Priču sa jednim od najmlađih generala Armije Bosne i Hercegovin Fikretom Ćuskićem počeli smo gramatičkim izgovaranjem njegovog prezimena. Koje je tvrdo a koje mehko”ć” u njegovom prezimenu, u šali ga pitam.General Ćuskić: Mehka su obadva,- kroz smijeh odgovara general u penziji.
SabaH: Pa,ako su slova mehka, kakva je Vaša biografija?
Ćuskić: Pa,rođen sam u Trnopolju, koji pripada opštini Prijedor a ako Bog da, i budućoj opštini Kozarac.Vojnu akademiju sam završio u Beogradu a oficirsku karijeru službovao u Istri, Kosovu, Varaždinu. Septembra mjeseca devedeset prve godine napustio sam Jugoslovensku narodnu armiju a devedeset i druge godine pristupio sam Armiji Bosne i Hercegovine sa dobrovoljcima iz zapadne Europe.
SabaH: Da li to znači da ste Vi već jednu brigadu formirali i obučili i pristupili u redove Armije Bosne i Hercegovine?
Ćuskić: Po naredbi tadasnjeg nacelnika General - štaba ja sam u Klanu kod Rijeke formirao Sedmu brigadu Armije Bosne i Hercegovine. Tačno brojno stanje bilo je 320 vojnika,da bi kasnije ta jedinica narastala, uglavnom od naših prognanika iz Bosanske Krajine koji su nam se priključili na ratnom putu brigade. U Travniku, dvadeset petog novembra, devedeset druge godine Sedma brigada se spojila sa prvom krajiškom i formirali sedamnaestu krajišku brigadu, koja je bila u to vrijeme jedina manevarska brigada u srednjoj Bosni. Petnaestog aprila devedeset treće godine brigada je odlikovana zlatnim ljiljanom i s ponosom mogu reći da je to jedina ratna jedinica koja nosi to ratno priznanje,kao jedinica.Ne pojedinačno.
Iduće godine dobili smo naziv i viteška.Slavna viteška brigada kroz koju je prošlo šest hiljada i šezdeset boraca iz šezdeset opština Bosne i Hercegovine. To je bila brigada koja je u kritičnim momentima po Bosnu i Hercegovinu imala dijelove svojih jedinica na osam različitih dijelova bh. ratišta. Brigada koja je uspješno izvršavala sve zadatke i svojim dolaskom dizala moral i drugih jedinica i naroda, gdje god se pojavi. Respektovana i od naših snaga a Boga mi, i od neprijatelja. Ja, kada govorim o svom ratnom putu najponosniji sam upravo na dužnost komadanta Sedamnaeste brigade, mada sam bio i komandant operativne grupe Bosanska Krajina, i zamjenik komadanta sedmog korpusa. Ali, Sedamnaesta brigada je nešto što sam najemotivnije vezan i čime se zaista ponosim.
SabaH: Bili ste blizak saradnik rahmetli generala Mehmeda Alagića?!
Ćuskić: Sa ponosom mogu reći da sam mu jedno vrijeme bio i komandant a poslije i prvi saradnik rahmetli Alagića. Izuzetno respektujem i poštujem kao vojnika koji je dao jedan enormno veliki doprinos odbrani Bosne i Hercegovine. U toj borbi nije žalio ni sebe ni svoje saradnike.Bio narušenog zdravlja i prije rata i u bivšoj Armiji on je zbog bolesti srca bio pred penzionisanjem. Međutim, on se nije obzirao na tu bolest i dalje je, da tako kažem gazio trošeći sebe. Mislim, da je njegova odluka da
pomogne obnovi Sanskog Mosta i povratak Bošnjaka bila mu je vizija i misija koju je sam sebi postavio,ubrzala smrt, iz razloga što je doživio mnoge ruzne situacije od svojih saradnika, svojih kolega. To ga je ipak najviše dotuklo i prije vremena odvelo u smrt.
SabaH: Vi ste uglavnom prošli cijeli teren Bosne i Hercegovine. Možete li nam reći kada je Vama bilo najteže, a kada najljepše?
