Odbrana Bugojna i Gornjeg Vakufa jedan je od najvećih strategijskih značaja po Bosnu i Hercegovinu. Gubitkom Bugojna i Gornjeg Vakufa HVO bi se spojio sa HVO-om iz centralne Bosne i proširio svoju teritoriju, i neminovno bi nestala i Bosna i Hercegovina. Naše političko rukovodstvo tada bi moralo prihvatiti sve uvjete koji bi bili postavljeni od strane Beograda i Zagreba.
Posljednjih mjeseci, osokoljeni aktivnostima Suda BiH, idejni sljedbenici propale paradržavne tvorevine Herceg-Bosne pokrenuli su neviđenu kampanju falsificiranja istine o agresiji na BiH. Po tim projekcijama bugojanski Hrvati, pripadnici HVO-a, bili su žrtve i oni su preživjeli stravični zločin od strane komšija Bošnjaka. Naravno, istina je sasvim drukčija. O tome postoji hiljade dokumenata. Naši uvaženi stručnjaci, kao što je profesor dr. Smail Čekić, uspjeli su doći u posjed značajnog dijela izvornih dokumenata Republike Hrvatske koji nedvosmisleno pokazuju da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na BiH te da su bugojanski Hrvati u potpunosti služili toj ideji.
U Kristalnoj sali Općine Bugojno zadnjeg vikenda prošlog mjeseca održana je veoma zanimljiva javna tribina pod nazivom ''Događanja u srednjoj Bosni 1992. – 1995. sa osvrtom na općinu Bugojno''. Uvodničari su bili prof. dr. Ivo Komšić, prof. dr. Smail Čekić, novinar Oslobođenja Mirko Šagolj, brigadir Hasib Mušinbegović, general Vahid Karavelić, dr. Bećir Mačić, prof. dr. Zarije Seizović, prof. dr. Muhamed Šestanović. Nakon ove tribine i slijepcu je jasno ko je bio agresor, ko žrtva, ko je bio zločinac i ko je branio kućni prag i suverenitet Bosne i Hercegovine. U nastavku slijede neka od najzanimljivijih izlaganja sa spomenute tribine.
45 brigada Hrvatske vojske ucestvovalo je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Govoreći na početku o hrvatskoj nacionalističkoj politici, dr. Smail Čekić je rekao: ''U hrvatskoj nacionalističkoj ideologiji u različitim periodima, počevši od oca domovine i utemeljitelja savremenog hrvatskog nacionalizma dr. Ante Starčevića preko braće Radić i Hrvatske seljačke stranke dr. Vlatka Mačeka i ustaškog poglavnika Ante Pavelića pa sve do dr. Franje Tuđmana, pitanje Bosne i pitanje Bošnjaka bilo je uvijek aktuelno. U svim političkim pogledima hrvatskih nacionalista, od asimilatorskih težnji do potpunog odricanja nacionalnog identiteta i državno-pravnog subjektiviteta, prisutno je kontinuirano negiranje BiH kao države na jednoj strani i Bošnjaka kao naroda na drugoj. Franjo Tuđman stalno je osporavao i negirao državno-pravni subjektivitet države BiH i nacionalni identitet Bošnjaka.
U njegovim, pod navodnicima, naučnim radovima, političkim govorima, člancima, intervjuima u kontinuitetu je prisutna tvrdnja kako Bosna nije država niti su Bošnjaci narod, i stoga je u skladu sa takvom ideologijom i politikom smatrao da Bosna i Bošnjaci moraju nestati. On je smatrao da Bosna nema budućnost i da je stoga treba podijeliti. Bio je siguran da, citiram, 'bosanskohercegovački muslimani ne mogu opstati kao samostalni povijesni politički subjekt...' Nacionalističko rukovodstvo Republike Hrvatske na čelu sa Franjom Tuđmanom imalo je osvajačke teritorijalne pretenzije prema Bosni, nastojeći da Hrvatska, kao minimum, zauzme teritorije BiH koje su sporazumom Cvetković – Maček pripojene banovini Hrvatskoj... Raspoloživa dokumentacija pokazuje stvarne političke ciljeve HDZ-a, a to su formiranje hrvatske države u BiH i njeno priključenje Republici Hrvatskoj, citiram, 'bez obzira na sredstva i bez obzira na cijenu'.
