Još 1996. godine, tek što se završila agresija na Bosnu i Hercegovinu, Nijaz Mašić napisao je knjigu ISTINA O BRATUNCU - agresija, genocid i oslobodilačka borba 1992.-1995. Napisao je odličan dokument o svemu što se događalo u Bratuncu ne samo tokom agresije nego i o pripremama za agresiju još od 1989. godine, ali i o korijenima četništva u ovoj općini još
iz Drugog svjetskog rata. Za pisanje ovako sadržajnog i vrijednog dokumenta značajno mu je pomoglo to što je bio na čelu Komisije za istraživanje ratnih zločina u Srebrenici, zatim to što je bio pomoćnik komandanta za moral u srebreničkoj diviziji, ali i činjenica da je profesor historije i da je vodio temeljan dnevnik.

Uz sve ovo Mašić je, kako kaže, u uvodu za knjigu: “...koristio i arhivsku građu Komisije za istraživanje ratnih zločina općine Srebrenica, zatim građu koju posjeduje općina Bratunac, 28. divizija Armije RBiH, kao i Prilog vodiču hronike Armije RBiH od 28. divizije Armije RBiH Srebrenica. Isto tako koristio sam i širu stručnu literaturu. U toku rada konsultovao sam se sa svim značajnim komandantima jedinica, kao i predstavnicima političkih i državnih tijela općine Bratunac što mi je umnogome pomoglo u mom pisanju na čemu im se zahvaljujem. Za pomoć u tehničkom i stručnom dijelu prilikom rada posebno se zahvaljujem prof. dr. Salihu Kulenoviću, Dževadu Gušiću, Vejizu Šabiću i prof. dr. Ibrahimu Tepiću’’.

Četnička tradicija

Prvo poglavlje, odnosno, prva od 11 glava knjige, posvećena je historijatu četništva na prostoru Bratunca i četničkim pripremama za agresiju još od 1989. godine. Vrlo koncizno i jasno na samom početku prve glave bilježi Mašić ljude sa prostora općine Bratunac koji su tokom Drugog svjetskog rata bili ključni zlikovci i zločinci nad Bošnjacima. Istakao je posebno Jezdimira Dangića, kojeg je lično Draža Mihailović imenovao za komandanta “vojske u otadžbini’’ za istočnu Bosnu. Zatim, isticao se kao četnik i Pero \ukanović koji je bio na čelu četnika iz Kravice. Po zlu se tokom Drugog svjetskog rata istakao i Golub Erić, koji je i u ovom ratu uzeo kamu i činio zločine. Nažalost, ni bratunački partizani nisu bili dobri za bošnjačko stanovništvo. Andrija Marković, koji je osnovao tokom Drugog svjetskog rata u Fakovićima partizanski odred, nakon rata prikrivao je četnička zlodjela, a Bošnjacima je oduzimao imovinu i dodjeljivao je četnicima.

Pripreme za agresiju

Mašić u knjizi prati i pripreme srpskog političkog, vojnog, bezbjednosnog rukovodstva za agresiju, i to još od 1989. godine. Sve je krenulo vještim manipuliranjima i lažima, u čemu je srpska bezbjednosna “kuhinja’’ izuzetna. Naime, još 1989. godine iz SDB Srbije plasirana je dezinformacija kako je u Bratuncu i Srebrenici ukorije njen muslimanski fundamentalizam, a prozivan je dr. Ahmed Smajlović koji je navodno često dolazio iz Sarajeva u svoje selo Tokoljake kako bi davao instrukcije
fundamentalistima. O kakvoj se dezinformaciji radi govori činjenica da je dr. Smajlović u to vrijeme već bio preselio na ahiret. Dezinformacija je, i dio projekta pripreme agresije i zločina nad Bošnjacima u istočnoj Bosni, bila i priča o intelektualcima fundamentalistima koji rade u Domu zdravlja i Srednjoškolskom centru u Bratuncu.

Opisuje Mašić i kako sa jačanjem kulta Slobodana Miloševića raste pritisak na Bošnjake. Čak se i hapse Bošnjaci iz Bratunca koji se nisu povinovali kultu Miloševića. Njihova se hapšenja vrše u Srbiji, kada bi tamo otišli za poslom. Desetine Bošnjaka našlo se u zatvorima u Ljuboviji, Bajinoj Bašti, Loznici, Šapcu. Drastičan primjer je autoprijevoznika Eneza Osmanovića koji je 1989. godine zbog iznesenih zamjerki oko isticanja Miloševićevih fotografija morao provesti 30 dana u zatvoru u Ljuboviji i Šapcu. Sljedeća teza koju su u svojoj kampanji u Bratuncu i općenito u istočnoj Bosni proturili Srbi bila je navodno prisilno iseljavanje Srba. U isto vrijeme, piše Mašić, velika sredstva ulažu se u dijelove općine gdje žive Srbi, grade se neki putevi koji će značajno pomoći agresorima 1992. godine. I naravno, dobro Mašić uočava da niti jedan od ovih događaja nije bio slučajan, sve je to bilo dobro isplanirano u cilju etničkog čišćenja i genocida koji je sproveden na prostoru Bratunca i cijele istočne Bosne.

