Jovan Divjak, rodjen je 1937. godine kako sam kaže, slucajno u Beogradu, otac mu je bio ucitelj, Bosanac, iz Bosanske Krajine i u to vrijeme se nalazio u Srbiji na službi. Od samog pocetka agresije angažovan u odbrani BiH od srpskog agresora.Clan Vrhovne komande Armije RBiH. Nakon okoncanja agresije postaje predsjednik udruženja “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu”. Primio je mnoga ratna priznanja ukljucujuci i orden “Legije Casti”. Kako sam kaže ponosan je što je Bosanac.

Brigadir general Jovan Divjak, zamjenik zapovjednika Glavne komande Armije BiH, završio je dvanaestu klasu Akademije kopnene vojske na Banjiri, kurs za zapovjednika bataljona, Komandno-štabnu akademiju i ratnu školu, a zatim i Štabnu školu francuske vojske, najugledniju vojnu školu operative u Evropi.Bosanski Srbi Radovana Karadžica proglasili generala Divjaka ratnim zlocincem i izdajnikom. Optužbe da radi kao srpski špijun kolale su i sarajevskom caršijom. Više od hiljadu dana proveo je u opkoljenom glavnom gradu BiH i na najžešcim tackama sukoba: Žuc, Zlatište, Dobrinja, Otes. Za Srbe je taj rodjeni Beogradjanin na visokoj dužnosti u Armiji BiH zaista nepodnošljiv, uz ostalo i zato što je Branko Copic u svom poznatom djecijem romanu Magarece godine kao model za jedan od glavnih likova uzeo upravo generalova oca, koji danas živi u Rumi, a ima 83 godine.
• Postoji li mogucnost da sadašnje primirje u BiH preraste u trajni prekid rata i da se tako zamrzne postojece stanje na terenu koje odgovara Srbima?

DIVJAK: Cinjenica je da i sada agresor ne prihvaca sporazum o primirju u zoni odgovornosti Petog korpusa BiH, a jedan od razloga zbog kojih je Armija BiH potpisala ovo primirje jest sprecavanje daljnjeg ubijanja civila u bihackoj enklavi. Sagledamo li stanje na svim ratištima u Bosni, Armija BiH imala je svuda odredjenu takticku prednost, osim kod Bihaca. Srbijansko-crnogorski agresor zajedno s hrvatskim Srbima iz UNPA - podrucja i paravojnim formacijama Fikreta Abdica produžava borbena djelovanja protiv Petog korpusa. To potvrdjuje procjenu Armije BiH da su oni htjeli iskoristiti prekid vatre kako bi zaštitili druge teritorije i istodobono dovršili posao kod Bihaca. Ne vjerujem da ce se u iduca cetiri mjeseca dovršiti politicki pregovori koji bi produljili primirje. Ono ne odgovara ni Vladi ni Armiji BiH. Primirje zamrzava stanje na linijama dodira. Napokon, nisam siguran da ce se Srbi držati dogovora o
primirju.

• Smatrate li da ce Mladiceve i Marticeve trupe poceti napadati Bihac?

DIVJAK; Oni ne žele samo uništiti Peti korpus Armije BiH. Srbi su posebno zainteresirani za strateški važnu komunikaciju, željeznicku i cestovnu, Beograd - Bijeljina - Banja Luka - Bihac - Benkovac, koja je prekinuta u dolini rijeke Une kod Bihaca. Podsjecam da su još prije godinu i po dana najavili otvaranje
"željeznice buducnosti", koja je trebala spojiti Beograd i Benkovac.

• U posljednje vrijeme spominje se da Armija BiH ima od 150 do 200 tisuca vojnika pod oružjem. Je li to tacno?

