Naopako obrazlozenje ove odluke bilo je to da su poljoprivredno zemljiste i sela na kojima je izgradjen moderan grad prvobitno naseljevala uglavnom srpska seoska domacinstva. Karadzic nije ponudio nikakvo opravdanje sto je smislio plan po kojem bi se ogromna vecina stanovnika grada nagurala u najmanji, najstjesnjeniji dio grada. "Muslimani su navikli da tako zive" poznata je izjava njegove zamjenice, Biljane Plavsic. "Oni vole da zive jedni iznad drugih. To je njihova kultura. Nama Srbima treba prostora." Drugog maja, dok se Izetbegovic vracao iz Lisabona, Karadziceve snage su pokusale da presijeku grad napola. Nedjeljama su okupirale brda, opkolivsi grad sa svih strana. Sada su krenule u sam grad. Sa juga, krenule su niz Vrace i Trebevic u sredisnu gradsku opstinu Grbavica. Jedna kolona oklopnih vozila presla je uski most kod Skenderije i dosla na stotinak metara od zgrade Predsjednistva. Njeno napredovanje pokrivala je artiljerijska i minobacacka vatra sa okolnih brda. Artiljerijske i tenkovske granate zabijale su se u fasadu zgrade skupstine opstine od crvene cigle. Nesto zapadnije, druga oklopna kolona prilazila je iz pravca teritorije pod srpskom kontrolom blizu aerodroma, ocito se ustremivsi prema dijelu grada u kojem se nalazila Televizija i prepoznatljive kule bliznakinje sjedista sarajevskog dnevnog lista Oslobodjenje.
U Hrvatskoj, srpske snage i snage JNA pokazale su se prakticno nesposobnim da zauzmu gradsku teritoriju ukoliko je prije toga temeljno ne razruse. Imali su ogromnu vatrenu nadmoc, ali nisu imali pjesadiju koja bi nastupila nakon artiljerijskih napada. Isti obrazac sada se ponavljao u Sarajevu. Obje oklopne kolone zaustavio je relativno mali broj pripadnika Patriotske lige, nedavno formiranog oruzanog krila SDA i Teritorijalne odbrane Bosne, opremljenih tek rucnim protivtenkovskim bacacima. Kod Skenderije, onesposobili su celno vozilo u tako tijesnoj ulici da je zaprijecilo prolaz ostatku kolone, koja je bila prinudjena da se povuce. I druga kolona se rasprsila u neredu na prve znake otpora. To je bio malodusan pokusaj, ali ne u potpunosti bezuspjesan. Srpska linija fronta je prvi put pomjerena u srediste grada. Karadziceve snage stekle su kontrolu nad Grbavicom i dijelom susjedne opstine Hrasno. Dalje na zapad, okupirale su predgradja Nedzarici i Mojmilo, kao i pojas stambenog naselja pored aerodroma. Pored toga, naselje Dobrinja, jedno od najprosperitetnijih u gradu, izgradjeno namjenski za Zimske olimpijske igre 1984, koje je privuklo mnoge mlade sarajevske strucnjake, bilo je sada potpuno opkoljeno srpskim snagama, odsjeceno od ostatka grada - opsada unutar opsade.
Linije fronta u gradskom jezgru uspostavljene invazijom Srba 2. maja, cvrsto su se drzale do kraja rata i formirale su osnovu za de facto podjelu Sarajeva: tako ce se Grbavica i Nedzarici od tada naci u okviru samozvane "Srpske Republike Bosne i Hercegovine", odvojeni od opstina pod kontrolom bosanske vlade zelenom linijom u bejrutskom stilu, preko koje su se suprotstavljene vojske (i nekadasnje komsije) gledale na stalnom, i cesto smrtonosnom, odstojanju. To je bila linija koja je dijelila inace prirodno povezane zajednice gradskog jezgra, i odvajala roditelje od djece, jedna potpuno vjestacka i proizvoljna vojna barijera koja je, preko noci, u sustini postala nova granica izmedju neprijateljskih drzava. Ali postojao je jos jedan razlog zbog kojeg je pokusaj da se grad podijeli napola propao. JNA u Bosni jos uvijek nije u potpunosti djelovala na srpskoj strani. Mnogi pripadnici starog jugo-centricnog oficirskog kadra ostali su neprijateljski nastrojeni prema srpskom nacionalizmu i nisu se povinovali Karadzicevim naredbama. Glavni krivac, sa Karadzicevog stanovista, bio je general Milutin Kukanjac, komandant Druge vojne oblasti JNA, i vrhovni starijesina vojske u Bosni. U aprilu mjesecu, Karadzic je zatrazio od Kukanjca da stavi svoje snage pod komandu lidera bosanskih Srba, i da pomogne da se grad presijece na dvije polovine.
