Poznate su mnoge nase inicijative u tom pravcu. Kada je doslo do otcjepljenja Slovenije i Hrvatske, i raspad Jugoslavije postao neizbjezan, mi smo organizirali referendum da bi na demokratski nacin odlucili o sudbini Bosne. Dvotrecinskom vecinom (tacno 64,4 %) svih upisanih glasaca, gradjani Bosne i Hercegovine, na referendumu od 1. marta 1992. godine, izjasnili su se za nezavisnost zemlje. Slijedilo je medjunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, ali i agresija od strane Srbije i Crne Gore. Agresija je pocela 5. aprila, tacno na dan kada se za odluku o priznanju saznalo.
Priznajte nam pravo na odbranu
Ova agresija, sa vise ili manje intenziteta, traje do danas, bez izgleda da se uskoro zavrsi. Rat koji je nametnut Bosni i Hercegovini i njenom narodu, i koji je usao u trideset prvi mjesec, spada medju najkrvavnije u ljudskoj historiji. U samom pocetku to i nije bio rat, nego napad jedne dobro naoruzane armije, bivse JNA, na goloruki narod. Rezultat ove neravnopravne borbe: 70 % okupirane zemlje vec u prvim mjesecima rata, vise od 200.000 ubijenih civila, vise od milion stanovnika protjeranih sa svojih ognjista, poruseno stotine gradova i sela. To, dakle, nije bio klasican rat dviju vojski. To je bio rat vojske protiv civila, pracen genocidom i dotle nevidjenim rusenjem kulturnih i vjerskih objekata. Svijet nije na odgovarajuci nacin odgovorio na ovo barbarstvo. Da li zaprepasten brutalnoscu napada, ili moralni i psiholoski nespreman, ili pak spleten svojim proturjecnim interesima, tek svijet je djelovao zbunjeno i oklijevajuce. I kada su se pojavile slike i vijesti o novim koncentracionim logorima u srcu Evrope, javnost je bila sokirana, ali odgovorni ljudi uglavnom su sutjeli. Desetine hiljada ljudi ubijeno je u ovim logorima, a hiljadama njih gubi se svaki trag. Sto su napadi bili suroviji, oklijevanje svijeta bilo je vece.
Slobodni svijet nije branio i odbranio slobodu
Nas narod, suocen sa prijetnjom unistenja odlucio je da se brani. Ali tada se suocava sa novim apsurdom. Nasao je svoje ruke vezane. Naime, prije nego je poceo rat, Ujedinjene nacije su donijele poznatu rezoluciju kojom su zabranile uvoz oruzja na citavom podrucju bivse Jugoslavije. U medjuvremenu sve se promijenilo, poceo je rat. Pojavili su se napadaci i zrtve, a embargo na oruzje ostajao je isti kao da se u medjuvremenu nista nije dogodilo. Pravda se pretvorila u vapijucu nepravdu. Napadaci su imali oruzje - gomilali su ga 40 godina - a zrtva je bila nenaoruzana, ostajala je vezanih ruku. Rezolucija o embargu na oruzje pretvorila se u svoju suprotnost. Odrzavajuci debalans u naoruzanju ona je produzavala rat, a pregovore o miru pretvarala u diktat bolje naoruzane strane. Porucivali smo svijetu: ne morate doci da nas branite! Ali dodjite, odvezite nam ruke i dozvolite nam bar da se sami branimo!
U trenutku dok ubijaju nasu djecu, siluju nase zene i ruse nase svetinje, priznajte nam pravo na odbranu! Medjutim, embargo na oruzje ostao je do danasnjeg dana. Prakticno, samo sa puskama u ruci nasi vojnici bore se protiv artiljerije i tenkova. Igubili smo mnogo ljudi. Pouzdani podaci govore da je 90 % njih poginulo od tenkovskih i artiljerijskih granata. Nasi gradovi i sela ostavljeni su i danas na milost i nemilost ovoj mocnoj tehnici i rukama ubica. Samo u gradu Sarajevu ubijeno je vise od 10.000 ljudi, a vise od 50.000 je ranjeno. Skoro da nema porodice bez zrtve - poginulog ili ranjenog. Na sve ovo iz svijeta smo imali samo jednu poruku: pregovarajte! Smatrajuci da je jedini ispravan put da nastavimo braniti zemlju i da u toj pravednoj borbi budemo pomognuti od slobodoljubivog svijeta, dugo smo odbijali da pregovaramo. Konacno, suoceni sa neizdrzivim patnjama naroda i sa ravnodusnoscu svijeta, nemajuci izbora, prihvatili smo pregovore. Pokazalo se da su napadaci pregovore koristili samo kao kupovinu vremena i pokrice za nastavak agresije.