DIVJAK: Pod oružjem stalno imamo 50 hiljada ljudi. No, Armija BiH ukupno broji više od 200 hiljada vojnika. Cinjenica je da od tog broja nije naoružana jedna trecina. Niti jedna naša jedinka nije u cijelosti naoružana zbog embarga na uvoz oružja. U ovom trenutku Srbi imaju otprilike 400 do 450 tenkova, a Armija BiH nema više od 50. Srpsko-crnogorski agresor u BiH ima izmedju 1.600 i 1.800 artiljerijskih oruza, a Armija BiH oko 450. Takvo stanje je i u drugim vrstama naoružanja. Mi uopce nemamo protuzracne raketne sustave. Samo u vrijeme bihacke bitke iz Srbije je došlo oko 40 tenkova i stotinjak transportnih vozila. Zrakoplovstvo NATO-a odustalo je od borbenog djelovanja zbog moguceg aktiviranja srpskih raketnih sustava uvezenih iz Rusije, što dokazuje da Rusija otvoreno pomaže srpsko-crnogorskom agresoru. Nije, dakle, problem u brojnosti ljudstva, nego u kolicini i vrstama naoružanja. Posebno se to odnosi na tešku artiljeriju, te na protuzrakoplovna i protuoklopna sredstva kojih nemamo dovoljno da zaustavimo agresora.

• Neki americki komentatori smatraju da bi, u slucaju ukidanja embarga na uvoz oružja, Armiji BiH trebalo od šest mjeseci do godinu dana za uvodjenje u upotrebu teškoga naoružanja. Kakve su vaše procjene?

DIVJAK: Tim procjenama Amerikanci i drugi vojni strucnjaci samo pokušavaju opravdati sadašnje stanje. Da bi, dakle, pred svojom javnosti opravdali to što je embargo još na snazi, oni tvrde da se mi ionako ne bismo znali koristiti suvremenim oružjem. To nije istina! Oružani sustavi vrlo su slicni. Uostalom,
najveci dio naših boraca prošao je kvalitetnu obuku za vojnog roka u JNA. Vojnici Armije BiH vrlo brzo bi usvojili slicne borbene sustave. Naprimjer, protuoklopna oružja prije deset godina, kao maljutke ili sadašnji protuoklopni raketni sustavi, u nacinu upotrebe gotovo su identicni suvremenoj protuoklopnoj raketi fagot. Dapace, taj suvremeniji sustav jednostavniji je za upotrebu od maljutke.

• Tokom prošle godine Armija BiH održavala je takticku inicijativu nizom manjih akcija. No, osim Kupreških vrata, koja su oslobodjena u zajednickom djelovanju Armije BiH i HVO-a, nije osvojen niti jedan operativno važan cilj. Zbog cega?

DIVJAK: Rekao sam vam vec zato što nemamo tehniku i streljivo. Naprimjer, 1.000 boraca može ispucati 300 tisuca metaka u samo pet minuta! Osim što ne možemo kupovati oružje, nemamo ni odgovarajucu proizvodnju, a ono što se uzme od ratnoga plijena nije dovoljno za preokret na ratištu. Kupres je bio više politicki nego vojnicki pothvat. Za nas je znacajnije to što smo zauzeli neke dijelove na Majevici, što kontroliramo uzvisine oko Doboja... Osnovni uspjeh kupreške akcije jeste u tome što su HVO i Armija BiH prvi put skupa djelovali u jednoj operaciji prema zajednickom planu i pod zajednickom komandom. Pokazalo se, dakle da Armija BiH i HVO mogu postici zavidne rezultate kada imaju zajednicki cilj. Nažalost, predstavnici HVO-a cesto isticu da su zainteresirani samo za prostore gdje su Hrvati u vecini. To nije dobro: HVO i Armija BiH trebaju biti zainteresirani za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

• Snage zenickog i tuzlanskog korpusa poduzele su jesenas opširnije akcije kod Doboja, a cetvrti korpus u podrucju Veleža i Prenja. Prema nama dostupnim podacima, kod Doboja je bilo oko 200 mrtvih, a u istocnoj Hercegovini 92 poginula vojnika Armije BiH. Zašto se poduzimaju takve rizicne akcije
s velikim gubicima?

