Brcaci ne mogu biti mirni. Cetnici opet jurisaju na koridor. U Brcko sam prije Nove godine usao sa nekom vlagom u zraku, sa sipljivim vremenom za koje ne znas da li pada kisa ili se tek tako vlaga spusta na odjecu i kvasi je. Ulazak mi je bio nekakav sumoran, tuzan. Nakon pola godine odsustva ne znas da li ce svi ljudi, svi oni sjajni borci koje si ostavio biti jos uvijek u zivotu. Prokletstvo toga iscekivanja dopratilo me do slobodnih dijelova Brckog.Tamo u Rahicu, sve gotovo kao nekad. Smjene vojnika koje se ubrzano trpaju na kamione. Poneki idu sa pjesmom, mnogi uglavnom veseli, kao da idu na kakva slavlja. Opet u Brckom sve funkcionira, sve je jasno i vrijedni ljudi imaju gotovo svega.Sejo Hasanic, direktor je i glavni urednik Radio Brckog, a novinar kad zatreba. Docekao me je kao starog prijatelja. Slusao sam ga i zapitkivao za ljude koje sam znao. I cuo sam, na vecinu mojih pitanja odgovarao je:

>>On je dobro, on je citav, on je ovdje, juce sam ga sreo<<…Ti Sejini odgovori vracali su mi raspolozenje.>>U Brckom je zivot jos jaci otkako je rata,<< govorio Sejo. >>Petsto beba rodjeno je bez ginekologa. Porodjaji su obavljani po garazama i podrumima. Zivot se obnavlja, a u Brckom svi su do sada pominjali dr Ivana Hudolina, uz sve postovanje, malo ko kada pominje Nedreta Mujakanovica, sto je imao cak 1.300 hirurskih intervencija bez anastezije.<< Bio sam gost kod Seja i njegovog rodjaka, dobrog borca 108.Slavne brcanske brigade Mirsada Hasovica Lava. Mirso je Sarajlija, spremao se ici prema Sarajevu. Kaze i njemu je, kao mnogima borcima u Bosni i Hercegovini, velika zelja da se dodje boriti na sarajevskom ratistu.Govore mi o svom komsiji, Mehmedalija se zove. Nedavno razmijenjen iz logora Batkovic pricao im je pricu da su ga posebno tukli kad bi rekao kako se zove:>>Malo ti Mehmed pa jos i Alija<<! 

Govore mi o snimatelju Suadu Alicu, mladicu iz Radio i TV Brckog, sto je sve unistene tenkove snimio. Jeste, Srbi su uvijek voljeli gledati TV Slobodno Brcko jer vise vjeruju ovoj strani. Kako ce i vjerovati svojima kada njihov zapaljen tenk prikazu uz komentar na TV Novi Sad da >>to gori muslimanski celik<<. Uostalom, vise niko i ne broji koliko tenkova su do sada unistili borci 108. Slavne. Obradovalo me sto je Tendi, cuveni lovac na tenkove jos ziv i zdrav, sto se ne da. Sreo sam u jednoj malehnoj kafanici Talona, rekao sam mu da ga selami njegov Ibrahim Hadzimurztovic, onaj slavni Brcak sto sad rane lijeci u Zenici. Talon jos uvijek djecak obradovao se tome. Gledao sam u nogu ovog djecaka heroja brcanskog. Stopala nije bilo. Izasao je i cuo sam ga kako govori: >>Javio mi se moj Ibre. Samo on zna kako smo mi ratovali na Dizdarusi<<. Rekli su mi da cesto zeli natrag, prema rovovima i takav, bez stopala.

Na Dizdarusu vise ne moze. Svi oni prigradski dijelovi pali su u ruke cetnika. Nase borce odgurnuli su od koridora jos 800 metara natrag. Linije su na mnogim mjestima stare, na toj, strani ispred Omerbegovace i Dizdaruse, Lickog Mosta i Suljagica Sokaka, zaustavljeni su cetnici pred Brckom. Premada su tu svoju Pirovu pobjedu ostvarili, cetnici ne imaju nikakve razloge za slavlje. Sa oko 400 svojih boraca platili su cijenu prosirenja koridora za tih 800 metara. Unisteno im je cak 14 tenkova, jedan nov zarobljen, a osteceno jos petnaestek oklopnjaka. Danas su i jedni i drugi na cistini. Sve je ravno, nigdje ni jedne kuce. Ne postoji nacin da se izadje iz beskrajnog blata posavske ravnice. U teskim kisama sto se spustaju na Brcko borci tonu u blato po pola metra. Cetnici plivaju u vodi kao i borci Slavne 108.brigade. Danas ih nakon tih guranja oko koridora mole >>Hej Muslimani, zapucajte makar malo, ili gonite odavde vi nas ili cemo mi vas.<<  