Mi smo se opredijelili za mir
U martu 1993. godine, nakon dugih i mukotrpnih pregovora, i uz mnoge nase ustupke, potpisali smo Vance-Owenov plan. Napadaci su odbili da ga potpisu. Slijedila je jos jedna krvava runda rata, a zatim jos jedna runda pregovora. Rezultat: mirovni plan Kontakt-grupe pet zemalja (SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemacka i Rusija) od jula ove godine. I ovog puta mi smo se opredijelili za mir. I ovog puta napadaci su se opredijelili za nastavak rata. Prihvatili smo ocigledno nepravicnu mirovnu ponudu da bi se okoncao rat. Ucinili smo tako jer smo povjerovali da ce se nepravde mirovnog plana moci ispraviti u godinama mira. Znajuci dusu Bosne, vjerovali smo, a i sada vjerujemo, da mir spasava, a rat razara ono sto mi nazivamo Bosnom.
Grad je potpuno blokiran
A to sto mi nazivamo Bosnom nije samo parce zemlje na Balkanu. Za mnoge od nas Bosna nije samo domovina, Bosna je ideja. To je vjera da ljudi razlicitih religija, nacija i kulturnih tradicija, mogu zivjeti zajedno. Ako se dogodi da ta ideja bude zauvijek pokopana i ako taj san o toleranciji medju ljudima na ovim prostorima ode u nepovrat, bit ce krivi oni koji svojim topovima vec trideset mjeseci ubijaju Bosnu, ali ne manje i mnogi mocni u svijetu koji su mogli da pomognu, a odbili su da to ucine. Prije dva dana izasao sam iz Sarajeva. Nisam izasao avionom jer je aerodrom zatvoren. Izasao sam nekim sumskim putevima koji su stalno pod vatrom i na kojima ljudi svakodnevno ginu. Vec danima u gradu nema struje, vode, plina... Grad je potpuno blokiran i bukvalno umire. Nista nije preduzeto. Jucer, po dolasku u ovu zgradu, primio sam pismo iz Srebrenice, grada na Drini koji je od pocetka rata u okruzenju. To bi trebao biti izvjestaj, a prije je krik iz istinskog ljudskog pakla. Nisam smogao snage da to pismo jos jednom procitam.
Vec tri mjeseca u toku je novi talas etnickog ciscenja. Hiljade civila, cija je jedina krivica sto nisu Srbi, protjerano je iz svojih domova u Banjoj Luci, Bijeljini, Janji i drugim gradovima pod kontrolom Karadziceve vojske. I opet nista nije preduzeto. Svijet kao da se postepeno navikava na nekaznjeno krsenje elementarnih normi medjunarodnog prava. To je jedno bolesno stanje koje se tice svakog covjeka i svake zene na svijetu, bez obzira koliko su blizu ili daleko od Bosne. Dugo sam odbijao i jos uvijek odbijam da povjerujem u teoriju zavjere, to jest u objasnjenje da se sve ovo dogadja u Bosni jer tu zivi vecinski muslimanski narod i da neke mracne sile svjesno guraju Srbe na unistenje bosanskih Muslimana. Oni koji to tvrde imaju svoje argumente. Vjerujem da ste ih culi. Naime, ocigledno je da je u Bosni na djelu otvorena agresija, pracena genocidom, konclogorima i drugim oblicima najcrnjeg fasizma. Svijet treba da bude slijep ili svjesno pristaje na ova zla. Slijep nije, ostaje druga mogucnost. To je njihova argumentacija koja svaki dan ima sve vise pristalica.
