U 161. broju Saffa, koji je izašao 6. januara 2006. godine, dakle prije dvije godine, objavljen je prvi tekst feljtona o zločinima koji su tokom agresije 1992. – 1995. godina činili četnici nad Bošnjacima istočne Bosne. Pisali smo o zločinima u svim istočnobosanskim gradovima, osim u Srebrenici, jer je Srebrenica posebna priča. Dakle, pisali smo o zlodjelima četnika u Bijeljini, Bratuncu, Čajniču, Foči, Han-Pijesku, Kalinoviku, Rogatici, Rudom, Sokocu, Višegradu, Vlasenici i Zvorniku.Sa prošlim brojem zaključili smo jedan dio ovog feljtona, odnosno ''šetnju'' kroz gradove. Od ovog broja predstavljamo knjige i autore koji pišu o zločinima u gradovima koje smo kroz feljton obradili.
Priredio: Ramiz Hodžić
Petnaest godina nakon Dejtona Bijeljina je tamo gdje je bila i u godinama zla. Sjeveroistočni ćošak Bosne i Hercegovine prekrio je teški mrak 1. aprila 1992. godine, i taj se mrak do danas nije razišao. U svojoj novoj knjizi Majstori mraka, u dva toma i na 550 stranica, bijeljinski predratni novinar Jusuf Trbić iznosi na svjetlo dana, jednu za drugom, priče o stradanju Bošnjaka, o desetinama hiljada prognanih, unesrećenih, opljačkanih i poniženih ljudi, o stotinama ubijenih, hiljadama onih koji su prošli kroz pakao logora i prinudnog rada, o zlu koje je prekrilo i zemlju i nebo, i koje i danas traje. Na promociji knjige Majstori mraka u tuzlanskom Bosanskom kulturnom centru, 8. decembra ove godine, pet stotina ljudi bez daha je slušalo svjedočenja žrtava zločina. Bio je to jedinstven skup prognanih Semberaca, na kojem se, i nakon ispovijesti od kojih su navirale suze, niko nije nijednom ružnom riječju bacio na one koji su im zlo nanijeli. Ni onda kad je majka Živana Delić ispričala kako su joj iz kuće odveli i ubili muža Redžu i sva tri sina.
Svjedočenje Živane Delić
''Pitali su me jednom pred nekom komisijom da li znam zašto su mi sinovi i muž ubijeni. Znam, rekla sam, zato što su se zvali Redžo, Sulejman, Berzad i Beriz. Da su se zvali Milan ili Dragan, ne bi stradali.'' Živana Delić rekla je i ovo: ''Otkako sam svoje sinove izgubila, ja više nemam prava na život. Nikoga se ne tiče jesam li živa ili mrtva, jesam li bolesna ili zdrava, imam li šta ili nemam. Meni su sunce ugasili, ja nemam više puta ni cilja, samo čekam da mi ih pronađu, da ih ukopam, pa da i ja legnem u grob. Drugog mi nema.''
Bijeljinski zločinac Dragan Čobić danas je policijski inspektor
Niko nije ni glas podigao kad je Nasir Bilalić ispričao kako je policajac Dragan Čobić odveo njegovog sina Faruka i mladog Mustafu Salkovića, i niko ih od tada nije vidio. Nasir je kosti svog sina našao u Sremskoj Mitrovici, a Mustafin otac je umro, uzalud čekajući da njegov sin najzad nađe svoj mezar. Policajac koji ih je odveo u smrt i danas radi u bijeljinskoj policiji, i to kao inspektor. Džemal Islamović je ispričao kako su mu u Bijeljini ubijeni brat i snaha, Fatima Mustafić iz Janje kako joj je uništen život... Bio je to mali dio iz mnoštva priča koje sadrži knjiga Majstori mraka, ta sumorna zbirka zla pričinjenog Bošnjacima u općini u kojoj nije bilo nikakvog rata i u kojoj nijedan Srbin nije pogođen ni ružnim pogledom od strane Bošnjaka. Nastavljajući se na prethodnu Trbićevu knjigu Gluho doba, Majstori mraka su tako osvijetlili jedinstvenu hroniku zločina od koje se čitatelju otvara bunar u duši.
