krizni štab uz Vojislava Maksimovića, Velibora Ostojića i Petka Čančara sačinjavali su: Radoica Mlađenović, Vojo Bodiroga, Miro Stanić, Branislav Ćosović i stručni savjetnik za vojna pitanja Marko Kovač, visoki oficir u JNA. Brutalna zlostavljanja uključujući i masovna pogubljenja, torturu, silovanja, protjerivanja, pljačku, paljenja bošnjačkih kuća, rušenje svih sakralnih objekata bošnjačkog naroda bili su osnovno oružje za postizanje cilja ’etnički čiste Foče samo za bosanske Srbe’.
Formirajući četnički odred pod imenom ’Armija bosanskih Srba’ otpočeo je pir uz pomoć pozvanih paravojnih trupa iz Srbije i Crne Gore... Bošnjaci su tako protjerani, a Foču su naselili neki novi ljudi koji su bili spremni doći na tuđe kako bi ga prisvojili. Da bi se sve ovo ovako sprovelo kako je zamišljeno u glavama srpskih nacionalista, Krizni štab za Foču angažirao je oko 4.000 srpskih rezervista i pripadnika paravojnih jedinica. Komandu nad ovim snagama ima Krizni štab, pa je logično da su sva nedjela činili po zapovijedi tog štaba i osumnjičenih za zločin: Gagović Dragana, Janković Gojka, Janjić Janka, Zelenović Dragana, Vuković Zorana, Kunarac Dragoljuba, Kovač Radomira, Stanković Radovana i Krnojelac Milorada. U Foči je ubijeno 2.200 Bošnjaka, a taj broj nije konačan. Tu se ubraja i 588 nestalih Bošnjaka (podaci korišteni od Međunarodnog komiteta Crvenog krsta).’’ Muftić za kraj poručuje svojim sugrađanima Bošnjacima, ali i svim Bošnjacima istočne Bosne i općenito: “Fočaci ne smiju i neće zaboraviti ono što im se dogodilo u ovom agresivnom ratu 1992. - 1995. godine, ono što su im uradili bosanski Srbi, Srbi iz Srbije i Crnogorci iz Crne Gore.’’