Insistirao sam, krajem aprila, da Kukanjac otpusti sve Srbe iz Armije, ili, u protivnom, da podijeli Sarajevo na dva dijela, kako bi se sprijecile borbe u samom gradu. Kukanjac je rekao da ne moze da se saglasi sa takvom vojnom operacijom koja nije, kako je on rekao, u skladu sa njegovim vidjenjem uloge armije kao tampona izmedju Srba i Muslimana.
U najvecem dijelu republike JNA je bila uspijesno pretvorena u srpsku nacionalisticku snagu. Ova transformacija zaobisla je kukavnog Kukanjca. Nije bio upoznat niti sa scenarijom niti sa ulogom koju je trebalo da odigra. Odjednom se nasao u zamci, u svojoj kasarni u centru grada na Bistriku, sa 400 oficira i vojnika u svom stabu, iza vladinih linija. Tada je Sefer Halilovic, komandant bosanske TO, naredio svojim ljudima da izvse opsadu Kukanjceve baze, obliznjeg oficirskog doma i vojne bolnice u Marijin dvoru. Kukanjac je, nedjeljama, pregovarao o postepenom povlacenju JNA iz grada. Halilovic je tada odlucio da ce se snagama JNA dozvoliti da odu samo ukoliko predaju svoje naoruzanje bosanskoj TO. U ulicama u centru Sarajeva zavladao je haos. Granate su padale cesto i naizgled nasumice. Vijecnica, posta, hotel Evropa, i obliznje stambene zgrade gorjele su. Srpski avioni napadali su televizijski relej na vrhu brda Hum. Pokusaj oklopne invazije izveo je na ulicu Zelene beretke, Patriotsku ligu, teritorijalnu odbranu, sve. Grad je potpao pod kontrolu niza samostalnih bosanskih milicija koje nisu bile odgovorne jedinstvenoj komandnoj strukturi, neke od njih dobro organizovane paravojne jedinice, druge nista drugo do naoruzane bande predratnih kriminalaca.
U svom Stabu komande u najzapadnijem delu grada general Luis Mekenzi nije znao sta se desava u centru grada. U svom dnevniku, zapisao je, 2. maja: "Relativno miran dan. Samo nekoliko stotina rafala zestoke mitraljeske vatre u i iz starog grada. Ali vatra je trajala cijelu noc tako da nisam mogao da odem do stana jednog mog kolege da gledam trke "formule jedan" za Veliku nagradu u Spaniji. Jos bolje - stan je djelimicno unisten artiljerijskom vatrom tog popodneva." Mekenzi je ocekivao paket iz Kanade tog dana, za koji mu je bilo receno da ce stici na postu. Poslao je jednog administrativnog pomocnika u grad da ga podigne. Kada se oficir vratio rekao je svom komandantu: "Ima i dobrih i losih vijesti." "Koje su dobre vijesti?" pitao je general. "Nasao sam postu." "A lose?" "Odletjela je u vazduh."
