Piše: Ramiz Hodžić

Knjiga Satanski sinovi predstavlja izuzetno vrijedan zapis o zločinu počinjenom nad nedužnim bošnjačkim stanovništvom Bratunca. Nanajbolji način, odnosno kroz svjedočanstva preživjelih Bratunčana, Omeragić nas upoznaje sa torturom koju su ovi nedužni ljudi preživjeli. Motiv za pisanje ove knjige, još dok je trajala agresija, Omeragić jenašao u činjenici da niti jedan metak nije ispaljen od strane Bošnjaka u Bratuncu, a da je ubijeno najmanje 1.500 ljudi, da je puno više prošlo razne torture, mučenja, silovanja, progone. Zločin bez ispaljenog metka “Za zločin u Bratuncu saznao sam prvi put iz televizijske emisije. Sjedio sam u jednom sarajevskom stanu krajem proljeća 1992. godine sa svojim prijateljem novinarom Senadom Avdićem i slušao kako granate ruše grad.

Na TV-u se pojavio naš poznanik Ibe Vražić, koji je u studio donio kasetu nakon koje više neću mjesecima mirno zaspati. Redale su se slike izmučenih, tek pristiglih logoraša iz Bratunca. Izmrcvareni ljudi, čija je koža bila crna od udaraca, izbrazdana križevima po prsima, leđima, čelu, nisu bili u stanju ni da govore. Jedan se mladić gušio dok je pio vodu. U maloj sportskoj dvorani logoraši su plakali kao djeca, slomljeni duševno. Senadu sam tada rekao: ’Evo, ovi će pobijediti u ovom ratu.’ Začuđeno me je pogledao i nije to komentirao ni jednom jedinom riječju.

Sarajevo je bilo potpuno blindiran grad. Karadžićevi Srbi su napadali i željeli ući po svaku cijenu. Sa svojim prijateljima
maštao sam napustiti Sarajevo i krenuti prema drugim slobodnim teritorijama, ali to je tada bilo nemoguće izvesti.
Moj kolega se još više iznenadio i čini mi se osjetio malo radosti kad sam mu rekao: ’Kad izađemo na slobodnu teritoriju
obavezno ću potražiti ove ljude. Ja nešto o njima moram napisati.’ Tada nisam znao da u Bratuncu nije ispaljen niti jedan metak na Srbe, a da je ubijeno oko 1.500 civila Bošnjaka. Bez ispaljenog metka. Nikakav razlog za ubijanje nije postojao. Jer, čim sam se sreo sa prvim logorašem iz toga bosanskog grada, pitao sam: ’Jeste li se opirali? Jeste li pucali?’ Stalno ću, ispitujući preživjele, pitati za taj jedan jedini metak i postati im dosadan, sve dok se konačno u to nisam definitivno uvjerio. Još dok sam sjedio u onom stanu, vjerovao sam u to. Bio sam, dakle, u pravu. U pitanju su bili prastara mržnja i klasičan genocid’’, piše Omeragić u uvodu za svoju knjigu.

Zapisi preživjelih

Svi zapisi o bratunačkom zločinu, koje je Omeragić uvrstio u svoju knjigu, rezultat su svjedočenja Bošnjaka koji su te zločine preživjeli. Onih koji su ležali u logorima: u crkvi u Kravicama, i zloglasnom logoru u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić’’; onih koji su preživjeli okupaciju i teror; onih koji su preživjeli stradanja u: Hranču, Glogovu, Lo njini, Borkovcu, Suhoj, Voljevcu... Dakle, Omeragić, iako je knjiga nastala u vrijeme agresije, nije dozvolio da bude uhapšen u zamku propagande i eventualnih lažnih zapisa i priča kakvih je na drugoj agresorskoj strani u to vrijeme bilo napretek. Isključivo se držao svjedočenja koja je zapisivao i vjerodostojno prenosio. O tom periodu prikupljanja materijala za knjigu i razgovorima sa svjedocima, Omeragić kaže: “Sa svojim svjedocima sam se družio.