DIVJAK: Takve procjene o gubicima obicna su propaganda onih ljudi koji tvrde da Armija BiH kontrolira samo 30 posto bosanskohercegovackog teritorija. Zajedno s HVO-om Armija kontrolira oko 40 posto teritorija. Naši gubici u pojedinacnim akcijama doista nisu tako veliki. Medjutim, znacajniji uspjesi nisu postignuti zato što nemamo dovoljno teškog naoružanja kojim bismo zadržali oslobodjeni prostor. Mi možemo zauzeti odredjeni položaj, ali je taj položaj teško zadržati jer u protunapadu agresor upotrebljava tenkove i oklopne transportere, uz artiljerijsku potporu koja traje i po 24 sata. Znamo da prema ratnoj teoriji artiljerijska priprema traje pola sata do sat.To samo dokazuje da agresor još ima neogranicene kolicine artijerijskog streljiva. S artiljerijskom pripremom osiguravaju prostor da bi ga onda vratili. Naši gubici relativno su veliki i zato što nemamo odgovarajucu zaštitu tenkova i transportera. I zbog toga, osobito u zoni odgovornosti cetvrtog mostarskog korpusa, još postoji opasnost da Srbi izbiju na lijevu obalu Neretve. Agresor je imao ukupno šest ratnih ciljeva. Jedan od srpskih ratnih ciljeva bio je izbijanje na lijevu obalu Neretve, te na more, i to u dvije moguce varijante. Po jednoj kod Neuma, a po drugoj istocno od Molunta. U više navrata agresor je
pokušavao izbiti na lijevu obalu Neretve. Da bi se to sprijecilo, moralo se preventivno ofanzivno djelovati i odbaciti agresora dalje od obale Neretve. Zbog toga cetvrti korpus izvodi aktivnu odbranu prema istocnoj Hercegovini.

• Tko je donio odluku o jesenskoj ofanzivi Petog korpusa Armije BiH? Predsjedništvo, Glavna komanda Armije BiH, ili samostalna odluka generala Atifa Dudakovica?

DIVJAK: Glavna komanda dala je uputu da se poštuje plan Kontaktne grupe. Medjutim, ako agresor nastavi borbeno djelovati, zapovjednici imaju pravo poduzimati kontranapade. Dudakovic je u pocetku postupio u skladu s uputom Glavne komande. Nažalost, nije dovoljno dobro procijenio ukupno situaciju, ponajprije zato što nije imao dovoljno rezervi i materijalno-tehnickih sredstava. Proširio je front, nije osigurao odbranu po dubini, pa je izgubio dio teritorija, cak i sada Peti korpus kontrolira više podrucja nego što je kontrolirao prije jesenske ofanzive. I dalje kontroliramo vojni objekt na Grabežu i najveci dio Grabeške visoravni.

* Kolika je razlika u vojnoj snazi Armije BiH i srpskih trupa?

DIVJAK: To vec zadire u strategijske procjene, koje su državna tajna. Mogu ipak reci da Armija BiH sada nema snage da znacajnije promijeni stanje na ratištu. Razlog je, ponavljam, nedostatak tehnike. Agresor koristi svu raspoloživu tehniku, ne samo za vatrenu potporu nego i za manevar snaga. U
prošlogodišnjim borbama na Igmanu i Bjelašnici agresor je masovno koristio transportne borbene helikoptere. Sam je Mladic naocigled UNPROFOR-a, usprkos odluci o zabrani letenja, iz helikoptera zapovijedao akcijama.

• Na prostorima BiH bilo je oko 42 posto kapaciteta ukupne vojne industrije bivše SFRJ. Koliko naoružanja ti kapaciteti sada proizvode?

DIVJAK: Minimalno, i to zato što su i komponente za proizvodnju naoružanja pod embargom. Kapaciteti zato nisu ni približno iskorišteni u odnosu prema stvarnim mogucnostima, Primjerice, jedna naša tvornica proizvodila je prije rata 300.000 metaka na dan, a sada istu kolicinu proizvodi tek za za nedjelju dana.

• Na vec objavljenim fotografijama vidi se da Armija BiH u svojem naoružanju ima i višecijevni bacac raketa tipa orkan, dometa 50 kilometara. No, nigdje nije uoceno njegovo djelovanje. Zašto?

DIVJAK: Nemamo dovoljno raketa za masovnu upotrebu orkana. Orkani su zasad moralna podrška borcima Armije i prijetnja agresoru. Kad je rijec o raketama, nedostaju odredjene vrste celika za pocetak masovne proizvodnje, za koju imamo potpunu tehnologiju.

• Ministar odbrane "republike srpske" izjavio je da onaj ko drži Brcko i Doboj, drži cijelu Bosnu. Postoje li zajednicki planovi Armije BiH i HVO-a o djelovanju prema tim ciljevima, ponajprije prema posavskom koridoru? Može li Armija BiH samostalnim djelovanjem presjeci i zadržati koridor?