Predsjednikov avion sletio je usred tog haosa a Kukanjac je iskoristio priliku koja se ukazala. Iz svoje opkoljene kasarne naredio je komandantu aerodroma generalu Djurdjevcu da zadrzi predsjednika "radi njegove sopstvene bezbednosti." Predsjednik i njegova pratnja nalazili su se u kancelariji direktora aerodroma pod oruzanom strazom. Izetbegovic je insistirao da mu se dozvoli povratak u grad. Djurdjevac je odbio. Rekao je predsjedniku da ima naredjenje da njega i njegovu delegaciju odvede u kasarnu JNA u Lukavici - selu koje su drzali Srbi na juznom kraju grada, na oko deset minuta voznje od aerodroma. Djurdjevac je rekao da general Kukanjac insistira da se tamo sastane sa predsjednikom. Izetbegovic je odbio:
Rekao sam da se mozemo sastati, ali samo u Predsjednistvu. Oni su odbili, Kukanjac je insistirao da idemo u Lukavicu. Rekao sam da ne dolazi u obzir da idem u Lukavicu i razgovaram. Oni su rekli da moram da idem u Lukavicu. Pitao sam ih da li sam njihov talac. Rekao sam im da ne idem u Lukavicu osim ukoliko me ne prisile. Onda mi je rekao, morate da idete.
Izetbegovic je trazio da mu dozvole da telefonira u Predsednistvo da kaze svojim saradnicima gde se nalazi. Djurdjevac je to odbio, rekavsi mu da su telefonske veze u kvaru. Tada je telefon na stolu direktora aerodroma zazvonio. Neka zena je zvala iz grada da pita da li je avion kojim je njena cerka trebalo da poleti ranije toga dana otisao. Sasvim slucajno, dobila je direktorov direktan broj. Izetbegovic je ustao, prisao telefonu na direktorovom stolu sa druge strane sobe i rekao: "Dodajte mi telefon". Kako kaze Lagumdzija:
Predsjednik Republike BiH A. IzetbegovicPredsjednik je uzeo slusalicu i rekao "Dobro vece, gospodjo, na telefonu je Alija Izetbegovic, predsjednik Bosne." Uslijedila je kratka pauza. Zena je bila zbunjena. On je rekao : "Da, da, bas tako, Alija Izetbegovic, predsjednik Bosne. Da li biste bili tako ljubazni, ovde sam na aerodromu, sjedim u direktorovoj kancelariji, a Armija nece da nas pusti. Drze nas ovde. Hocete li molim Vas da pozovete Predsjednistvo i da im kazete da ste razgovarali sa mnom, da sam ovde, na aerodromu, a ako ne mozete da dobijete Predsjednistvo, molim Vas zovite radio i TV i obavijestite ih. Oni insistiraju da se sastanem sa generalom Kukanjcem, u Lukavici. Da, generalom Kukanjcem, da." Zena nije mogla da vjeruje svojim usima. Predsjednik je rekao: "Hvala Vam mnogo, da, da, hvala Vam, da, hvala Vam gospodjo."
Zena je odrzala obecanje. Nazvala je sarajevsku televiziju i ispricala im svoju nevjerovatnu pricu. I tako je grad saznao da im je predsjednik uhvacen. U medjuvremenu, Kukanjac je zvao Beograd. Rekao je nacelniku Generalstaba generalu Blagoju Adzicu da njegovi ljudi na aerodromu drze Izetbegovica i pitao ga sta da radi. Adzic je pozvao predsjednika krnje Jugoslavije, Branka Kostica. Kosticu nije bilo pravo sto je Adzic priznao, preko nezasticene telefonske linije, da je Armija uhapsila zakonitog sefa drzave.
Instinktivno sam reagovao i rekao: "Blagoje, ti znas da ga nisu uhapsili, vec se samo brinu o njegovoj licnoj bezbjednosti.." ali Adzic je rekao " Ne, ne, uhapsili su ga!" Nije bas... nije bas shvatio sta pokusavam da mu kazem... Rekao sam Adzicu "Dobro ga pazite, ali iskoristite priliku da deblokirate kasarnu.
