Čajniče je mali grad na samom istoku Bosne i Hercegovine prema Crnoj Gori, odnosno prema dijelu Sandžaka koji pripada Crnoj Gori. Graniči se, dakle, sa sandžačkom i crnogorskom općinom Pljevlja. U Čajniču danas nema Bošnjaka, iako su nekada činili većinu. Njihov broj je stalno smanjivan od Drugog svjetskog rata prema današnjem vremenu, a agresija je taj proces ubrzala i zamijenila dotadašnje tiho etničko čišćenje, jednim etničkim blic-krigom koji je urađen za samo nekoliko hefti.
Nacionalna struktura nekad i sad
Samo prije 35 godina Bošnjaci su po brojnosti činili natpolovičnu većinu u Čajniču. Naime, na popisu stanovništva 1971. godine evidentirano je da u Čajniču žive 11.602 osobe. Od tog broja Bošnjaka, odnosno Muslimana bilo je 6.065, tj. 52,27 posto. Iza Bošnjaka po brojnosti dolaze Srbi sa 5.353 ili 46,13 posto. Bilo je u ovom gradiću i Hrvata, doduše svega njih 29 ili 0,24 posto. Jugoslovena je bilo 14, što znači 0,12 posto i ostalih 141, tj. 1,24 posto. Dvadeset godina kasnije, odnosno na popisu stanovništva 1991. godine situacija je već promijenjena. Smanjio se ukupan broj stanovnika za više od 2.500 stanovnika, pa je od 11.602 stanovnika 1971. godine, Čajniče 1991. godine imalo 8.956 građana.
Većinu onih koji su odselili činili su Bošnjaci, a što se da zaključiti iz činjenice da se broj stanovnika Bošnjaka smanjio sa 6.065, koliko ih je bilo 1971. godine, na 4.024 koliko ih je evidentirano 1991. godine. Dakle, tačno 2.040 Bošnjaka manje za 20 godina. Brojčano i procentualno gledajući brojnost svih naroda u Čajniču 1991. godine, stanje je bilo sljedeće: Srba je bilo 4.709, tj. 52,57 posto; Bošnjaka, odnosno Muslimana, kao što smo već rekli, 4.024, što u procentima znači 44,93 posto; Hrvata je bilo samo pet ili 0,05 posto; Jugoslovena 77 ili 0,85 posto; a jedino se, u odnosu na 1971. godinu, nije promijenio broj ostalih kojih je ostalo 141, što znači 1,24 posto.
Etnicko ciscenje Cajnica
Samo godinu dana nakon popisa stanovništva 1991. godine u Čajniču više nije bilo Bošnjaka. Agresori su protjerali i pobili Bošnjake Čajniča za samo nekoliko nedjelja. Bošnjačka imovina je popljačkana, popaljena ili useljena četnicima. Džamije su uništene, a bile su u naseljima Batovo, Bezujna, Đakovići, Hunkovići, Međurječju, Milatkovićima. Tu su još i Gornja ili Mahalska, poznate još kao i Mirmuhamedova, Mustajbegova i Ženska, te Sinan-pašina džamija izgrađena 1570. godine i nalazila se u centru grada.
Logor Mostina
U Čajniču je bio i logor u lovačkom domu u Mostini. U tom logoru bilo je više od stotinu zatočenih Bošnjaka, mali broj je preživio. Ubistva su se događala tokom maja i juna 1992. godine, a najmasovnije likvidacije zatočenih bile su u danima kada su srpski vojnici gubili bitke na ratištu u Goraždu i kada su imali dosta gubitaka. Tih dana dešavale su se najveće muke za zatočene, a na kraju i likvidacije. Među logorašima bilo je i žena i djece, pa je tako u logoru ubijena Zlatija Bungur s dvoje maloljetne djece, jedno od pet godina, a drugo od šest mjeseci. Najmasovnije likvidacije u logoru dogodile su se 18. maja '92. godine kada je ubijeno najmanje 53 ljudi, a dan kasnije protjerani su svi Bošnjaci preostali u Čajniču. Drugi veliki pokolj u ovom logoru dogodio se u junu '92. godine, kada je ubijeno najmanje 62 ljudi.