O zločinu i zločincima otvoreno

Nadalje u svojoj knjizi Mašić detaljno i temeljno govori o prvim višestranačkim izborima 1990. godine u Bratuncu, velikoj četničkoj propagandi, naoružavanju, obučavanju, pripremama za rat, nabavci oružja, učešću JNA u svemu ovome, medijskoj propagandi itd., ali o tome nećemo detaljizirati u ovom prikazu jer smo u ranijim tekstovima, kada smo pisali o zločinima u Bratuncu, pisali o tome. Treba jedino ponoviti da su se prva ubistva Bošnjaka u Bratuncu dogodila značajno prije početka agresije. Još 3. septembra 1991. godine na magistralnom putu Bratunac - Zvornik u zaseoku Kajići u četničkom selu Kravica iz zasjede su na auto u kojem su bili Bošnjaci pucali Radenko Milanović i Marko Marković. Tom prilikom ubili su Džemu Jusića i Nedžada Hodžića, te teško ranili Mevludina Sinanovića i Zaima Salkovića.

Od tog dana Bošnjaci u Bratuncu nisu imali mira, sa punimpravom konstatira Mašić. U drugom poglavlju knjige Mašić opisuje kako su Srbi nelegalno preuzeli vlast u Bratuncu, kako je formirana “srpska milicija’’ i ono što je posebna karakteristika ove knjige jeste imenom i prezimenom spominjanje ljudi koji su organizirali zločin u Bratuncu i koji su taj zločin izvršili. Nije se Mašić štedio i plašio, već je u svojoj knjizi zabilježio više desetina imena Srba koji su počinili zločine na prostoru općine Bratunac. Počeo je u drugom poglavlju knjige sa imenima ljudi iz Srpskog kriznog štaba, čelnim ljudima Općine, pripadnicima JNA i policije, a onda u trećem dijelu, kada govori o konkretnim zločinima u samom gradu i po selima, Mašić poimenično proziva sve Srbe koji su te zločine počinili.

Dakle, Mašić sasvim jasno, precizno i konkretno govori o skoro svim zločinima koje su četnici počinili u općini Bratunac. Zahvaljujući njemu ostaje zabilježeno ko su ljudi koji su 3. maja 1992. godine počinili zločin u selu Hranči, ko je 6. maja ’92. u Blječevi počinio zločin, ko je 9. i 10. maja ’92. počinio zločin u Glogovi, ko je 10. maja ’92. počinio zločin u prigradskom naselju Suha, ko je istog tog dana počinio zločin u selima Mihaljevići, Krasnopolje, Lonjin. Potom, Mašić ostavlja zabilježen i podatak ko je 13. maja počinio zločin u selu Podčauš, mjesnim zajednicama Voljevac i Bjelovac itd. A, posebna pažnja daje se događaju u fiskulturnoj sali Osnovne škole “Vuk Karadžić’’, koncentracionom logoru, mjestu najvećeg zločina nad Bošnjacima Bratunca.

Organiziranje otpora i slobodne teritorije

Osim o počinjenom zločinu nad Bošnjacima Bratunca, Nijaz Mašić detaljno je pisao i o pokretu otpora, kako je nastajao, ko su ključni ljudi tog pokreta, gdje je on zaživio, a gdje ne. Naravno, nije zaboravio spomenuti ni one koji su izbjegavali uključiti se u odbranu, te one koji su što zbog straha, što iz drugih razloga, možda u ključnim trenucima po odbranu, odustali od otpora. Uz sve dokumente i priču o pokretu otpora, o djelovanju odbrane, širenju slobodne teritorije, ali na koncu i padu u četničke ruke tokom prvih mjeseci 1993. godine, Mašić je priložio i karte na kojima se vide jasne granice
slobodne teritorije, mjesta djelovanja pokreta otpora itd. Značajne slobodne teritorije Bošnjaci su uspjeli napraviti u Konjević-Polju, Blječevu, Polozniku i Jagodnji. Ta se teritorija i širila sve do prvih mjeseci ’93. kada su agresori sa velikim snagama udarili na te slobodne teritorije i zauzeli cijelu općinu Bratunac, izuzev Blječeva koje je gravitiralo prema slobodnoj teritoriji Srebrenice. Posebno značajno u knjizi je postojanje spiska stradalih Bratunčana, njih 3.156, sa datumom i mjestom stradanja.