Bijeljina – tvrđava velikosrpstva
Bijeljina je paradigma rata protiv Bosne i Hercegovine. Masovno ubijanje civila počelo je već 1. aprila 1992. godine kad su iz susjedne države stigli pripadnici specijalne policijske jedinice pod komandom Željka Ražnjatovića Arkana. U njihovu službu odmah su se stavile sve zvanične strukture u općini: i vlast, i vojska, i policija, i sud, i teritorijalna odbrana, i sve javne službe, sve ustanove i firme, pokazujući visok nivo pripreme i organizovanosti za ono što će doći. Bio je to početak etničkog čišćenja velikih razmjera, koje je, kao i u drugim mjestima, imalo jasan cilj – ukloniti nesrpsko stanovništvo svim sredstvima, kako bi se na teritorijama koje treba da uđu u sastav ''velike Srbije'', a na kojima su Srbi uglavnom bili u manjini, temeljito izmijenila etnička slika. Iz bijeljinske općine protjerano je više od 35 hiljada Bošnjaka, od oko 37 hiljada, koliko ih je bilo prije agresije, stotine ljudi su pobijene, hiljade unesrećeno, sve džamije u Bijeljini i Janji su porušene, nema zla koje Bošnjacima nije učinjeno u općini koja je bila daleko od ratnih dejstava.
Bošnjaci Bijeljine još hodaju ulicom ''Arkanove garde''
Danas sve to prekriva magla zaborava. Bijeljinski ''majstori mraka'' ne dozvoljavaju da stigne sabah, oni još žive od krvi koju su prolili, od nesreće koju su izazvali. Bošnjaci još hodaju ulicom Arkanove garde i Trgom đenerala Draže Mihajlovića, još im nad glavama vihore četničke zastave, zločinci koji su ih ubijali slobodno šetaju gradom, a sud nije pokrenuo ni jedan jedini proces za ratne zločine. Oni koji su zlo organizovali i dalje vladaju općinom, a familije brutalno ubijenih dobijaju umrlice na kojima piše da su njihovi najdraži umrli prirodnom smrću. Bošnjaci ne mogu da se zapošljavaju, za njih nema mjesta ni u kulturi, ni u medijima, ni u Elektrodistribuciji i Telekomu, za njih nema prava i pravde, za njih je rezervisan mrak koji se ne razilazi. Bijeljinska općina danas je tvrđava velikosrpskog nacionalizma, središte kriminala i prljavog kapitala, stjecište ratnih zločinaca i mjesto opće diskriminacije Bošnjaka, zbog čega je i dalje pritiskaju sankcije američke administracije. Za Bošnjake koji žive u Bijeljini i Janji to je mala utjeha. Mnogi od njih raselili su se po svijetu, gonjeni zločinima, a oni koji su se vratili bore se da prežive. Pravda je za njih suviše daleko, jer nijedan bijeljinski zločinac još nije izašao pred sud.
Knjiga Jusufa Trbića spašava od zaborava beskrajan niz zločina, iznoseći neopisive patnje ljudi čija je jedina krivica bila to što pripadaju bošnjačkom narodu. U njoj su imena i događaji, žrtve i zločinci, i patnja koja se preliva sa stranice na stranicu, od jednih do drugih korica, beskrajna patnja kao sudbina dobrih Bošnjana. Kao i mnoge žrtve genocida, Jusuf Trbić živi u Bijeljini, i, kao i oni, pita se hoće li pravda ikad pokucati i na njihova vrata. Odgovora na to pitanje još nema!
EGIDA 1
''Pitali su me jednom pred nekom komisijom da li znam zašto su mi sinovi i muž ubijeni. Znam, rekla sam, zato što su se zvali Redžo, Sulejman, Berzad i Beriz. Da su se zvali Milan ili Dragan, ne bi stradali''
EGIDA 2
Bijeljinski ''majstori mraka'' ne dozvoljavaju da stigne sabah, oni još žive od krvi koju su prolili, od nesreće koju su izazvali. Bošnjaci još hodaju ulicom Arkanove garde i Trgom đenerala Draže Mihajlovića, još im nad glavama vihore četničke zastave, zločinci koji su ih ubijali slobodno šetaju gradom, a sud nije pokrenuo ni jedan jedini proces za ratne zločine. Oni koji su zlo organizovali i dalje vladaju općinom, a familije brutalno ubijenih dobijaju umrlice na kojima piše da su njihovi najdraži umrli prirodnom smrću
EGIDA 3
Bošnjaci ne mogu da se zapošljavaju, za njih nema mjesta ni u kulturi, ni u medijima, ni u Elektrodistribuciji i Telekomu, za njih nema prava i pravde, za njih je rezervisan mrak koji se ne razilazi. Bijeljinska općina danas je tvrđava velikosrpskog nacionalizma, središte kriminala i prljavog kapitala, stjecište ratnih zločinaca i mjesto opće diskriminacije Bošnjaka, zbog čega je i dalje pritiskaju sankcije američke administracije
