COVJEK PRED KOJIM SU SE SKRIVALE RANE - GORAN CISIC
Vijest je poput groma obisla gradove u Vrbaskoj dolini – poginuo je Goran.Covjek sa kojim se zaklinjao narod Gornjeg Vakufa, neustrasivi ratnik na desetinama ratista Bosne, Goran Cisic je u posljednjim akcijama na Gonjem Vakufu, izgleda, morao otici. Njegov zivot bio je cijena novih velikih pobjeda Sedmog korpusa. Sjecam se kada sam ga prvi put sreo u opkoljenom Gornjem Vakufu. Sjedio sam u komandi dok su granate parale ovaj mali gradic. Oficiri 317. Slavne brigade mozda su ponajcesce govorili ime Gorana Cisica. ”Opet je ispred svih, sta on misli sa svojom glavom” ljutili su se komandanti, a vijest o pobjedama njegovih diverzanata su stizale jedna za drugom.
Bili su vreli Julijski dani 1993. Godine i blizio se avgust. Cuo sam na vezi kako drski glas zapovijeda ”nejma stajanja, dosta vucaranja ranjenika na Vranicu, grad se mora deblokirati”. Samo jedan sahat iza toga, posao deblokade Vakufa bio je gotov i sad je valjalo zauzimati najpogodnije polozaje, u komandu je uskocio visok, vitak i plav covjek, mrgodna lica. Prostorijom se prolomio siguran glas Gorana Cisica. Gledao sam prvim put u covjeka koji je stotinama puta bio spominjan u razgovorima novinara sto su se bavili ovim ratom.
Goranovi momci
Goran je u svemu bio pa se znalo da je bio clan uzeg rukovodstva Patriotske lige, a zatim prvi oformio od grupa dobrovoljaca odred kojeg su zvali ”zelenim beretkama”. Kako je zavrsio Pedagosku akademiju, a zatim radio u bivsem stabu TO, bio je vjest vojnim znanjima, pa je svoje ratnike obucavao na Borovoj Ravni, njih 54, daleko od ociju svijeta. U gradu su ih rukovodioci nazivali paravojskom, ali nista ga nije moglo sprijeciti da nastavi sa svojim poslom. Od te njegove grupe ostala su tri mladica jos uvijek u borbi. Ostali su izginuli ili poranjavani. Vrijeme je islo, a kada su se momci pojavili obuceni i odlicno naoruzani od Goranovog logisticara Saliha Cajdina, u samom gradu vise se nije trebalo brinuti za nove dobrovoljce. Pa ipak, Goran je isao po gradu i selima razgovarajuci sa roditeljima i tako mobilizirajuci njihovu djecu. Narod mu je beskrajno vjerovao. Njegove su jednostavno zvali – Goranovim momcima -.
U maju 1992. Godine vec je bio na Iliriji i Pruscu sa svojim odredom i vec tada ljudi iz Donjeg Vakufa govorit ce i zaklinjati se da ce jednog dana ginuti za Goranov grad. Gdje god bude dolazio sa svojim diverzantima osvajace i narod i borce i o njegovoj odlucnosti i autoritetu pricat ce i narod i borci.
U prvom napadu HVO-a na grad Goranovi momci tri puta ce zarobljavati komandanta srednjebosanskog HVO-a Zulua, a zatim u pregovorima natjerali ih da napuste grad. U avgustu 1992. godine podigao je svoje momke na noge govorom o opkoljenom i razaranom Sarajevu. Njih 227 odvodi zatim na Igmansko bojiste i u furiji prosto mete sve pred sobom do Krupca, a zatim zestoko ulijece u borbe za Trnovo. Pod njegovim vodjstvom Vakufljani ne mare za cijenu ako je u pitanju glavni grad, pa oni ranjeni stidljivo kriju rane i ovlasno ih umotavaju, trceci za covjekom koji je uvijek prvi – za njihovim komandantom Goranom-.Veliki posao oko Sarajeva je tad odradjen pa se Vakufljani ponosno vracaju u svoj zavicaj dajuci rijec da ce se vratiti.
U oktobru 1992. Godinu oko 200 svojih mladica ponovo odvodi na Sarajevo i nakon nekoliko dana borbi, moraju natrag jer HVO opet udara na grad. Sukobi su tamo zavrseni jer i oni znaju da Goran dolazi sa svojima, a posao na Sarajevu jos nezavrsen. Goran je vec do tada tri puta ranjavan, ali ni minute lezanja i opustanja. U najzescoj ofanzivi HVO-a u januaru 1993. Godine iz Uricja izvlaci citavo civilno stanovnistvo. Njegova jedinica zaustavlja ofanzivu na Vrsima dok momci Naima Pidre brane uspjesno hotel i time Vakuf ostaje. Dva brata Goranova u medjuvrijemenu ginu, jedan umire prirodnom smrcu i kada su ocekivali da klone duhom, on ne prestaje sa svojom upornom borbom.
Jer, mozda bih i odustao, ali, pricao je svojim prijateljima, stane li pred stroj borci u njega gledaju i upijaju svaki pogled njegov i svaku njegovu rijec.Prodje li kroz Vakufska naselja, kroz grad kao da svijetlost ozari sva lica zena, djece i staraca koji mu moraju pritrcati i poljubiti ga. Nesrecu njegove porodice upotpunjuje i ranjavanje njegove majke koja je ostala bez noge, sin od njegove sestre gine u borbama.
Komandant svih diverzanata 7. Korpusa
Sjecam ga se i kad je usao nakon deblokade grada u jednu od spavaonica njegovog odreda. Tamo su borci prihvatili jednu hrvatsku porodicu sto je ostala nakon sukoba u Milicima. ”Dajte im nesto da pojedu. Nesmiju biti gladni, zbrinite ih kako znate” naredjivao je tapsuci po nadlaktici jednu staricu.Bio je vec tada covjek koji je izgubio sve svoje najdraze, citava porodica njegova protjerana je sa Trnovace, ali nikad, kazu, nikad nije zaboravljao ljudskost. Nakon svega, znajuci za njegovu bezgranicnu hrabrost, povlace ga u OG Zapad, ali tamo nemoze mirovati.
Nakon svega postao je komandant svih diverzantskih jedinica Sedmog korpusa. Blistave pobjede ostvarene na Kupresu potvrdile su ga kao oficira i kao ratnika. Posljedni uspjesi na donjevakufskom ratistu trazili su za cijenu njegov zivot. I ovaj put otisao je kao heroj. Kad je od dvije granate sto su pale prekinuta veza,nikom od boraca nije dopustio da izadju, nego je izesao samo on i jedan geler pogodio ga je u srce. Borci koji su istrcali kazu da je u posljednjem momentu odmahnuo rukom i na svoju smrt. Posljednji put bio sam sa njim u Zenici kada se od srca salio i smijao sa svojim borcima, zaboravljajuci tih trenutaka na tragediju svoje porodice. Goran Cisic nikada nista nije ni dobio ni trazio za svoje bitke.Njegova posljednja bitka na donjevakufskom ratistu jos traje. Nakon odlaska velikih i velike pobjede su moguce.