U prvoj polovini novembra mjeseca 1991. godine održano je nekoliko sastanaka kriznih štabova hercegovačke i travničke regije u kojima je, između ostalog, zaključeno, citiram, da 'hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu i aktivnu politiku koja treba dovesti do realizacije vjekovnog sna povratka zajedničke hrvatske države'. Tu ideju Franje Tuđmana o koncipiranju hrvatske države u BiH i njeno priključenje Republici Hrvatskoj Mate Boban i Dario Kordić i mnogi drugi šest mjeseci su podrobno razrađivali da bi Tuđman 18. novembra formirao u BiH paradržavnu tvorevinu Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Među općinama koje su činile Herceg-Bosnu, među trideset općina, bila je i općina Bugojno... Nakon brojnih tajnih dogovora između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana o podjeli BiH, Republika Hrvatska je sa HVO-om pokrenula osvajačku ofanzivu u Bosni i Hercegovini.
Tako se Republika Hrvatska u skladu sa velikohrvatskom ideologijom, politikom i programom o formiranju, citiram, 'zajedničke hrvatske države u njenim etničkim i povijesnim granicama', uključila u agresiju na BiH čime je, pored dotadašnje velikosrpske agresije, i sama postala agresor. Istražujući pitanje agresije Republike Hrvatske na BiH na osnovu relevantne dokumentacije možemo utvrditi dva perioda. Prvi je od novembra 1991. do januara 1993. Ja sam to nazvao period prikrivene agresije. U trenutku kada je formirana Herceg-Bosna u novembru mjesecu 1991. godine u tijelu Bosne i Hercegovine postojale su legalne jedinice susjedne države, odnosno Hrvatska vojska. Drugi period, period otvorene agresije, period od januara 1993. do marta 1994. godine kada je potpisan Vašingtonski sporazum, iako su i poslije toga, negdje do početka maja '94. godine, u centralnom dijelu BiH postojale i dalje djelovale jedinice Hrvatske vojske.
Na osnovu relevantne dokumentacije pouzdano možemo utvrditi koje su to jedinice HV-a koje su učestvovale u agresiji i drugim oblicima zločina u BiH. Znači, riječ je o regularnim jedinicama HV-a kojima su komandovali visoki oficiri Hrvatske vojske, a oficiri HVO-a su istovremeno i prije svega bili oficiri HV-a, odnosno susjedne države, na isti šablon kako je to uradio velikosrpski agresor. Političko i vojno rukovodstvo RS-a nije predstavljalo nikakav samostalni ni politički ni vojni faktor u BiH i šire, a ista je situacija i sa rukovodstvom HVO-a, odnosno HZHB u BiH, već su i jedna i druga paradržavna tvorevina predstavljale i imale glavnog šefa, komandu u Beogradu i Zagrebu. Kada govorimo o broju jedinica, 45 brigada Hrvatske vojske, što u cjelini što djelimično, imenom i prezimenom, učestvovalo je u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Četiri pukovnije, jedan topnički puk, dva diviziona, jedan mješoviti odred mehaničko-desantne pješadije, jedna helikopterska eskadrila, dvije taktičke grupe, deset specijalnih jedinica i više diverzantskih i drugih jedinica. Evo, ovdje imamo stenograme tajnih razgovora koje je Tuđman vodio sa najbližim saradnicima koji pružaju podatke o učešću Hrvatske vojske, o nazivima jedinica, o broju vojnika.'' Profesor Čekić je na kraju istakao da sve podatke koje je iznio u ovom govoru temelji na dokumentima iz Hrvatskog arhiva, koje je imao priliku koristiti u svojim istraživanjima o agresiji Hrvatske na BiH. Profesor Smail Čekić jedini je Bošnjak koji je imao pristup Hrvatskom arhivu.
Taj je covjek insistirao na sukobu izmedju HVO-a i Armije RBiH u Sarajevu.
Novinar sarajevskog Oslobođenja Mirko Šagolj govorio je kroz navođenje dosta primjera iz ličnog ratnog iskustva o vremenu sukoba između HV-a i HVO-a sa jedne strane i Armije RBiH sa druge strane. ''Više nema sumnje o namjerama Slobodana Miloševića prema Bosni i Hercegovini, ali se još uvijek dovodi u pitanje i dovodi u sumnju da li je postojao sporazum o podjeli BiH između Miloševića i Franje Tuđmana. Taj sporazum je postignut. Ja ću navesti nekoliko najuvjerljivijh činjenica. Slušao sam jedan razgovor sa Dušanom Bilandžićem, on je bio sa hrvatske strane zadužen da sa Smiljom Avramov realiziraju sporazum Milošević – Tuđman iz Karađorđeva. I Dušan Bilandžić kaže: 'Ja sam pitao predsjednika Tuđmana: 'Šta ćemo, predsjedniče, sa muslimanima?' Tuđman je odgovorio: 'Ma to su ionako Hrvati islamske vjeroispovijesti.' Dalje, Hrvoje Šarinić koji je sve vrijeme bio uz Tuđmana potvrdio je da je taj sporazum postojao, potvrdili su to i Mesić i Manolić, potvrdio je to i susret Karadžića i Bobana u Gracu.
