FAIL (the browser should render some flash content, not this).

ITALIJANSKI KARABINJERI

Grupa za specijalne intervencije, osnovana je sedamdesetih godina, a namjenjena je iskljucivo za visokorizicne oruzane akcije, kao sto su oslobadjanje talaca, hapsenje mafijasa i suzbijanje pobuna u zatvorima.Karabinjeri, ili GIS, predstavljaju specificnu oruzanu formaciju (tzv. "terensku policiju"), mjesavinu policije i vojske, koje osim sto obavljaju visokorizicne policijske zadatke, vrsi i obezbjedjivanje granice i poslove vojne policije.Iako uzivaju odredjenu samostalnost, karabinjeri se nalaze pod zapovjednistvom vojske, slicno kao i francuska Zandarmerija i njihova specijalna jedinica GIGN, koji se takodje nalaze u sastavu oruzanih snaga svoje zemlje.
U Italiji, osim toga, postoji i standardna (klasicna) policija kao sto su "Polizia si Stato" i "Guardia di Finanza". Ove napomene su bitne zbog razumevanja razlike izmedju, takodje, specijalne antiteroristicke jedinice policije NOSC i GIS-a, jer NOSC dobija naredjenje od Ministarstva unutrasnjih poslova Italije, dok se GIS aktivira vojnom linijom preko Ministarstva odbrane i Glavne komande Karabinjera.

Ljudsvo iz GIS uglavnom se regrutuje iz padobranskog bataljona karabinjera "Tuskanija", koji ulazi u sastav padobranske brigade "Folgore" italijanske armije. Sjediste GIS-a je, takticki gledano, povoljno smjesteno u Livornu i udaljeno je samo dvadesetak kilometara od vazduhoplovne baze u Pizi, gde je bazirana 46-a transportna vazduhoplovna brigada, koja pruza podrsku GIS-u.

Brzina - presudan faktor

Kada se oglasi signal za uzbunu u centrali GIS-a, ljudstvo u rekordnom vremenu tovari opremu u mocna terenska vozila "tojota" VX 4,5 I. Za to je potrebno oko pet minuta, a istovremeno transportna brigada na aerodromu dobija odgovarajuci alarm, posle cega odmah pokrecu svoje masine. "Tojotama" treba 8 do 10 minuta od centrale do ulaza na aerodromu u Pizi, a sve vrijeme puta vozaci u dzipovima i piloti su u radio vezi. Tako terenska vozila odlaze direktno na stajanku i kroz zadnju utovarnu rampu "Herkulesa" ukrcavaju se pravo u utrobu aviona. Od alarma u centrali GIS-a pa do poletanja aviona prodje najvise 20-25 minuta.

O razvoju situacije na mjestu dogadjaja, vodja GIS-ovog tima dobija informacije putem radio veze jos u vazduhu, tako da ih odmah moze prenjeti svojim ljudima i pristupiti pripremi plana izvodjenja akcije.

Ipak, najcesce intervencije GIS-a izvode se "kopnenenim putem", odnosno direktnim prevozenjem "tojotama" koje su posebno ojacane opremom razvijenom u sopstvenim radionicama. Tu su izmjenjive ploce od pancirnog dur-aluminijuma za bokove i motorsku haubu, pokretne papuce sa strane za stajanje komandosa i preklopne jurisne merdevine sa sarnirima.
Za daljinske operacije i brzo prevozenje komandosa do mesta intervencije sluzi helikopter "Augusta Bell 412" sa dvanaest sjedista. Ova letjelica moze da prenese celo odjeljenje direktno sa krova komandne jedinice u Livornu, a radijus dejstva helikoptera iznosi najmanje 300 km.

Ovaj nacin dejstvovanja se najcesce primjenjuje kada jedinica operise u urbanim sredinama i kada se treba pribliziti objektu akcije vertikalno - spustanjem niz uzadi na krov neke zgrade.
Oprema specijalaca GIS

Za izvrsavanje svojih specificnih zadataka GIS je opremljen bogatim i raznovrsnim arsenalom naoruzanja i opreme. Od rucnog naoruzanja tu su pistolji "Beretta" 92 FS u kalibru 9 mm PARA, "Beretta" 70 u kalibru .22 LR sa prigusivacima, "Tanfoljo" GT-41 kalibra .40 S&W, kao i revolveri "Smit-Weson" .38 "Bodigard" i .357 "Hajvej patrolmen".