Tako je ovlascenje da se zarobljavanje predsjednika iskoristi kao adut u pregovorima za deblokiranje kasarne JNA u Sarajevu dobijeno od vrsioca duznosti sefa drzave, poslunog pro-Milosevicevski nastrojenog Kostica iz Crne Gore. Na aerodromu je predsjedniku i njegovoj cerki naredjeno da udju u jedan auto, Lagumdziji i tjelohranitelju Imamovicu u drugi. U pratnji jednog tenka ispred a jednog iza kola odvezeni su u Lukavicu, uz Izetbegovicevo negodovanje da se sada smatra taocem.
Senad HadzifejzovicSenad Hadzifejzovic, urednik Dnevnika televizije Sarajevo, privodio je kraju vecernju emisiju vijesti zakljucnim naslovima kada mu je u slusalicama zabrundao glas organizatora da se emisija produzava. "Imas predsjednika Izetbegovica na vezi", rekao mu je. "Intervjuisi ga." Do televizije je stigla vijest da JNA drzi predsjednika na aerodromu. Pocelo je bijesomucno telefoniranje u nastojanju da se sazna sta se desilo sa njim. Zgrada Televizije nalazi se u najzapadnijem dijelu grada i razaranje poste nije uticalo na njene telefonske linije. Ona je takodje imala i direktnu vezu sa Predsjednistvom, koja nije isla preko poste. Jedina telefonska veza koja je radila iz Predsjednistva bila je ona koja je zgradu povezivala sa Televizijom. Jedini nacin na koji su Izetebegoviceve kolege, clanovi Predsjednistva, mogli da komuniciraju sa svojim predsjednikom i uopste sa spoljnim svijetom bio je preko direktnog televizijskog prenosa. Vecernji program koji je uslijedio definitivno je jedan od najneobicnijih slucajeva emitovanja tekucih vijesti u istoriji televizije.
Tokom nekoliko prvih minuta, Hadzifejzovicu nije bilo jasno sta se dogadja. Postavio je predsjedniku par uopstenih pitanja dok nije pribrao misli - pitanja o razgovorima u Lisabonu, dogadjajima u gradu toga dana. Zatim je rekao: "Gospodine predsjednice, gdje ste vi?" "Ja sam u Lukavici."
Hadzifejzovic je bio prenerazen. Svako u gradu je znao da je Lukavica srpsko uporiste, jedna od glavnih baza iz koje se komanduje napadima na grad.
"A koji je vas status u Lukavici?"
"Mislim da sam kidnapovan."
U Predsjednistvu su pozvali Ejupa Ganica na telefon i povezali ga sa studijom tako da moze da razgovara sa predsjednikom. Izetbegovic mu je odmah rekao da ce u njegovom odsustvu on vrsiti duznost predsjednika. Hadzifejzovic je slucajno dobro znao generala Djurdjevca. On mu je bio starijesina kada je sluzio vojsku, a radio je i kao novinar za armijski list. "To vam je jedna zadrta vojnicina, ruski tip, od onih sto uvijek vicu. Ali poznavao sam ga i znao sam da sam mu simpatican, pa mi se ucinilo da vrijedi pokusati", zapisao je Hadzifejzovic kasnije. Zamolio je predsjednika da mu da generala Djurdjevca na telefon pa je televizijski urednik poceo da pregovara o oslobadjanju predsjednika.
Tokom ovih razgovora, Djurdjevac je ignorisao Ganica. Uporno je ponavljao: "Ne razgovaram sa tobom, razgovaram sa Hadzifejzovicem". Htio sam necim da ga odobrovoljim pa sam mu rekao da slovi za casnog vojnika. I zatrazio sam od njega da garantuje predsjednikovu bezbjednost. Rekao je da hoce, i da ce takodje stititi predsjednikovu cerku, i Lagumdziju i tjelohranitelja.
