Ovi dramatični sarajevski dani rodili su nove junake. Dragana Vikića, komandanta MUP-ovih specijalaca i njegove specijalce. Koje taj čovjek, i ko su specijalci, koji su u direktnom televizijskom prijenosu, u spektakularnoj akciji pohvatali snajperiste koji su, baš kao simboli zla i mraka, pucali na goloruki narod ispred Skupštine Bosne i Hercegovine? Jučer smo stupili u vezu sa Vikičem oko devet sati ujutro. Pristao je na kratki razgovor, jer za duge priče nema vremena. Ali, kaže, dok malo odspava, jer već dugo oka nije sklopio. Dolazimo u njegov štab, u jedno dobro poznato staro sarajevsko zdanje, MUP-a BiH, te brojni dobrovoljci. Pitamo jednog od onih koji brinu o sigurnosti Štaba, da li se Vikić probudio.

Kakvo spavanje, čovječe! - čudi se naš sagovornik, inače specijalac. Zahvaljujući jednom našem poznaniku, koji sve vrijeme provodi ovdje i jedan je od najbližih Vikićevih saradnika, ulazimo u Vikićev štab. Vikić vodi vrući razgovor sa jednim od čelnika MUP-a. Razgovor dugo traje i on izgovara sve teže i teže riječi, bez imalo diplomatskog uvijanja. Jesam rođen u Sarajevu, časno ću se, s narodom, boriti za njega i ako bude trebalo poginuti. Meni ne treba druga domovina niti drugi grad - odsječno govori Vikić. - A vi, kako ćete objasniti narodu šta se ovo događa?

Neprekidno u Štab ulaze Vikićevi saradnici i donose razne depeše, obavještenja, izvještaje o hapšenju novih snajperista. I neprekidno zvone televoni. Vikić nije u maskirnoj uniformi. Na njemu su farmerke i džemper. Do sada smo ih uhvatili oko dvadeset kaže Vikić. I dalje ih hvatamo. Moji momci su hrabri i vješti pa do sada nijedan od specijalaca nije ni poginuo ni ranjen. Je li bilo među snajperistima poginulih i ranjenih? - pitamo. Bilo je! - kaže kratko Vikić. Opet telefonsnki razgovor. Jedan od Vikićevih saradnika nam objašnjava da oni, kad uhvate snajperiste, s njima se ophode vrlo korektno. A zna se, veli on, šta su snajperisti po međunarodnom pravu. Pucati na goloruk narod, to je vrhunac zločina.

Vikić je, očito, pratio šta nam je rekao njegov saradnik i na to se nadovezao: Iako su pucali na goloruki narod, mi smo svu svoju snagu upotrijebili, kada smo ih izvodili iz Holidaj Inna, da ih narod ne linčuje. I sad se prema njima odnosimo veoma korektno.

Vikić vodi vrući razgovor sa jednim od čelnika MUP-a. Razgovor dugo traje i on izgovara sve teze i teže riječi, bez imalo diplomatskog uvijanja. -Jesam rođen u Sarajevu, časno ću se, s narodom, boriti za njega i ako bude trebalo -poginuti. Meni ne treba druga domovina niti drugi grad - odsječno govori Vikić. -A vi, kako čete objasniti narodu šta se ovo događa?
A ne kao što je radio moj zamjenik Milenko Karišik, kada je, napadajući MUP-ovu školu na Vracama, gdje smo obojica radili kao profesori, postrojio pitomce, naredio im da dignu ruke i tako budu njihov "živi štit". A Karišik je bio pedagog u toj istoj školi! - opet dodaje Vikić. - Nikad mu nisam do kraja vjerovao, a bio je moj zamjenik. Pokazalo se da sam bio u pravu.

Vjerovao sma Miodragu Repiji. On je bacao šljem u bijesu, jer je morao da napada školu.Nije vrijeme ni za razgovor s novinarima veli, i time nam daje do znanja daje razgovor "završen". O fotografiranju neće ni da čuje.
O svakoj akciji koja bude završena, dobit ćete podatke, o ostalom ništa - kaže on.Onda nam recite kako je tekla akcija hvatanja snajperista iz Holidaj Inna - pitamo.Tu je narod imao presudnu ulogu. -Vidjeli ste kako su goloruki išli na hotel i snajperiste. Sam čovjek se plaši, masa nema straha. Oni su nam olakšali posao. Ali, hotel nismo lahko očistili, jer je velik i trebalo gaje satima čistiti.Vikić nam naglašava težinu terorizma i zločina ovih snajperista. Oni do sada nisu ubili ni ranili nijednog policajca, niti vojnika, nego samo nenaoružane civile, djecu, žene. Shvatate li šta to znači? - kaže on.

Ko su ti ljudi kojim komandujete? - pitamo ga.To su patriote, branioci Sarajeva.Još smo Vikića željeli pitati o odnosu ovog štaba, pa i njega, prema MUP-u BiH, jer nam se učinilo da se tu "ima šta kazati". Međutim, jedan od specijalaca je ušao u Štab i pokazao mu hitnu kratku depešu. Vikić je naglo ustao i rekao: Razgovor je završen! A zatim brzo izdavao naređenja svima onima koji su se tu zatekli. Radilo se, očito, o krupnijem rantom zadatku.Znali smo da više nema nade da ga privo-limo za nastavak razgovora.

8. april 1992. Oslobođenje