DIVJAK: Prvo, ja smatram da onaj ko drži Sarajevo, drži Bosnu. Zato agresor vec 1.000 dana pokušava staviti Sarajevo pod svoju kontrolu. Doista postoje procjene da bi se zauzimanjem Brckog i Doboja promijenila i operativno-strategijska situacija. Ali, mi nemamo odgovarajucu vatrenu podršku da bismo oslobodili te gradove. Želja za zajednickim djelovanjem u Posavini postoji, ali još nema konkretnog dogovora i plana izmedju HVO-a u Orašju i Armije BiH o presijecanju komunikacija koje vode koridorom. Zajednickom akcijom Zbornog podrucja HVO-a iz Orašja i Armije BiH mogla bi se presjeci komunikacija koja od Bijeljine preko Brckog vodi ka Modrici. Iako Srbi izmedju Bijeljine i Brckog imaju oko 80 tenkova, tenkovima i topovima koje HVO ima u Orašju, i
sadašnjim potencijalom Armije BiH, tvrdim da se koridor može uspješno prekinuti. Medjutim, zasad HVO nije pokazao veci interes za zajednic;ko djelovanje.

• Koliko bi oružja Armiji BiH trebalo da preokrene strategijsku situaciju na cjelokupnom bosanskom ratištu u svoju korist?

DIVJAK: Prema sadašnjem odnosu snaga, rijec je o približno 1.000 artiljerijskih cijevi i oko 250 do 300 tenkova.

• Koje su to najslabije vojne tacke agresora?

DIVJAK: Srbima nije osnovni problem ljudstvo, jer imaju goleme rezerve u maticnoj državi. Kad je Karadžicu zagustilo kod Krupe i Bihaca, iz Srbije je došlo oko 8.000 dobrovoljaca. Takodjer, u ovome ratu, na srpskoj strani ratovalo je više od 2.000 dobrovoljaca iz Rusije, Ukrajine, Rumunjske i Grcke. Najveci srpski problem jesu prostori i linija fronta duga oko 1.600 km. Kod njih su svi muškarci na frontu. Njihova je pozadina potpuno prazna od vojnosposobnog stanovništva. Moral je, takodj;er, jedna od najslabijih tacaka srpske vojske. Imaju velikih problema i s dezerterstvom. 'Vojska republike srpske", prema našim procjenama, broji izmedju 60 i 70 hiljada vojnika. Oni na oruzima koje treba opsluživati 7 do 8 osoba, drže trojicu ili cetvericu vojnika. Medjutim, to nadoknadjuju velikim utroškom municije i velikim brojem oruza. Cinjenica daje agresor oko Sarajeva imao 35 komada oruza kalibra preko 12,7 mm po jednom kilometru fronta, najbolje govori o vatrenoj snazi protivnicke strane.Taj broj potvrdio je i UNPROFOR, kad je nakon ultimatuma NATO-a sarajevski korpus morao pod kontrolu staviti svoje teško naoružanje. Usporedbe radi,
najvecu koncentraciju artiljerije u Drugom svjetskom ratu ostvarili su Rusi kod Berlina, kad su imali 25 artiljerijskih oruza na jedan kilometar fronta.

• Je li tolika koncentracija naoružanja jedini razlog zbog kojeg se Sarajevo ne može deblokirati?

DIVJAK: Sigurno jedan od osnovnih razloga. Mi u gradu nikad nismo imali više od cetiri tenka i 50 artiljerijskih oruca. U Sarajevu imamo ukupno 10 brigada, od kojih neke nemaju cak ni minobacace od 120 mm. Cinjenica da smo sprijecili pad i podjelu Sarajeva i prošiliri unutarnji prsten opsade sa 45 na 65 km linije fronta, izuzetan je uspjeh s obzirom na realan odnos snaga i stanje pocetkom rata.

• Srbi tvrde da su do kolovoza 1994. u borbama izgubili 14.000 ljudi. Mislite li da je to tacan podatak? Kolike je gubitke imala Armija BiH?

DIVJAK: O gubicima Armije BiH ne mogu govoriti jer ne raspolažem tacnim podacima. No, znam sigurno da srpska procjena koju ste spomenuli nije tacna. Pretpostavljamo da je poginulo od 40.000 do 45.000 srpskih vojnika. Oni su gubili po citave klase svojih regruta. Pouzdano znam da su samo
1993., kod Celica na Majevici, izgubili njih 500.