Na Hadzifejzovicevo zaprepascenje, u studio je stigao neocekivani gost- Fikret Abdic, clan Predsjednistva, Musliman iz sjeverozapadne Cazinske krajine i Izetbegovicev protivnik. On je toga dana kolima prevalio put od Splita na hrvatskoj obali, preko centralne Bosne, do Zenice i od Zenice do Sarajeva. Nikome nije bilo jasno kako je uspio da doputuje: morao je proci muslimanske, hrvatske i srpske kontrolne punktove. Znalo se da je Abdic blizak bosanskim Srbima, njihovim hrvatskim pandanima i JNA, i da ne mari mnogo za nezavisnu bosansku drzavu. U bosanskom Predsjednistvu, Ganic i predstavnik HDZ-a Stjepan Kljujic bili su uznemireni Abdicevim dolaskom. To je bio dokaz, zakljucili su, da je u toku pokusaj puca. Abdic je dosao da zbaci Izetbegovica i uspostavi kvislinski rezim koji bi vratio Bosnu i Hercegovinu u Jugoslaviju. Ganic je sazvao sastanak ministara vlade koji su se vec nalazili u zgradi Predsjednistva. Alija Delimustafic, ministar unutrasnjih poslova i Abdicev covjek, poceo je da zagovara promjenu rukovodstva. Ne smije se dozvoliti da se Bosna upusti u otvoren rat sa JNA zbog jednog covjeka, rekao je. Rusmir Mahmutcehajic, koji je tokom prethodnih osam ili devet mjeseci bio jedan od celnika osnivaca Patriotske lige u Bosni, eksplodirao je od bijesa. Optuzio je Delimustafica za pokusaj drzavnog udara i, u stvari, za izdaju.
Mahmutcehajic je odavno sumnjao da je Delimustafic agent kontraobavestajne sluzbe JNA, KOS-a. Njegovo sadasnje insistiranje da potkopa Izetbegovicevu vlast i Abdicev cudesno uspjesan prolaz kroz srpske kontrolne punktove ucvrstili su Mahmutcehajicevo uvjerenje da je ono sto se dogodilo od samog pocetka planirano u Beogradu.
To je jedna teorija zavjere koja nije bas nelogicna i koja je jos uvijek u opticaju medju vladinim krugovima u Sarajevu. Izetbegovica je trebalo kidnapovati i zamijeniti za Kukanjca; obojica bi poginula u neuspjeloj operaciji razmjene. To bi JNA i snagama bosanskih Srba dalo izgovor da izvrse invaziju na grad i da ga presijeku napola. Abdica salju u Sarajevo i slobodno propustaju kroz sve srpske kontrolne punktove iako je jedna od vodecih licnosti Izetbegoviceve SDA. On bi dosao u televizijski studio i bio u pripravnosti da objavi da preuzima duznost Predsjednika. U medjuvremenu bi Alija Delimustafic pripremio teren za novu vladu. Kako kazu drugi ministri vlade, on je cijelog jutra davao uputstva svom osoblju da ocekuju smjenu rukovodstva Pomisao da je ovo pokusaj da ga smjene pala je na pamet i Izetbegovicu. To objasnjava zasto je odmah postavio Ganica da ga zamjenjuje; da preduhitri Abdica u pokusaju da dodje na vlast. Ministar odbrane Jerko Doko, bosanski Hrvat, poslat je u televizijski studio sa instrukcijama da drzi Abdica na oku i da ga sprijeci da bilo kakvu javnu izjavu koja bi podrila Izetbegovica. Abdic je kasnije negirao da je imao bilo kakvu namjeru da uzurpira predsjednika. Ali bio je bijesan sto je predsjednik imenovao Ganica, koji zvanicno nije bio cak ni clan vladajuce partije.
Abdic je cijelo vece proveo u televizijskom studiju ali, nije nista saopstio za javnost. Ako je ovo bio pokusaj drzavnog udara, propao je iz raznih razloga: zbog jednog slucajnog i cudnovatog telefonskog poziva direktoru aerodroma na koji je odgovorio predsjednik; neuspjeha oklopnih kolona da presijeku grad napola; rijesenosti Kukanjca da spase sopstvenu kozu i njegovog odbijanja da se podmetne kao zrtveno jagnje; i suprotstavljanja Mahmutcehajica Delimustaficu u kancelariji vlade.
