Medin Dzaferovic,borac jedne od gorazdtanskih brigada,ispred rova na prvoj liniji odbrane,sredinom proslog meseca pricao mi je o gradu koji brani i o njegovoj slicnosti sa hermeticki zatvorenoom konzervom.Potom je govorio o optimizmu i ubjedjenju da ce taj obruc oko Gorazda puci.Jer,kako bi drugacije moglo biti.Sutradan sam A.Gluscevica Ziska,gorazdanskog zabavljaca i mangupa,pitao:Ucemu je snaga ovoga grada?

Cuj u cemu je,odgovorio je Zisko i nije povjerovao da ga to mogu pitati.Naviknuti godinama na poluozbiljan ton svih razgovora,stajali smo na keju pored Drine i u mislima prolazili 925 dana blokade,brojali dane koji slijede i mini-elektricne centrale ispod Donjeg mosta.Razmisljali smo,svako za sebe ,o toj snazi.Cuj, u cemu je?Snaga ovog grada je u ovom narodu,u njegovoj hrabrosti.Vidi ove centrale,i zamisli tu snalazljivost.Snaga je u ovoj rijeci Drini,ali iznad svega – u borcima koji gore po brdima brane Bosnu.

EGZODUS `92.

 Prica o Gorazdu moze se ispricati na svakom mostu I na hiljadu nacina, ali uvijek bi bila drukcija. Dvadesetog barta 1992. u Gorazdu su bile prve barikade. Bile su korisne iz najmanje dva razloga. Prvi, teroristima SDS-a pokazano je da bez otpora nece provesti svoje zamisli i da ih se narod ne boji. I drugi, narednih petnaestak dana ljudi su iskoristili da se naoruzaju i da sto spremnije docekaju eventualni napad. Ipak, mada si Visegrad, Foca i Cajnice vec bili okupirani, a u ostalim mjestima jugoistocne Bosne vladala situacija neizvjesnog iscekivanja, u Gorazdu 3.maja ’92. neki su jos vjerovali da ce sve proci prilicno bezbolno. Sa nevjericom se slusalo o onome sto se dogadjalo samo petnaestak kilometara dalje.Bilo je to i vrijeme egzodusa stanovnistva sa ovih prostora.Odlazili su  putevima koje su cetnici i bivsa JNA,kasnije se pokazalo,namjerno ostavili slobodnim.Ali nisu odlazili samo muhadziri.Otisao je i dobar broj Gorazdana.

Otislo ih je,ipak,dovoljno da se brane.I u njima ona neophodna kriticna masa hrabrosti i prkosa,a na prostoru  s obje strane Drine,od Osanice do Crnog Vrha kod Visegrada,osjecali se kao clanovi jende porodice.Zadivljajuca je bila brzina kojom su momci iz kafica uskocili u rovove.I nije bilo smjena,nije bilo odmora.Danima,nedjeljama,mjesecima.Sreo sam u rovu na Volujaci,izmedju Trebeskog brda i Gradine,Envera Tutica, koji je bio 127 dana bez pauze na prvoj liniji odbrane.Susreo sam i Kemala Oruca,kome je bilo nepunih dvanaest godina.Pamtim taj period kao vrijeme u kojem su se ljudi divili svakome koji ima automatsku pusku.Pamtim i Kemalovu izjavu,koja je nekoliko mjeseci kasnije emitirana u dnevniku TV BiH. Rekao je jednostavno ,djecacki: >>Ove borce sa Trebeskog brda niko ne moze pobijediti<<! U cetnickim planovima je za Gorazde bilo predvidjeno nekoliko dana. Kad im je prosao prvi val iznenadjenja, krenuli su sistematski, svom snagom. I tada, kao i u cijelom dosadasnjem periodu agresije, civili su im bili najdraza meta. Snajperima su gadjali djecu u stanovima i starce u bolnici. Ali, tako je valjda bilo i u ostalim bosnjackim gradovima. Oni drukcije nisu umjeli. Pogodilo ih je saznanje da nikako nisu mogli proci bez zrtava. U zarobljenoj biljeznici jednog od cetnickih vojvoda, prvih mjeseci rata, pisalo je: >> Ovo je rat u kome ce i Srbi ginuti <<!