Ćuskić: Meni je lično bilo najteže u novembru devedeset druge,u vrijeme borbi za Karaulu, poslije pada Jajca. Jedna golgota se tek završila - izgon naroda iz Krajine. Stotine hiljada Bošnjaka je protjerano iz Bosanske Krajine i došlo u Travnik. Dolazi druga golgota - pad Jajca a ja dobivam naredbu okružnog štaba Zenica da prezumem komandu za odbranu Karaule. Karaula je jedna bošnjačka mjesna zajednica kod Turbeta. Međutim, vrlo nepovoljnog taktičkog položaja. Trideset šest kilometara fronta, u četničkom okruženju sa svih strana. Ja sam bio emotivno vezan za Karaulu jer nisam u ratu bio u svom Kozarcu, a Karaula mi je bila nešto najsličnije i to sam shvatio krajnje odgovoranim zadatkom.
Tih petnaest dana odolijevanja četničkim napadima za mene je stvarno bio ne realno nego emotivno najteži period. Najljepši periodi bili su momenti oslobađanja Donjeg Vakufa, Ključa, Sanskog Mosta kada smo prvi put bili u poziciji da se ravnopravno bijemo sa četnicima. Da na jednu njihovu granatu možemo isto uzvratiti,da ih gonimo i gledamo kako bježe raspršeni razni arkanovci, vukovci i razni hajduci po Manjači,po kanjonima Sane i kada smo stigli na domak oslobađanja Prijedora, mislim da su mi to bili najljepši trenuci u kojima se spominje vojničko zadovoljstvo.
SabaH: Kada smo kod Prijedora, kako gledate na njega iz Vase perspektive? Je li moglo kako drugačije da bude?
Ćuskić: Pazite, Prijedor je objektivno, mjesto ili opština gdje je izvršen prvi genocid u Bosni i Hercegovini. Jer, genocid znači plansko djelovanje da se jedna etnička zajednica uništi,iseli,da nestane sa određenog područja. Četnici su to devedeset druge godine postigli sa Prijedorom. Na žalost, mislim da bosanska politika ni do dan danas nije dala adekvatne odgovore na genocid u Prijedoru. U završnim operacijama devedeset pete godine, mi smo bili u strašnom zamahu oslobađanja Prijedora. Četnici su bili razbijeni, mi smo napredovali u više pravaca, međutim dat je ultimatum. Naredba je bila decidna i jasna i snage Armije Bosne i Hercegovine morali su je ispoštovati. Jer mi smo lojalni vojnici, koji slijede komandu politike, mada vjerujte da je bilo razmišljanja i kod rahmetli generala Alagića i komadanta Dudakovića da se malo otmu kontroli. Ipak, vojničko vaspitanje,lojalnost predsjedniku Izetbegoviću je preovladala tako da su snage Petog i Sedmog korpusa i ostalih armijskih jedinica zaustavljene pri samim prilazima u Prijedor.
SabaH: Sada ste u Americi.Vidimo okruženi onom baš iskrenom pažnjom i prijatelja i saboraca,Vaših vojnika. Kakvi su Vaši utisci o nama ovdje?
Cuskić: Ovdje sam došao na poziv Udruženja Kozarčana iz Chikaga, ali su moji borci saznali,pa sam evo i u Saint Louisu,pa ću otići i do Grand Rapidsa. Drago mi je da sam imao priliku da doživim Ameriku i na neki način iznutra. Ja sam ranije boravio u Americi u organizaciji američke Vlade, ali to je jedna sasvim druga slika jer nisam imao priliku da vidim kako naš narod živi. I muke i probleme, ali i lijepe stvari kada su u pitanju Bošnjaci u Sjedinjenim Američkim Drzavama.Ugodno sam iznenađen, koliko je naš narod postigao u kratkom vremenskom periodu. Posebno mi je zadovoljstvo što sam vidim da se čuvaju vrijednosti i tradicije našeg naroda. Da nismo ovdje asimilirani. Da imamo uspješnih biznismena,privatnika,da imamo krasne djece koja se školuju,da imamo institucije bošnjačke,od islamskih zajednica, džemata, kulturnih i sportskih centara,do Kongresa Bošnjaka.
