Intervju: Marko Attila Hoare
Armija BiH mogla je dobiti rat

Britanski povjesnicar Marko Attila Hoare, jedan od najboljih zapadnih poznavatelja prilika u bivšoj Jugoslaviji i autor nekoliko djela o njenoj bližoj i daljoj povijesti, za Dane govori o transformaciji bosanske armije u bošnjaèku, Haškom tribunalu i dvostrukim standardima, evropskoj ljevici i njenom odnosu prema ratu u BiH, o Noamu Chomskom i Srebrenici.

Pise: Emir Suljagic
Od ljeta 1995., kada se kao prevoditelj pridružio humanitarnom konvoju za Tuzlu, profesionalni interes Marka Attile Hoarea bio je vezan skoro iskljuèivo za Bosnu i Hercegovinu i bivšu Jugoslaviju. Kao novinar je pisao o padu režima Slobodana Miloševica u jesen 2000., a godinama prije toga živio je u Beogradu i izvještavao o kosovskoj krizi. Kada je Miloševic isporucen Meðunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, Hoare je vec bio u Haagu, gdje je radio kao analiticar za Ured tužitelja. Paralelno s tim, doktorirao je povijest na Univerzitetu Yale, da bi u septembru 2001. prihvatio mjesto istraživaca na Cambridge University.

Hoare je, iako mlad, uz to i vrlo plodan autor: njegovu prvu knjigu How Bosnia Armed prošle godine je objavio londonski Saqi Books; druga knjiga Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks, 1941.-1943. krajem ove godine ce biti objavljena u izdanju British Academy i Oxford University Press; treca knjiga The making of Bosnia-Hercegovina from the Middle Ages to the Present Day je u pripremi za štampu i bit æe objavljena u izdanju Saqija naredne godine. Hoare je opširno pisao i o sumnjivoj ulozi evropske ljevice u bosanskom genocidu, amerièkoj i britanskoj politici u Bosni i Hercegovini i bespoštedno kritizirao rad Haškog tribunala

DANI: Posljednji skandal koji je izazvao Noam Chomsky - prvo dajuci izjavu u londonskom Guardianu kako je srebrenièki genocid predimenzioniran, pa je potom povlaceci - nije prvi incident te vrste. Kako Vi objašnjavate ponašanje prije svega evropske ljevice tokom bosanskog rata?

HOARE: Da Miloševiæeva stranka nije bila bivša komunistièka stranka i da je nije preimenovao u socijalistièku, sve bi bilo drugacije. Ali, pošto jeste bilo tako, takozvana radikalna evropska ljevica osjetila je neku vrstu plemenske odanosti. Jako mnogo evropskih ljevicara u dobrom je dijelu dvadesetog stoljeca branilo komunistièke diktatore, kao što su Staljin, Mao, Castro, Caucescu, u uvjerenju da su oni progresivni i da predstavljaju utvrdu u borbi protiv kapitalizma i globalizacije. U vrijeme kada je Miloševic bio na vlasti, evropska ljevica vidjela je i u njemu još jednog lijevog diktatora i prema njemu osjeæala naklonost.

DANI: Ali, jedna je stvar osjecati naklonost prema Miloševiæu, a sasvim druga, kao u slucaju casopisa Living Marxism, tvrditi kako su fotografije iz Trnopolja lažne ili, kao u slucaju Chomskog, kako je broj žrtava u Srebrenici pretjeran.

HOARE: Mislim da to dolazi iz istog uvjerenja kako ne treba vjerovati u imperijalistièku propagandu, kao što nisu vjerovali niti da je Staljin ubio milione ljudi. I ako podjete od tacke da zapadni mediji lažu, onda u slucaju BiH završite poricuci genocid. Chomsky je americki nacionalist unatrag: drugim rijecima, Amerika je kriva za sve. I ako je Miloševic bio amerièki neprijatelj, usprkos tome što ga SAD zapravo nisu tretirale kao neprijatelja tokom bosanskog rata, onda treba umanjivati njegove zlocine. Chomsky je bio i meðu ljudima koji su poricali zlocine režima Crvenih kmera; on ne vjeruje u iste stvari kao i Ed Hermann -koji je osnovao institut sa zadatkom da porice srebrenicki genocid - ali, za razliku od njega, malo ga je sramota tih stvari. Meðutim, on oèigledno ne može do kraja da ih se otarasi, i zato je on ovako brzo porekao to što je rekao u Guardianu, jer je shvatio da to nije dobro za njegov imidž.