Bio sam u Oslobođenju u podrumu tokom rata kada nam je došao jedan poznanik iz policije i rekao nam: 'Sad smo presreli telefonski razgovor između Miće Stošića (šef policije na Palama) i Brune Stojića.' I kaže da se njih dvojica dogovaraju kako da realiziraju sporazum Bobana i Karadžića iz Graca. I taj Stošić pita Stojića šta će sa muslimanima, a ovaj mu odgovara: 'Pustit ćemo ih niz Neretvu.' Ja sam taj snimak čuo svojim ušima. Profesor Čekić je maloprije citirao jedan od zaključaka sa sastanka koji je održan u Grudama 12. decembra 1991. godine. Ja ću pročitati još dva zaključka sa tog sastanka. 'Ovaj narod neće prihvatiti ni pod kakvim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske', i drugi zaključak: 'Vojnički se još bolje pripremiti za sukobe sa svim onim snagama koje će pokušati zaustaviti ovaj neminovan proces u stvaranju slobodne hrvatske države.' Možda se sjećate kada su svi hrvatski dužnosnici svih državnih organa vlasti u jednom trenutku napustili Sarajevo i sve državne organe. To je bio signal i znak hrvatskom narodu. Kardinal Vinko Puljić rekao je u jednom razgovoru da je Mate Boban od njega zahtijevao da preseli sjedište Vrhbosanske nadbiskupije iz Sarajeva u Travnik. On je to odbio. I još ću jedan primjer navesti. Ja sam došao u jedan župni ured u Sarajevu i zatekao sam tamo jednu grupu hrvatskih dužnosnika. Sve sam poznavao osim jednog čovjeka.
Upravo taj čovjek kojeg nisam poznavao insistirao je da mora doći do sukoba između HVO-a i Armije RBiH u Sarajevu. Na tom sastanku bio je prisutan i Ivo Komšić. Župnik je skočio i počeo tog čovjeka hvatati za vrat prijeteći mu da će ga zadaviti ukoliko bude na tom sukobu insistirao. Dakle, navodim samo ove primjere da potvrdim tezu da je Tuđmanova politika da se Hrvati iz srednje Bosne na liniji Drvar – Prozor – Stolac presele tamo. Dokaz tome su brojna naselja u dolini Neretve, od Mostara pa niže, tamo prema Stocu, koja ja zovem živi štit. Nijedna kuća za te hrvatske izbjeglice iz srednje Bosne nije napravljena na desnoj obali Neretve. Čak ni jedno groblje iznad Čapljine prema Domanovićima, tu se kopaju izbjegli Hrvati, ima groblje lijepo ograđeno. Ali, ti izbjegli Hrvati ne kopaju se u okviru ograđenog groblja nego van groblja. Ja sam to nazvao magarećom klupom. Jer to tako djeluje. To je samo dokaz šta je bila namjera sa tim narodom koji je morao napustiti svoje domove pod pritiskom te hrvatske agresivne politike.'' Na kraju svog izlaganja Mirko Šagolj je govorio o nekim zločinima koje su počinile lokalne jedinice Armije RBiH konstatirajući da su ti slučajevi ustvari dokaz da kod bošnjačkog rukovodstva nije postojala generalna politika sukoba sa HVO-om i hrvatskim narodom, već da se radilo u nužnoj samoodbrani.
Odbrana Bugojna i Donjeg Vakufa jedan je od najvecih strategijskih znacaja po BiH
General Vahid Karavelić je sa stručne, vojničke strane govorio o konkretnim posljedicama hrvatske agresije, o učešću Hrvatske vojske i HVO-a u osvajačkim pohodima na Bugojno i druge gradove srednje Bosne, te o posebnom doprinosu boraca Armije RBiH, odnosno branitelja Bugojna u sprečavanju ostvarenja mračnih ciljeva Franje Tuđmana. Nakon dužeg uvoda, general Karavelić osvrnuo se na raspored hrvatskih snaga oko Bugojna u junu 1993. godine. ''Sa juga imamo napad Hrvatske vojske potpomognut HVO-om. Jedan od glavnih nosilaca ovog zadatka bila je jedinica Hrvatske vojske pod imenomVaraždinske pume. Pored tih jedinica učestvovale su 3. osječka brigada, dio 113. splitske brigade, dio 114. šibenske brigade, 123.varaždinska, 109.vukovarska itd. Slobodan Praljak, komandant HVO-a, obratio se 24. jula 1993. godine predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu i ministru odbrane Republike Hrvatske Gojku Šušku za pomoć u oružanoj sili i to za djelovanje u pravcu Gornji Vakuf – Bugojno: 'Kao pripomoć snagama Bugojna hitno nam je potrebna jedna bojna dobro opremljena tenkovima i topništvom...'