Sa nekim sam ostajao danima, izluđivao ih pitanjima i uvijek bio nezadovoljan odgovorima. Bratunčani su me, ipak, prihvatili kao svoga. Nijednu žrtvu prije toga nisam upoznao, možda nikoga od njih u putu nisam sreo, ali razgovarajući i stalno bilježeći upoznao sam ih sve. Interesirao me je njihov prošli život, njihove tuge i radosti. To nisu bila samo imena i brojke, to su bili ljudi koji su živjeli i pokušavali biti sretni. Sa jednim od svjedoka proveo sam čak mjesec i po dana, ostajući i po desetak sati dnevno u razgovoru. Mnogi od njih, još uvijek preplašeni i utučeni mučenjem i silnim ubijanjem, nisu željeli da se predstavljaju. Neki su plakali prisjećajući se. Konačno su pristajali, govoreći o bezbožnicima i žrtvama’’, piše Omeragić.

Propagandni rat

U vrijeme kada je nastala knjiga Satanski sinovi bilo je vrijeme velike medijske propagande i medijskog rata čiji je ishod puno značio za snage u ratu, odnosno učinjenoj agresiji. U takvoj situaciji agresori nisu birali sredstva da opravdaju svoja zlodjela. Zbog toga je izuzetno značajno pojavljivanje ove knjige u vrijeme dok je još trajala agresija, a samim tim i agresorska propaganda. Značajno je njeno pojavljivanje da bi se jasno pokazala istina kako našim građanima, tako i međunarodnoj javnosti. A, kako su na laži spremni četnici, govori i svjedočenje jednog preživjelog Bratunčanina koje je
u svoju knjigu uvrstio Omeragić: “Čak i u trenucima kada nas budu ubijali, srpska propaganda će izluđivati vlastiti narod
i govoriti mu kako ga mi ubijamo. To najviše sluđuje.

To njihovo uporno pričanje kako mi, bosanski muslimani, činimo genocid nad njima. Mi koji smo imali sreću da preživimo njihove logore, duševno i fizički osakaćeni, gledamo i danas kako na svojoj televiziji ili radiju govore uporno o genocidu koji smo mi u Bratuncu napravili. Mnogi od nas imali su priliku krajem 1993. i početkom 1994. godine na srpskim televizijskim kanalima gledati šefa policije u Bratuncu Luku Bogdanovića, onog što je rukovodio zajedno sa vođama SDS-a masovnim ubijanjima Bošnjaka, kako govori o našem zločinu nad Srbima. Pojavio se i nekakav čovjek iz Beograda koji je napisao knjigu o genocidu nad bratunačkim Srbima. Istina je jedna i ona se dâ dokazati. Gledali smo u toj istoj emisiji i Veljka Maćešića, sijedog ljekara ledenog lica, kako to objašnjava stručno. Za njega smo nekada vjerovali da je plemenit i da svoj posao obavlja savjesno. Ali u vrijeme najvećeg ubijanja, on je bio na mjestu zločina u logoru i predlagao kamo da se istovaraju gomile leševa bratunačkih muslimana.

Postoje i svjedoci da nije želio primiti u bolnicu na liječenje dvojicu mladića muslimana koja su zbog toga umrla. Čak i takvo nešto sitnica je za ono što se nama dogodilo, a što je dr. Maćešić imao priliku vidjeti’’, stoji u svjedočenju. Poseban značaj ove knjige jeste što otkriva imena ljudi koji su činili zločine po Bratuncu, što, nažalost, nije urodilo plodom kada su u pitanju tužbe i hapšenja. Odgovarao je za bratunačka zlodjela do sada jedino Miroslav Deronjić, predsjednik Kriznog štaba, a većina preostalih zločinaca, koje u svojoj knjizi spominje Omeragić, odnosno preživjeli Bošnjaci, i danas se slobodno šeću ovim gradom. Oni manje smjeli utočište su našli u Srbiji.