DANI: Vi ste svojevremeno radili za Tribunal u Haagu, odnosno Tužiteljstvo, koje ste napustili u septembru 2001., da bi u ljeto ove godine objavili èlanak u kojem ste iznijeli niz ozbiljnih kritika na rad Tužiteljstva. Možete li objasniti razloge za takav potez?

HOARE: Ja sam radio za Tribunal i vjerovao u ono što Tribunal radi. Radio sam na predmetu Miloševic i bio izravno ukljucen u podizanje optužnice. U vrijeme kada sam radio tamo, naš plan je bio da optužimo kompletno srbijansko i tadašnje savezno voðstvo, ukljucujuci i ljude poput Blagoja Adžica, Veljka Kadijevica, Bore Kostica, Borisava Jovica, koji su rukovodili napadom i zlocinima u Hrvatskoj i BiH. Meðutim, u jednom trenutku glavna tužiteljica Carla Del Ponte je odlucila da sve ostale predmete odbacimo i optužimo samo Slobodana Miloševica. Nastavio sam vjerovati da ce na kraju svi ovi ljudi biti optuženi i cinjenica da se to nije desilo je skandalozna! Sada izgleda kao da je Miloševic jedina osoba odgovorna za genocid u cijelom jugoslavenskom, odnosno srbijanskom voðstvu. Drugim rijecima: optužite Rasima Deliæc za zlocine koje su pocinili mudžahedini, ali ne optužite Adžica, Kadijevica i Jovica, iako su to ljudi koji su zapovijedali, recimo, napadom na Vukovar, odnosno nadzirali genocid u BiH. Tužiteljstvo je napravilo ustupak u korist napadaca! Vjerujem da je Del Ponteova izdala sve žrtve jugoslavenskih ratova tako što je optužila samo Miloševica. Ili ovako: Tužiteljstvo je optužilo hrvatske generale koji su oslobodili Krajinu, ali nije optužilo jeneaovske generale koji su okupirali Krajinu i Vukovar. Ona je ovdje popustila mafiji koja vlada Srbijom iza scene, koja je na koncu ubila Zorana Ðinðica.

DANI: Kako Vi komentirate optužnice protiv najviših oficira ARBiH i vrijeme u kojem su te optužnice podignute?

HOARE: Blagoje Adžic je bio zapovjednik snaga koje su napale BiH i on nije optužen, a dva najviša oficira vojske koja je branila BiH završili su u Haagu. To dijelom ima veze i sa organizacijom Tužiteljstva: razliciti timovi vode istrage protiv pripadnika razlicitih etnickih grupa, što stvara svojevrsni institucionalni pritisak za podizanje optužnica; svaki tim ima svoju "kvotu", kao što su komunisticki revolucionari imali kvote kontrarevolucionara koje je trebalo ubiti. Jedan od ljudi koji je radio na sluèaju Sefera Halilovica rekao mi je da zna kako se Halilovicu smješta ovdje u Bosni, ali da ce ga oni ipak optužiti jer je to oportuno. Na koncu, saberete li optužnice, rezultat koji dobijete je taj da je optuženo mnogo više bosanskih Srba nego Srba iz Srbije, da ovo nije bila agresija, nego graðanski rat. A to se dogodi kad pustite da vam kroz prste proðe kompletno srbijansko i jugoslavensko voðstvo, Savezno predsjedništvo i JNA. Cinjenica da je ovo bila agresija na BiH je zanemarena, i ja se kao historicar ne mogu složiti s onim što ce biti historijska ostavština Tribunala. A to je da je ovo bio graðanski rat.