O ovom događaju govorilo se i tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, a o logoru Mostina i ovom junskom likvidiranju više od 60 Bošnjaka svjedočio je preživjeli svjedok Malešević. ''Tu je bilo zatočeno oko sto logoraša koji su također bili u užasnim uslovima, izgladnjivani, mučeni, prebijani. Ali u junu mjesecu, nakon pogibije borca na goraždanskom frontu, dogodio se masakr, preko 62 logoraša tom prilikom su ubijena'', tvrdio je Malešević. Dakle, broj ubijenih u logoru Mostina samo u dva masovna slučaja likvidacija iznosio je oko 115, što sigurno nije i konačna brojka, jer su mnogi ubijeni u pojedinačnim likvidacijama, ili u nekim manjim grupama. Primjer je likvidacija Naila Medoševića, njegovog brata Hamdije i Sabita Čolaka, koji su izvedeni iz autobusa na graničnom prijelazu Metaljka na prelazu u Crnu Goru. Izveo ih je iz autobusa crnogorski policajac i vratio u Čajniče u Mostinu. Strijeljani su 2. juna 1992. godine. Činjenica da je ovu trojicu Bošnjaka iz autobusa izvela crnogorska policija govori o umiješanosti vlasti Crne Gore u zločine nad Bošnjacima u Čajniču, ali i drugim gradovima širom Bosne i Hercegovine. O tome ćemo pisati kasnije.
Likvidacije Bosnjaka
Nisu ubistva u logoru bile jedine likvidacije Bošnjaka u Čajniču. Ubijani su i drugi. Jedan drastičan primjer četničke neljudskosti i zločina koji je počinjen u Čajniču, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini, jeste primjer likvidacije porodice Amira Mahmutovića (31). Njega, njegovu suprugu Hajriju (29) i dvoje djece Amru (4,5) i Amrudina (1,5) četnici su ubili u šumi na dva kilometra udaljenosti od sela Mahrevići u kome su živjeli Mahmutovići i pošli su u zbjeg u Goražde kako bi se spasili. Četnici su ih dočekali u zasjedi i poubijali. Mali dječak Amrudin izrešetan je sa više metaka dok je bio u majčinom naručju. U takvom su stanju nađeni prilikom ekshumacije. Tijela su im bila dobro očuvana, što se stručno kaže ''saponificirana'', pa se mogla vidjeti sva svirepost zločina. Amir je pronađen na 50 metara udaljenosti od ostatka porodice, a pored njega je bila žica kojom je bio vezan, što govori da je bio živ uhapšen i onda likvidiran.
Mahmutovići nisu bili i jedine žrtve iz sela Mahrevići. Ubijeno je i osam žena, a neke su spaljene, poput slijepe nane od 92 godine. Od 25 Bošnjaka iz ovog sela, rat je preživjelo njih devet. Preživjeli za zločin u ovom selu okrivljuju komšije Srbe. Jedan od odgovornih je Stojan Baturan. Naravno, neizostavna uloga je i tadašnjeg predsjednika Općine i glavnog organizatora zločina na ovom području dr. Duška Kornjače.Slično su prošli Bošnjaci i u drugim selima Čajniča, kao i samom Čajniču. Oni koji su nakon 18. maja, nakon masovne likvidacije u Mostini i protjerivanja Bošnjaka iz Čajniča, ostali u ovom gradu bili su pobijeni.
Na području Čajniča otkopano je više masovnih grobnica Bošnjaka, i to uglavnom u Mostini gdje se nalazio i logor. Do sada je u Čajniču sahranjen samo Tajib Musabašić, koji je ostao u svojoj kući, ali je uhapšen i likvidiran. Imao je 82 godine tada. Sahranjen je na mezarju Rakitnica 24. decembra 2006. godine, i jedini je Bošnjak koji se do tada vratio u Čajniče, nažalost, on je vraćen mrtav. Ostali koji bivaju pronađeni u masovnim grobnicama uglavnom bivaju sahranjeni na drugim mjestima, daleko od Čajniča.
Zlocinci nekad i sad
Prvo lice, alfa i omega zločina u Čajniču bio je ljekar Duško Kornjača. On je bio čelnik SDS-a i predsjednik Općine, kao i Kriznog štaba, a bio je i ministar u samozvanoj vladi samozvane SAO Stara Hercegovina. Glavni je ideolog etničkog čišćenja, formiranja logora, protjerivanja, ubijanja, pljački, rušenja stambenih objekata, džamija itd. I pored svih počinjenih zločina, Duško Kornjača je i nakon Dejtona ostao prvo lice Čajniča. Ostao je načelnik Čajniča sve dok ga nije smijenio visoki predstavnik nekad 2002. godine. Istovremeno je radio u bolnici kao internista. Odlikovan je od strane Karadžića, a tokom rata, a i nakon njega važio je kao veliki ljubitelj Karadžića i Mladića. Pored njega, tu su i njegov brat Milun Kornjača. Milun je bio komandir jedinice ''Plavi orlovi'', koja je formirana u martu 1992. godine.