Nece biti dobro ako milijarda muslimana u svijetu prihvati ovu argumentaciju. Posljednji dogadjaji u vezi sa mirovnim planom Kontakt-grupe dali su pristalicama "teorije zavjere" dodatni argument. Naime, ponudjeno je mirovno rjesenje za Bosnu i Hercegovinu iza kojeg je stalo pet velikih sila, pa time i vecina medjunarodne zajednice. Bilo je jasno receno da ce strana koja odbije ovaj plan biti kaznjena, a strana koja ga prihvati zasticena. Dogodilo se, medjutim, obrnuto: Srbi su odbili plan i nagradjeni su suspenzijom sankcija. Mi smo plan prihvatili i bili smo kaznjeni potpunom blokadom Sarajeva. Oba procesa tekla su paralelno i istovremeno. Ovih dana, sa najvisih mjesta u Ujedinjenim nacijama nam porucuju: ako zahtijevate i dobijete podizanje embarga na oruzje, trupe Ujedinjenih nacija ce se povuci iz Bosne i Hercegovine. Ja, naravno, nisam preduzeo ovaj dugi i naporni put od Bosne do Amerike samo da bih vam iznio cinjenice koje su vecini vas uglavnom poznate.
Mi u Bosni vjerujemo da dobro i pravda, uprkos svim teskocama, ne mogu biti porazeni.
Mi ne gubimo vjeru da svijet moze biti bolji i da treba raditi i pokusavati uvijek ponovo. Sa tim uvjerenjem sam dosao da vam govorim i da iznesem nase prijedloge, uprkos svim nasim razocarenjima i frustracijama. Od ove skupstine i Vijeca sigurnosti mi trazimo:
1. Da provedu sve rezolucije koje je Vijece sigurnosti Ujedinjenih nacija donijelo o Bosni i Hercegovini.
2. Da preduzme mjere efikasne kontrole granice izmedju Srbije i Crne Gore s jedne i Bosne i Hercegovine s druge strane, kako bi se sprijecio ili na vrijeme otkrio transport trupa, oruzja i vojne opreme preko ove granice.
3. Da ukoliko se ovakvi transporti otkriju, odluku o suspenziji nekih sankcija protiv Srbije (rezolucija Vijeca sigurnosti br. 943) bez odlaganja ukinu i uvedu poostrene sankcije iz plana Kontakt-grupe od jula 1994. godine.
4. Da nikakvo dalje ublazavanje sankcija prema Srbiji i Crnoj Gori ne dopuste dok ove zemlje ne priznaju Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Dobro i pravda ne mogu biti porazeni
5. Da bez odlaganja donesu rezoluciju kojom se pojacava zastita i prosirenje zona sigurnosti iz rezolucija Vijeca sigurnosti br. 824 i 836, a u skladu sa obavezama iz tacke 6. plana Kontakt-grupe.
6. Da donesu odluke kojim ce se sprijeciti gusenje Sarajeva. U okviru ovih mjera treba predvidjeti otvaranje grada duz sjeverne komunikacije (put i cesta) stvaranjem demilitariziranog pojasa od po 2,5 kilometara sa jedne i druge strane ovih saobracajnica. U demilitariziranom pojasu mogu ostati samo trupe i policija Ujedinjenih nacija. Moguca upotreba sile protiv gusenja Sarajeva predvidjena je tackom 4. odluke NATO od 9. februara 1994. godine. Uz gornje uvjete, i uz uvjet da UNPROFOR nastavi da vrsi svoju misiju, Vlada BiH bila bi spremna da prihvati novu, modifikovanu formulu za problem embarga na oruzje. Naime, mi bismo svoj zahtjev za skidanje embarga ogranicili samo na donosenje formalne odluke, dok bi se primjena odluke, odnosno njene konsekvence odgodile za sest mjeseci. U ovom slucaju, trupe Ujedinjenih nacija mogle bi da ostanu u Bosni i Hercegovini, Kontakt-grupa bi ispunila svoje obecanje, a Karadzicevim Srbima bi bila upucena jasna poruka.
Zelim na kraju naglasiti nasa dva osnovna opredjeljenja: 1. Nas neopozivi cilj je demokratska Bosna i Hercegovina u njenim medjunarodno priznatim granicama i sa nacionalnim, vjerskim i politickim pravima za sve njene gradjane. U takvoj Bosni i Hercegovini Srbi mogu imati sva prava do najviseg stepena autonomije, ali ne mogu imati drzavu u drzavi. 2. Smatramo da kao i svaki narod imamo neotudjivo pravo na samoobranu. Stoga, ako se iz bilo kojih razloga ne prihvati nas kompromisni prijedlog o embargu na oruzje, mi cemo traziti od nasih prijatelja da se ovaj embargo odmah podigne, pa i jednostrano. Na kraju, koristim, priliku da se zahvalim svim prijateljima Bosne koji podrzavaju njenu borbu za opstanak i slobodu".
Alija Izetbegovic