Branitelj Gorazda potrudili su se da se cetnicki redovi dobro prorijede. Uzicki korpus je tokom 1992.u vise navrata dobio lekciju iz vjestine ratovanja. Vec 14.maja imali su velike gubitke na prilazu Kopacima. Svoje zarobljene vojnike tada su razmijenili za civilno stanovnistvo iz Ustiprace, koju su prethodno spalili. Sesnaestog maja odbijen je jak cetnicki napad iz pravca cajnica. Tada se pokazalo da ce ginuti i vojvode. Na Ogorjelcu su branitelji trebeskog brda ubili vojvodu Velimira Tanaskovica. Isti dan, cetiri diverzantske grupe na drugom kraju cajnicke opcine, odradile su svoj dio posla. Pocela je primjena opsebne skole ratovanja. Zasjede, diverzije, prepadi, postavljanje protivtenkovskih mina desavali su se svakodnevno. Cetnici nisu bili sigurni ni na jednom dijelu okupiranog teritorija. Diverzantske grupe Ferida Dizdarevica prolazile su s druge strane Cajnica. Momci su imali osjecaj da nema nerjesive situacije niti mjesta na kojem ne mogu napraviti diverziju.

FOCANSKI HEROJI

Cetnici u Visegradu I Cajnicu dovrsavali su stravicne pokolje. U Foci je bilo isto stanje, a Rudo i Rogatica su zivjeli pritisnuti strahom i neizvjesnoscu. Visegradjani su ,sjos u soku,na nekoliko lokacija organizirali prve jedinice i zadavali zadavali nevolje cetnicima. Na prostoru prema Foci,borbe su pocele jos u aprilu. Osamnaestog maja na slobodnim prostorima formirana je prva Drinska brigada.Njen prvi komadant Zaim Imamovic bio je jedan od kljucnih ljudi u odbrani Gorazda. Dvadeset i petog maja Gorazde je dobilo jos dvije brigade:31 i 43.drinsku.Cetiri dana kasnije,formira se Prva visegradska ,koja je u proljece 1993.proglasena slavnom, a nekoliko mjeseci iza toga formirana je Prva rogaticka.Ovako rano formiranje krupnih jedinica dovelo je do jacanja samopouzdanja,ali i do orijentacije ka ofanzivnim djelovanjima.U zoni odgovornosti Prve drisnske,jedan od kljucnih momenata bio je kada je na taj prostor dosao znatan broj momaka sa focanskog podrucja koji su vec osjetili miris baruta.Iako se kasnije pricalo kako si Focaci pobjegli i nisu bili spremni braniti svoj grad,pokazalo se da je medju njima bilo istinskih heroja.

Pamte ljudi i sada prve komandire ceta, Kasima Hambe i Sakiba Pacea,koji je trenutno u cetvrtom korpusu.Nezir Nesko Sahovic je branio prilaz Ustikolini do drugog maja sa cetom u Pilipovicima. Pa Seval Becirevic,Visegradjanin koji je za dvadesetak godina rada postao najmiljeniji milicioner na podrucju Foce. Bio je komandir stanice milicije u Ustikolini i u aprilu `92.poginuo na zadatku. Ubili su ga pripadnici bivse JNA dok je sprjecavao odvodjenje ljudi u zarobljenistvo. Mnogo je heroja izraslo na frontu od Gorazda prema Foci. Dvojica se spominju cesto.Musa Odzak,sa Carde,koji je jos u aprilu izasao na Preljucu i narocito na samom pocetku rata odradio veliki posao.Na ljecenju je u Svedkoj. Na ljecenju je ali u Zenici, i Salko Dzomba Roga, iz Cvilina,gromada od covjeka,visok dva metra,borac koji je rukovao svim oruzjima,koji se pamom igrao kao neko pistoljem,i koji je dobrovoljno ucestvovao u svim bitkama. Ipak prema svjedocnjeu Saliha Begovica,dobrovoljca iz Gorazda,Foca se nije mogla odbraniti,bas kao ni sotali gradovi oko Gorazda.Mogao se jedino njen pad na izvjesno vrijeme odgoditi. Tri grupe koje su sa prostora gorazdanske opcine isle da pomognu,nisu mogle,zajedno sa dobrovoljcima iz Foce,sprijeciti prodor cetnika. U to vrijeme je, uglavnom, na linijama bilo vise dobrovoljaca nego pusaka.Momci su danima cekali da dobiju pusku; isli su u akcije bez ikakvog naoruzanja.