                       5000 POGINULIH BRCANSKIH SRBA     

U Brckom su nestale gotovo citave srpske porodice, nestaju muske glave. Strvicne su razmjere njihove pogibije. U Grbavici su ukopani u sami beton, ali Srbi iz ovog sela su prosto nestali. Od 150 vojnosposobnih, ostala su samo cetiri mladica. Oko pet hiljada Srba Brcaka je progutao rat koji su objavili svojim komsijama Muslimanima. Nakon stravicnog genocida herojski otpor napravio je od zlocinaca tragican narod. Sta li su mislili?I na nasoj strani stravicni su gubici. Posjecivao sam sehidska groblje u Brckom. Nesto vise od 700 boraca dalo je zivot za slobodu i osvetu zbog genocida.

>>To nije sve, niko ovdje ne misli stati<<, govori mi jedan borac. Kako uopce mogu ovako misliti, ja to ne znam, niti ce mi biti jasno. Ali nakon 4.000 ranjavanja ne ima brcanskog borca koji ne sanja povratak na linije. Rane nisu jos ni zacijelile, a oni bi u borbu. Znam samo jedno, da se Brcko ne da i da se ovaj narod nece dati.Primjecujem, za razliku od proslih svojih dolazaka, da su se Brcanke pocele dotjerivati kao nekad, da ima u slici ovog naroda nesto sto pocinje liciti na onu staru sliku.U Brckom je dugo bio mir Posavine. Dugo nije pucalo previse. Ispod prozora kuce gdje sam gost Sejin prolaze ljudi, mesnica radi u podrum gdje ljudi pricaju glasno I veselije. Iza kuce je covjek istresao iznutricu zaklanog teleta.
Duga je noc ko stvorena za price. Saznajem I da su starog covjeka Franciku, sa njegovom zenom ubili na Brodu. Jedini su stariji stanovnici sto su se htjeli vratiti na svoje. Onda su upali cetnici i objesili ih.

GOLOBRADI VETERANI

 I sada po prvim linijama gadjaju granatama. Oni ovdje bez tenkova ne smiju krenuti. A i kad krenu, kao u mozda najzescoj ofanzivi od svih ratista Bosne, u najvecoj bici od svih bitaka sto se odigrala za sedam dana jula prosle godine u Brckom, onda upotrijebe ogroman broj tenkova, kao tada, cak 68. I urade tek malo posla. Toliko da traze povratak na staro.
Onda u Brki srecem mladice iz slavnog samostalnog bataljona >>Enver Pamukci<<. Oni su u toj zestokoj ofanzivi cetnika izdrzali glavni udar na Bajicima. Njihovi golobradi mladici pokazali su se kao veterani. Komandant Amir Smajlovic za koga bi moj prijatelj rekao da je >>zmija<<. Sve je jasno kod njega i sve se zna. Celicna disciplina i asketizam. Uostalom ima mladica borca sto je iskako pred tenkove. Envera Pamukcica, brcanskog heroja treba uvijek osvjetljavati. Nigdje je kao u Brckom nisam vidio cudo zvano Armija Bosne i Hercegovine.