DANI: Vi ste i autor jedine relevantne studije o razvoju Armije Republike BiH u zapadnoj akademskoj javnosti, i volio bih da sada malo razgovaramo o tome. Na samom pocetku knjige kažete kako je osnivanje Armije RBiH obilježio sukob izmeðu Teritorijalne odbrane na jednoj i Patriotske lige na drugoj strani. Kako je to utjecalo kasnije na borbenu sposobnost ARBiH?

HOARE: Teritorijalne odbrana bila je organizacija koja je osnovana za odbranu od vanjskog napada, u vrijeme kada je Josip Broz Tito strahovao od sovjetske invazije, ali kada se komunizam raspao, ova organizacija je potpala pod kontrolu tri nacionalistièke stranke. Patriotska liga, s druge strane, bila je podzemna, ilegalna organizacija, sa ciljem odbrane Bosne i Hercegovine i Bošnjaka od napada, i zbog toga u sukobu s državom. Tako je došlo do paradoksalne situacije da je TO, kao državna organizacija, bila u sukobu sa PL - ilegalnom organizacijom - koja je tu državu branila. S druge strane, postojala je kontradikcija izmeðu bosanske multietnicnosti na jednoj, i bošnjackog karaktera Patriotske lige na drugoj strani. Ako citate memoare Sefera Halilovica ili nekih drugih ljudi, prilicno je ocigledno da je mnoštvo razlicitih organizacija onemogucavalo efikasnu odbranu; pritom, dio državne infrastrukture bio je u rukama ljudi koji su bili odani Zagrebu ili Beogradu. Koordinacija izmeðu Patriotske lige i policijskih snaga takoðer je bila slaba, dijelom zbog toga što je ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafic, prema nekim navodima, radio za Beograd.

DANI: IZ Vaše studije je jasno da bošnjacko politicko voðstvo, prije svega Stranka demokratske, akcije, ne samo da nije organiziralo odbranu, nego je zapravo u velikom broju slucajeva sprijecilo ili onemogucilo odbranu od srbijanske agresije. Kako to objašnjavate?

HOARE: Mnogi ljudi na Zapadu koji nisu prijatelji ove zemlje navode kako je muslimanska politika u to vrijeme bila agresivna, ali to je veoma daleko od istine. Alija Izetbegovic i ostatak bošnjaèkog rukovodstva su u to vrijeme strahovali od rata i naivno vjerovali u to kako je Jugoslavenska narodna armija tiotisticka organizacija koja nece dopustiti da doðe do etnickog sukoba, odnosno do genocida, dok su svekolike srpske snage zapravo do tog trenutka preuzele kontrolu nad JNA. Bošnjacko rukovodstvo se uporno odbijalo suociti sa stvarnošcu, a Izetbegovic je cak i poslije rata rekao kako je u to doba vodio ispravnu politiku, pokušavajuci da razuvjeri stanovništvo. Krajnji rezultat je da je na svakom koraku Izetbegovic pokušavao praviti kompromise, praviti ustupke, povlaciti se... i sprecavao bosanske snage da djeluju. Ali, gdje god su na lokalnom nivou, bilo da je rijec o SDA ili o SDP-u u Tuzli, bosanske snage napale prve, uspjele su poraziti i JNA i cetnike. Tamo gdje se hrvatsko ili bošnjacko vodstvo uzdalo u JNA, došlo je do genocida.

DANI: Ponekad izgleda kako je Armija BiH imala visokomotivirane borbene trupe, dok je njen oficirski kadar bio nesposoban u velikoj mjeri i, uz rijetke izuzetke, nimalo dorastao situaciji. Slažete li se s tom ocjenom?