Ova jedinica zarobila je najveći broj ljudi koji su kasnije okončali u logoru Mostina. Poslijeratno utočište našao je u Rogatici, gdje ima pilanu i kafanu. Zatim se u zločinu istakao i Vitomir Kajević. On je bio upravnik logora Mostina, za sve vrijeme njegovog postojanja. Poznato je da je lično išao u Pljevlja da uhapsi jednog preživjelog logoraša iz Mostine. Uhapsio ga je i od tada se tom čovjeku gubi svaki trag. Živi mirno u Rogatici i uživa u penziji. Treba spomenuti i Duška Tadića. "Dana 18. 5. 1992. godine između 17 i 18 sati među zatvorenike u logor Mostina ušli su Tadić Veljko i Tadić Duško i izveli Homoraš Ramiza i Ališehović Fehima, nakon čega se napolju čuo rafal. Ubrzo su se vratili po sljedećeg zatvorenika. Pritvoreni Muslimani nisu htjeli izaći i sabili su se u jedan ćošak... Nakon toga su otvorili vatru...
Tada su izašli, a jedan od njih je bacio ručnu bombu među zatvorenike." Preživjeli zatvorenik ovog masakra kaže da je čuo kako Duško Tadić kolje Fehima Oruča, "govoreći da mu je jabučica tvrda". Duško Tadić živi u Vakufu pored Čajniča. On je jedini do sada bio na sudu i odgovarao za ratno stanje u Čajniču, ali ga je sud oslobodio. Također, kao učesnici u zločinu spominju se i Milorad Živković, komandir policije, za koga se pouzdano zna da je hapsio Bošnjake i odvodio u logor. On je i nakon rata bio na čelu policije. Jedan od četničkih predvodnika bio je i Stojan Baturan, koga smo već spominjali kao učesnika, a možda i organizatora zločina u selu Mahrevićima. Tu su još Đoko Steunić, Dušan Pejović, zatim čuvari u logoru: Dragan Kuvelja, Željko Pljevaljčević, major Čevriz. No, ovo nije kompletna brojka i nisu nabrojani svi počinitelji zločina. Nažalost, iako tužiteljstvo zna za spomenute zločince i njihova nedjela, kao i za mnoge druge zločince i njihove zločine, ipak do sada još niko nije odgovarao za počinjene zločine. Svi spomenuti žive ili se viđaju u Čajniču, slobodno rade i kreću se.
Pljevaljsko - Cajnicki zlocini
Treba se vratiti i na ulogu crnogorske vlasti, posebno iz općine Pljevlja, u zločinu u Čajniču, kao i ulogu zločinaca iz Čajniča u etničkom čišćenju regije Bukovica u općini Pljevlja, gdje je nekoliko desetina bošnjačkih sela etnički očišćeno tokom 1992. godine, stotine kuća su opljačkane i uništene kao i tri bukovičke džamije. Ubijeno je osam ljudi, desetine su pretučene, a stotine prognane. Glavni krivac za ovaj zločin jeste crnogorska vlast na čijem čelu su tada bili Milo Đukanović i Momir Bulatović, kao i njihovi pljevaljski poslušnici, ali i saradnici iz Čajniča, na čelu sa Duškom Kornjačom. Izvršitelji su bili ljudi iz Pljevalja i Čajniča, dakle u koordiniranoj akciji, kao i dobrovoljci sa strane. Dakle, nesumnjiva je saradnja i učešće crnogorskih vlasti u zločinu u Bosni, a primjer su upravo zločini u Čajniču, sa jedne strane, a kao revanš, sa druge strane, čajnička vlast je učestvovala u etničkom čišćenju Bukovice. Uostalom, cilj im je bio isti, ono što su naslijedili od vojvode Pavla Đurišića iz Drugog svjetskog rata, a to je pobiti što više Bošnjaka, a ostale protjerati.