Nadam se da će generacije djece koja završavaju fakultete svojim uključivanjem u rad ovih institucija dati još jedan novi kvalitet i osigurati kontinuitet rada tih institucija, što je jedna sigurna garancija opstojnosti bošnjaštva u Americi. Takođe, sam siguran da će veze između Bosne kao matice i vas kao dijaspore opstati i mislim da će taj interaktivan odnos pozitivno djelovati i na nas u Bosni i Hercegovini, i da ćete nam i vi donijeti vrijednosti iz Amerike od demokratskih standarda pa do standarda iz biznisa. Isto tako i BiH kao država učinit će sve da pomogne našoj dijaspori da te veze sa domovinom budu jake i da postanemo jedno nerazdvojno tkivo.
SabaH: BiH nakon svih podjela ipak je pobijedila. Mislim da su sada reforme i u jedinstvenoj armiji i zajedničkoj komandi!
Ćuskić: Niko od nas nije sumnjao da se za BiH vrijedi boriti i ne daj Bože, bude li trebalo borit ćemo se opet. BiH se sada gradi u miru i imajući u vidu onako kako je nakaradno ustrojena u Dejtonu ima je ipak iz dana u dan sve više. Institucije države se izgrađuju. Oblasti koje imaju sve normalne države u svijetu uspostavljaju se i u Bosni i Hercegovini. Od segmenta sigurnosti, odbrane, finansija, porezne i carinske politike. Malte ne sve je to već na nivou BiH,a unazad par godina bilo je u nadležnosti entiteta. Kada je odbrana u pitanju, budućnost Bosne i Hercegovine je u uključivanju u Euro-atlanske integracije. Znači. partnerstvo za mir, Natopakt kao vojno organizovanje a Europska unija kao političko i ekonomsko integrisanje. Vojska BiH od ove godine je bosanska sa svim obilježjima koje to podrazumijevaju. Jedinstveno ministarstvo odbrane, budžetiranje od strane države, jedinstvenim standardima u vojsci, jedinstvenim lancem komandovanja i definitivno tridesetog septembra kada se vojska riješi trenutnog viška i kada saživi nova struktura moći ćemo najzad reći da imamo bosansko-hercegovačku vojsku u punom kapacitetu.
SabaH: Generale, šta Vam je lakše - general u ratu ili u miru?
Ćuskić: Ma u miru. Ljudski životi su najvredniji. Morali smo ginuti dok smo se izborili za državu, za slobodu, za nezavisnost. Hvala Bogu, to je vrijeme prošlo.Vrijeme je da se borimo za državu u miru političkim sredstvima i ja se nadam da ćemo u toj borbi svi zajedno biti uspješni i da će u Bosni i Hercegovini biti demokratije, prosperiteta i da ćemo doživjeti i vrijeme i vakat da se bošnjačka dijaspora upravo zbog takvog stanja počne vraćati u BiH donoseći nova znanja i iskustva, i tada ćemo svi zajedno biti još jači.
SabaH: Vaša poruka čitaocima!
Ćuskić: Poželio bih našem narodu puno zdravlja i rahatluka. Da uživa u svim vrijednostima američkog društva i da budu maksimalno uspješni. Poželio bih takođe da budete dobro organizovani, da čuvate vrijednosti dobrih Bošnjaka,da budu ponosni što su iz jednog takvog naroda kao Bosanci i Hercegovci i da istraju u školovanju svoje djece u borbi za bolji život i ovdje u Americi a svakako i Bosni i Hercegovini. Ja bih ovom prilikom poselamio sve borce Armije Bosne i Hercegovine, kojih hvala Bogu, ima ovdje. Drago mi je da vidim da i ovdje nađu vremena da se druže, da pripaze jedan na drugog, da se prisjete, ne samo teških nego i lijepih trenutaka i zaželio bih im dobro zdravlje, ličnu i porodicnu sreću i ako Bog da, da se vidamo i u Bosni i Hercegovini.