HOARE: Na pocetku je to bila mješavina razlicitih grupa koje su predvodili razliciti ljudi; neki od njih su prebjegli iz JNA jako rano, neki su se prikljucili Armiji BiH kasnije, kao Rasim Delic, ali svi ovi ljudi bili su prinuðeni da u odbrani Bosne igraju uloge za koje nisu bili adekvatno pripremljeni niti su imali iskustvo. Ja ne bih svu odgovornost svalio na vojno rukovodstvo, nego i na politicko. Partizanski pokret u Drugom svjetskom ratu je dobio rat zbog odlucnosti svog politickog rukovodstva, iako ni oni nisu imali odgovarajuce vojno iskustvo; Izetbegoviceva neodlucnost onemogucila je stvaranje uvjeta i motivacije u vojsci koji bi rezultirali uspješnom vojnom borbom. Pošto politicko voðstvo nije bilo spremno za rat, onda je unutar voðstva postojala tendencija da se uvijek ide linijom manjeg otpora, a u ovom ratu je to znacilo da se osloni na muslimanski element, prihvate podjele i zahtjevi meðunarodne zajednice. Sva odgovornost ne leži na Izetbegovicu, nego je to dijelom tako i zbog šarolikosti vladajuce koalicije, u kojoj su neki elementi bili skloniji Zagrebu, neki Beogradu, a neki cekali da vide kakav ce biti ishod pa da se onda priklone pobjednickoj strani... Mnogo toga je zavisilo od lokalnih lidera, koji su imali svoju racunicu, ali su tokom rata Izetbegovic i ljudi iz njegovog okruženja slomili otpor tih lokalnih lidera i kao rezultat toga je ARBiH, koja je zapocela rat kao multinacionalna formacija, okoncala kao vojno krilo politicke stranke.

DANI: Koji je to trenutak tokom rata, ako takav trenutak postoji, u kojem je ARBiH pala pod politicku kontrolu voðstva SDA, odnosno od bosanske postala bošnjacka vojska?

HOARE: To je bio dug proces, ali vjerujem da je kljucna tacka u tom procesu operacija "Trebevic", u oktobru 1993., kada je Izetbegovic otpustio Halilovica, a režim preuzeo kontrolu nad vojskom. To je trenutak u kojem bosanska armija prerasta u bošnjacku, umjesto da se ugleda na partizansko iskustvo iz Drugog svejetskog rata: partizanski pokret, koji je bio dominantno srpski na pocetku, aktivno je regrutirao Hrvate i Bošnjake i gradio konsenzus. To je ostavilo traga i na krajnji ishod rata: ako vodite rat sa iskljuèivo bošnjackim snagama, onda su izgledi da oslobodite zemlju vrlo mali i skoncate vodeci rat meðusobnog uništenja sa neprijateljima s kojima nemate ništa zajednicko. Bosanska armija skoncala je braneci bosansku unutrašnjost - Sarajevo, Zenicu i Tuzlu, ali je na kraju ostatak zemlje prepustila VRS-u i HVO-u.

DANI: Pitanje od milion dolara: da li je ARBiH mogla nastaviti borbu u oktobru 1995., kada je potpisano primirje, mada su neki njeni elementi bili vec na teritoriji Prijedora?

HOARE: To bi bilo vrlo teško i to uglavnom zbog nepouzdanosti "hrvatskog elementa". S obzirom na to da je hrvatska podrška u najmanju ruku bila sumnjiva, svaki nastavak borbe bio bi težak za ARBiH. Ali, ono što bih volio reci jeste da je u cisto vojnim okvirima ARBiH bila u puno povoljnijoj situaciji nego 1993. A tada su bošnjacke vlasti odbile Owen-Stoltenbergov plan i odlucile se za borbu u trenutku kada se cinilo da ce izgubiti rat. Dvije godine kasnije, kada su u boljoj situaciji, kada dobijaju rat, oni se odlucuju na primirje. Izetbegovic vjerovatno nije mogao osloboditi cijelu zemlju, ali da je bio malo cvršci, mogao je dobiti mnogo više. Mislim da je bio previše uskogrud, da je imao previše poštovanja prema Amerikancima koji su tražili prestanak rata. U tom trenutku sva americka opozicija bila je na strani BiH, i da je igrao malo bolje, Izetbegovic je mogao dobiti mnogo bolji deal. Amerikanci su prijetili Izetbegovicu da ce ga prisiliti na obustavu ofanzive, ali to su bili prazne prijetnje: on je bio u situaciji da ozbiljno osramoti Clintona, i nije trebao dopustiti da bude zastrašen. S druge strane, moja familija i prijatelji ne bi ginuli u tom ratu, i ako vec hocete da ratujete, onda ratujete dok ne ostvarite neki razuman cilj.