Automatsko naoruzanje predstavljaju neizbezni automati "Hekler-Koh" MP5, MP5 SD i MP5 K. Jos uvjek su u upotrebi "beretini" automati M-12 kalibra 9 mm PARA u kombinaciji sa prigusivacem i taktickim svjetlom. Za snazniju vatrenu podrsku tu je "beretina" automatska puska SC 70 kalibra 5,56 mm kojom su naoruzani i italijanski vojnici.

GIS-ovi strelci koriste dvije vrste obiljezivaca ciljeva - jedan sa vidljivom tackom (u oblasti spktra vidljive crvene svjetlosti) i drugi koji funkcionise samo od strane strelca koji nosi posebne IC naocare, dok za druge osobe i "normalno oko" ostaje nevidljiva.

Snajperski timovi predstavljaju vazan i istaknuti dio u GIS-u, a snabdjevene su razlicitim snajperskim puskama, od "Mauzera" SR 86, preko H&K PSG 1 (obe u kalibru 7,62 x 51 mm), do automata H&K MP5 SD sa integralnim prigusivacem i optickim nisanom, odnosno laserskim obiljezivacem, koji moze da se koristi za snajperske zadatke na kracim odstojanjima. Snajperske puske opremaju se i pasivnim infracrvenim ili termovizijskim uredjajima za nocno osmatranje i gadjanje. Za podrsku sluzi dalekometna snajperska puska "Barrett" u snaznom kalibru .50 BMG (12,7 x 99 mm), koji omogucava da se dejstvuje po ciljevima na vecim daljinama koji su zasticeni (limom, sigurnosnim staklima, vozilima ili drugim preprekama).

Osnovni borbeni tim od cetvorice ljudi po pravilu nosi i jednu borbenu pusku sacmaru, najcesce poznate domace firme "Franki" - modele SPAS 12, SPAS 15 i "socimi" PA-3.Za njih se koriste razlicite patrone sa potkalibarnim zrnima, gumenim mecima i britanska Hatton-Mixture municija punjena metalnom prasinom i bitumenom, koja se koristi za razvaljivanje vrata.

Zanimljivo je da grupa snajperskih strelaca svoju opremu i uredjaje prenosi u posebnom mini-busu, iz kojeg vodja snajperista moze da posmatra i prati sve ono sto vide i njegovi strelci na terenu. U krajnjem, odatle on moze da odluci i u kom trenutku strelci trebaju da dobiju naredjenje za otvaranje vatre. Snajperisti deluju u parovima, a celokupan sistam je povezan preko kabla od optickih vlakana sa komandnim vozilom, cime je omoguceno vodji snajperista da ostvari kontrolu nad timom.

Osim toga, puske imaju montirani sistam za tzv. "sinhronu vatru" koji omogucava da sve cijevi opale u istom trenutku. Naime, strijelci imaju na pusci montirano dugme povezano sa kablom, koje pritisnu kada dobro uoce cilj. Pritiskom dugmeta u komandnom vozilu se pali crveno svetlo na kontrolnoj (situacionoj) tabli.

Sistemom sinhronog otvaranja vatre istovremeno mogu da opale 32 puske, sto vodji grupe omogucava da odobri vatru kad su cilj ugledala i fiksirala najmanje dvojica strijelaca. Naravno, praksa cesto namece uslove i situacije kada moderna tehnika ostaje nemocna, pa se tada snajperistima daju "odrijesene ruke" da sami procjene kada ce da opale, uz oslonac na vjestinu i uvjezbanost strijelaca i bez koriscenja sinhronog sistema otvaranja vatre.

Treba spomenuti da su u GIS-u medju prvima poceli da primjenjuju "caku" kada se pri spustanju niz uze ono odmotava sa kalema pricvrscenog za gornji dio butine, da protivnici ne bi bili upozoreni slobodnim krajem uzeta koje visi i landara.