Nakon toliko heroja dolaze novi, sjajni momci koji pokazuju nevidjenu sposobnost i hrabrost na koridoru. Amir Smajlovic me upoznaje sa cuvenim Gasjijevim momcima. Ocito je ne poznaju me. Za par mjeseci oni su izrasli u strasne ratnike. Prosto ne mogu da vjerujem da je takva mladost zaustavila toliku cetnicku silu. Tu su oko mene, ponekad se vrijedjaju na svaku sitnicu, jasno se vidi njihova mladalacka nervoza I korak ratnika. Njihov komandir u interventnoj ceti je Faruk Gasi i ima tek 23 godine. On ce mi nakon svega ipak biti olicenje vodje ovih golobradih heroja. Oni su u dva navrata na Koridoru napravili dzumbus cetnicima. O njima ce mi kroz tu akciju kasnije pricati Faruk Gasi. Konacno stizu dva veterana i ja se bolje snalazim. Semso Pekic danas je komandant slavnog i bataljona, a njegov je zamjenik kapetan Rasid Zizic. Semso je ranjen u ruku, lakse, isti osmijesi njega i kapetana Zizica vratili su me u vrijeme prije par mjeseci kad sam ih posjetio. Semso i Kapetan povukli su se posljednji sa Suljagica Sokaka i Lickog Mosta. Zovu ih >>Duo fatalisti<<. Poceli smo o tome. Koliko su do sada rizikovali. Kako je moguce da su jos citavi i zivi. Kapetan Zizic to objasnjava ovako:

CUDA ZIVOTA, CUDA HRABROSTI

 >>Kad smo izvlacili Rifata Muminovica ranjenog borca bilo je pakleno. Tuzlaci su popustili na linijama i odjednom su nam cetnici, cak i sa tenkovima bili iza ledja. Morali smo na trag. Rifat je bio tesko ranjen i trebalo ga je pazljivo nositi, ali on je groznicavo zelio ostati da bi nas postedio. Nisam dozvolio. Bio sam spreman pucati na svoje samo da ga ponesu. Nakon toga gadjaju nas sa pet granata iz BST-a i sve promasuju. Sad znam i to sam im govorio, Rifet je umro, rahmet mu dusi, ali da smo ga ostavili prva bi nas pogodila, od prve bi poginuli.<<Dogadjaju mu se teske stvari, kaze , kao jednom prilikom kad ga zove glas djecaka i pita: >>Ima li cika Rasida. Obisao sam sve dzamije i sve bolnice i mog oca ne ima. Gdje je?<< Ako mi neko tvrdi, >>govori Rasid, svog mrtvog borca, ja cu mu reci da je heroj.<<Kapetan je nesto ruznijeg raspolozenja i vracaju mu se svakakve slike. Semso se ne da i dalje ga duh ne napusta.>>Nama u Tuzli kazu, vi ste Brcaci gospoda, ponasate se ko da imate sve, a ustvari ne imate nista

<<, smije se Semso, >>a ja im odvracam: >>Covjek kad izgubi malo, puno zeli, kad izgubi sve kao mi ne ima za cim da zali i ne trazi nista<<.Tvrdi mi Semso da su momci u vodi do grla, ali da se ne daju. Moral je na visini, ko ne vjeruje neka kaze cetnicima. Jer, kaze da znaju cetnici sta im ovdje misle, sa cvijecem bi ih docekali dok je to nevrijeme.Sjecam se, price o tome, kako je u povlacenju zbog puno ranjenih trebao ostati jedan borac za odstupnicu. Ostao je Zijad Kantic. Borci su krenuli i iza sebe culi pjesmu:>>Selam cete mojoj staroj majci<<… U noci se prolamalo, uz stetkanje mitrazljeza, Zijadovog. Znaju Semso i Kapetan Rasid tog borca i znaju da u ratu za prokleti koridor treba uzmicati, jer na krajau balade, znaju, oni ce natrag, ali tada nece biti cetnika sto ce moci zaustaviti njihov povratak u Brcko, u domove.Konacno, bio sam tog dana u Donjem Rahicu i cuo bubnjeve. Kobajagi, spremali su se malobrojni navijaci, cesto starijih ljudi sto smije napustiti slobodnu teritoriju Brckog i nesto ranjenih. Njima je slobodan odlazak na zajednicki >>domaci teren<<

za Brcko i Gradacac u Srebreniku, mirnom i slobodnom gradu. Tamo se igra fudbalsko prvenstvo Tuzlanskog okruga. Sada je pauza. Ali ponekad se odigra obican susret, da se ne zaboravi na obican svijet i zivot. Kad su nedavno igrali Brcko i Gradacac, bilo je interesantno. Brcaci nose plave, a Gradaclije srveno-bijele dresove. Sa brcanske strane dopiralo je plavi, plavi!!! Sa gradacacke: >>Zeleni, zeleni<<!!!Heroji imaju pravo na slobodu i zivot nakon svega.