OPERACIJA   >> KRUG << je agresor zauzimao dio po dio nase zemlje, u Gorazdu, je vec u augustu bio tada iz odbrane preslo u oslobadjanje. Sto je najbitnije, nasi heroji nisu se uplasili ni tenkova, ni aviona, ni srbijanskih specijalaca.Za cetrnaest dana oslobodili su kompletan prostor gorazdanske opcine na lijevoj obali Drine i dio rogatickog teritorija. Puskama i bombama protiv tenkova i haubica uzeto je 150 kvadratnih kilometara teritorija i ogroman plijen u MTS-u. Operacija >>Krug<< bila je prva velika i ozbiljna pobjeda Armije RbiH.Okoncana je 29.augusta trijumfalnim silaskom nasih snaga niz zloglasnu Povrsnicu u grad. Akciju su izvele jedinice Prve i 31. drinske brigade, a u borbama su ranjeni komandanti brigada Zaim Imamovic i Abduselam Sijercic.

Svi ucesnici bitke su istinski heroji. Ipak, s posebnim postovanjem govori se o rahmetli Enesu Bezdrobu, koji je, kasnije, poginuo nadomak Gacka. Samo dvadeset dana nakon uspjesno zavrsene operacije >>Krug<<, Gorazdani su jos jednom iznenadili i zadivili svijet. Oslobodjen je i okupirani dio teritorija na desnoj obali Drine. Najbliza cetnicka uporista iz grada su pomjerena petnaestak kilometara. Bilo je krajem 1992. i pocetkom 1993.jos mnogo velikih bitaka i pobjeda, ali i iskusenja. Gorazde je bilo pojam herojstva. Na Alipasinom Polju u Sarajevu, u martu 1993. godine, momci su me molili da podju u Gorazde. Htjeli su da se bore na Drini i da osjete slast pobjede. Moram priznati da mi je u Sarajevu taj osjecaj nedostajao. Slagao sam tada kockice u mozaik gorazdanskih uspjeha i stradanja i tek sa tog rastojanja uspio sam proniknuti u znacaj jednog i tezinu drugog. U to vrijeme, Ahmed Sejdic, Rasid Zubo, Zakir Jamak, rahmetli Nijaz Durkovic izvodili su vojnicke podvige. Svo vrijeme su se i cetnici divili hrabrosti Mege Mrse. Snaga Gorazda bila je u shvacanju ljudi da se moraju odbraniti, da nikome nista ne duguju i da od svijeta ne ocekuju narocitu pomoc.

Rahmetli Ahmeta Vrazalica Drinu zanimalo je koliko ce cetnickih uporista unistiti. Nekoliko momaka na ovim prostorima nosilo je nadimak Drina i svi su bili izuzetno hrabri, neprijatelju nepredvidivi, bas kao da u ovoj rijeci drini postoji neka posebna formula i neka posebna snaga, kao da iz nje izvire neko nadahnuce, koje ih vodi i tjera novim podvizima. Ukoliko bi neko htio napisati tekst o gorazdanskim herojima i njihovim uspjesima, onda bi taj tekst neminovno nalikovao telefonskom imeniku. Treba zato napomenuti, treba shvatiti kao slucajni uzorak neponovljivih boraca. Obisao sam dvojicu Rogaticana, viteskih heroja, u gorazdanskoj bolnici- Mesima Begica, koji je u ratu izgubio citavu porodicu, i Mirsada Becirevica, koji je nakon petnaest godina provedenih u Sarajevu dosao braniti brda oko Kleka. Mesim je, iako invalid, ostao u svom diverzantskom  vodu, izvrsavao sve zadatke i tesko ranjen cetvrti put. Kaze, iako mu je amputirana noga, ide sa protezom ponovo na Klek. Nikad ga nije zanimalo povlacenje. Tacan broj umrlih od gladi nikad se nece saznati.

KOD GREPKA

Najcesca rijec koja se mogla cuti u Gorazdu u zimu i proljece 1993. bila je-Grebak. To je brdo na juznim padinama jahorine do kojeg se terenskim kamionima mogla dovesti pomoc Gorazdu. Odatle se brasno ( i ponekad skromne kolicine ostalih artikala) prenosilo snagom ljudskih misica. Put je bio dugacak oko 75 kilometara a znacajnim dijelom je prelazio nadmorsku visinu iznad 1500 metara. Kolone ljudi su isle kroz sume preko planinskih pasnjaka.