U čemu je najveći doprinos Bugojna u odbrani Bosne i Hercegovine? HVO Kiseljaka i Kreševa bio je u kontaktu sa Vojskom Republike Srpske, sva komunikacija od Sarajeva išla je klinom koji se nalazi između Busovače i Kiseljaka. Sva komunikacija iz Tuzle, iz centralnog dijela BiH, išla je tim klinom, ta komunikacija bila je ratni put. U isto vrijeme u decembru 1993. i u januaru 1994. godine vodili smo žestoke borbe da ne dođe do spajanja HVO-a iz Kiseljaka sa HVO-om iz Busovače. Šta bi se desilo u tom momentu da su oni uspjeli? Desilo bi se da prestaje sva moguća komunikacija centralnog dijela Bosne preko Zenice sa Sarajevom. Istovremeno su tada išli napadi sa juga na Bugojno i Gornji Vakuf. Cilj je bio da HVO prodre i da se spoji sa travničkom, lašvanskom kotlinom, da stvori jednu topografsku cjelinu, da se spoji sa HVO-om Kiseljaka, a time se potpuno sjeverni dio BiH odsijeca. U tom slučaju bi kompletno stanovništvo iz bugojanske doline doživjelo egzodus, bilo uništeno, protjerano, ubijeno.
Da se to dogodilo, nestalo bi srednje Bosne čime bi došlo do upitnosti postojanja BiH. Postavlja se pitanje zašto se HVO ovako ponašao u Bugojnu, odnosno u bugojansko-vakufskoj dolini? Isključivo se ponašao zbog toga što je takve zahtjeve, upute i direktive dobivalo shodno dokumentaciji o kojoj smo govorili. Navest ću jedan primjer iz Sarajeva. HVO je bio u Sarajevu. Na njihovom čelu, u političkom smislu bio je Zelić Slavko kojeg smo morali zarobiti da bismo izbjegli oružani sukob sa HVO-om. Nasreću, taj sukob smo izbjegli. Tog Zelića smo stavili u pritvor. Kada je bio u pritvoru nekoliko dana, zajedno sa mnom u posjetu mu je došao član Predsjedništva BiH gospodin Kljujić. Kljujić ga pita za zdravlje i da li mu šta treba, a on mu odgovara: 'Ti mi ne trebaš, ti si izdajnik', pljunu Kljujića i okrenu mu leđa. Ovo govori koliko je taj Zelić bio zatrovan nacionalističkom ideologijom. I koliko je bio zatrovan, da je bio spreman da povede 2 hiljade ljudi protiv 30 hiljada vojnika koliko je bilo u Sarajevu. Kada ovo vidimo, onda nije teško zaključiti koliko su bili zatrovani ovi oko Bugojna i šta su sve kanili učiniti. Zaista mislim da je odbrana Bugojna i Gornjeg Vakufa i ove kotline jedan od najvećih strategijskih značaja po Bosnu i Hercegovinu. Gubitkom Bugojna i Gornjeg Vakufa HVO bi se spojio sa HVO-om iz centralne Bosne, proširio svoju teritoriju, i neminovno bi nestala i Bosna i Hercegovina. Naše političko rukovodstvo tada bi moralo prihvatiti sve uvjete koji bi bili postavljeni od strane Beograda i Zagreba.''
''Prvo tiho pa sve jače, cijela Bosna sada čuje, sa mezarja stižu riječi koje mora da poštuje, zaklinje te tvoja mladost što je za te život dala, mi ginuli nismo zato da prkosna Bosna spava, svi tvoji šehidi šalju ti emanet, nemoj nama, Bosno, predavati rahmet, ako budeš snena kao što si bila, ako se zauvijek nisi probudila. Probuđena sva u krvi punim glasom sada kaži: Tebe, Bosno, ko ne voli drugu zemlju neka traži!'' Kao što kažu citirani stihovi pjesme: Amanet prkosna Bosna ne smije da spava. Bugojno je najbolji primjer te uspavanosti.