Za jednu noc do Grepka stizalo je i nekoliko hiljada ljudi. Slijedece noci bi se vracali nazad. Prosao sam s tim putem nekoliko puta i uvijek se sjecao profesora historije Hasana Turcala. Kako su ti njegovi prolasci, sasvim sigurno, osnazili Gorazde! Hasan je nepuna dva mjeseca nakon toga poginuo u bespucima Kaselja. Poginuo je pokusavajuci da izmedju zasjeda u februaru ’93., cetvero. Ranjenih je bilo vise. Ono sto se i sada pamti je danonocno ocajnicko iscekivanje transportnih aviona. Dvadesetak hiljada ljudi izlazilo je na brda oko grada cekajuci pomoc. Samo bi rijetki uspjeli pronaci ponesto.Najteze trenutke u tom prezivljavanju imao je ovaj grad u junu ’93. i aprilu ’94. Prezivio je tada dvije stravicne ofanzive agresora, koji je napadao svim sredstvima, i te dane je tesko docarati.

U oba slucaja je izgubljen znacajan dio slobodnog teritorija, ali je grad ostao slobodan. Ostalo je jos slobodno 270 kvadratnih kilometara teritorija. Oko 80 kilometara paljanska opcina, pa mali predjeli rogatickog teritorija, te predjeli oko Vrazalica i focanska sela Mihovici i Cunovici.
Ono sto treba znati je da se Gorazde branilo. U junu 1993. u grad su usli i vojni posmatraci UN, ali njihov dolazak ovdje nije bio narocito znacajan; 36.dan po njihovu dolasku, jedan od njih je ranjen i spasen zahvaljujuci hitnoj evakuaciji. Medjutim, oni su usli u Gorazde kada su branitelji vec bili zaustavili cetnike na Trebeskom brdu, Gostunju, Gradini i brdu na desnoj obali Drine. Ovog proljeca se dogodilo nesto slicno. Bas kao da je u pitanju dogovor zvanicnika UN i Karadzicevog klana, u sta mnogi ovdje vjeruju. Ovogodisnji dolazak mirovnih snaga bio je koristan, ali mora se reci da su Gorazde odbranili njegovi branitelji. Ako se ima u vidu velicina slobodnog teritorija, cinjenica da su svi dijelovi grada pod sigurnom kontrolom  Armije BiH, onda je jasno da je Gorazde izgubio jednu bitku, ali da nije porazeno.

Tokom cijele posljednje ofanzice najteze mi je bilo ubjedjivati kolege sa raznih strana da Gorazde nece pasti i objasnjavati odakle ovi borci crpe toliku snagu i kako se vise i na koji nacin brane. To je ista ona snaga koja momke, kad dodju na ova sela, tjera da pisu pjesme, da slikaju, vajaju i bore se protiv zaborava. To je ista ona snaga koja tjera mlade majke da kazu kako su dobro i kako su zadovoljne. Prije dva dana, negdje iza ponoci, probudili su dr. Nusreta Cehica. Gorazde je postalo bogatije jos za dvojicu malisana. U ovoj godini rodjeno je 400 beba. Neobjasnjiv je ovo dzennet. Sto se vise upoznaje, sve se manje zna o njemu. Mnogima je ostao u sjecanju onaj poziv doktora iz gorazdanske bolnice nasim snagama da nas bombardiraju kako bi nam prekratili mucenje i tu farsu oko Gorazda o Ujedinjenim nacijama. Kada se sve stisalo i kada se pocelo razmisljati realnije, izjave ljudi bile su tako intonirane.

U jednoj koju posebno pamtim, neko od dvojice hirurga Sarajlija, koji su ovdje vec 19 mjeseci, ne znam tacno da li Goran Akasamlija ili Srecko Hikic, rekao je >>Ko nije bio u Gorazdu, taj ne zna sta je rat<<.Onoga trenutka kada medjunarodna zajednica shvati da Drina nije srpska vec bosanska rijeka, izgledi za zavrsetak rata bit ce sasvim realni. Do tada, Gorazde ce biti jedini slobodni prostor od skoro 2000 kvadratnih kilometara bosanske zemlje na desnoj obali Drine.
Heroj se postaje samo jednom. Kada se postane drugi put, to je vec ulazaku legendu. Ovo su rijeci Mensura Curovica, koji je vec uveliko legenda gorazdanske odbrane. Glavni su momci postajali na ovim prostorima, postajali heroji desetinama puta, to je presudna stvar u odbrani Gorazda. Ljudi su na Drini posebnog mentaliteta. Vise vole poginuti, nego se ponijeti kukavicki. To je neka posebna vrsta straha, neobjasnjivog, ali prisutnog. Jednostavno, ljudi se boje da u kriticnim momentima ne budu kukavice i da ih taj usur kasnije ne prati na svakom koraku. Stoga, i u najtezim trenucima uspijevaju pronaci neku zabavnu stranu, neki smijesni detalj. Poslije toga se ide lakse.