Te noci, u svojoj sobi u Lukavici, predsjednik nije spavao. U Predsjednistvu, nije spavao ni Ganic. Sledeceg jutra, veoma uznemiren i uplasen, zaputio se ulicom koja je bila poznata pod imenom snajper sokak prema stabu UN i u kvartir generala Mekenzija. Molio je komandanta UN da intervenise. Rekao mu je da je Izetbegovic jedini vodja koji ima moralni autoritet da kontrolise razne milicije po gradu. One su opkolile kasarnu JNA i bez cvrstog rukovodstva situacija je prijetila da izmakne kontroli.
Mekenzi se odvezao u Lukavicu sa predstavnikom EZ-a u gradu, Kolmom Dojlom, majorom irske armije. Naisao je na ljutitu gomilu koja je opsijedala ulaz u Lukavicu zahtijevajuci da im se preda Izetbegovic. Ono sto se zatim dogodilo pokazuje kako je malo Mekenzi razumijevao sukob u koji se upleo. Posto je u gomili nasao covjeka koji zna engleski, jednog kanadskog Srbina, popeo se na haubu svog vozila i obratio se masi preko prevodioca. Mislio je da je to gomila ljutih Muslimana koji zahtijevaju oslobadjanje svog predsjednika. A bili su to, u stvari, ljuti Srbi koji su trazili njegovu glavu. On ih je umirivao da je dosao da pokusa da pregovara o Izetbegovicevom bezbjednom oslobadjanju. Pometena gomila je ipak ustuknula.
Djurdjevac je pustio Mekenzija da ceka dva sata, odbijajuci da odgovori na pitanja o tome gdje i u kom stanju se predsjednik nalazi. Konacno, ozlojedjen, Mekenzi je ustao i krenuo ka vratima. Djurdjevac je popustio i poveo komandanta UN u susjednu prostoriju. Predsednik Izetbegovic, razbarusen i iscrpljen, bio je na telefonu. Razgovarao je sa generalom Kukanjcem, koji je, kao i predsjednik, bio zarobljenik iza neprijateljskih linija. Rjesenje se samo nametalo. Predsjednik je spustio slusalicu i rekao da su se on i Kukanjac dogovorili o razmjeni - jedan za jednog.
Gotovo istog momenta Kukanjac je ponovo zvao da promijeni uslove nagodbe. Izetbegovica i njegovu pratnju zamijenice za svoju kompletnu kasarnu - 400 ljudi, njihova vozila, oruzje i opremu. Mekenzi je rekao predsjedniku da je nemoguce da UN, samo sa sacicom vozila i oficira u gradu, nadziru jedan takav konvoj i garantuju njegovu bezbjednost. Izetbegovic je rekao da ce on preuzeti odgovornost i izdati naredjenje svojoj miliciji u gradu da dozvoli bezbjedan izlazak konvoja JNA iz Sarajeva.
Mekenzi se saglasio. Postrojili su vozila u Lukavici, i predsjednikova delegacija krenula je u grad put Kukanjceve kasarne u Bistriku. Na tom putu je Mekenzi shvatio koliko se ozbiljno rat razbuktao prethodnog dana.
Bio sam tamo par dana ranije, ali sada su grad i ulice bili blokirani. Gorjeli su tenkovi, motori su letjeli u vazduh iz vozila nasred puta. Naokolo lesevi, mnogi su cak izgledali kao da se suncaju. Ljudi polozeni na ledja sa rukama ukrstenim na grudima naredjani kao drva duz ivice puta. Prava pustos i cist nadrealizam, crni oblaci nafte, dima, i zice koje iskre na ulici. Posvuda prosuto gorivo i nafta. Sve je to jezivo izgledalo.
Clanovi Predsjednistva u Sarajevu, medjutim nisu tako shvatili pogodbu, a bosanske milicije na terenu jos manje. Ganic je mislio da je dogovorena jednostavna razmjena jedan za jednog - Kukanjac za Izetbegovica. Ganic, koga je Izetbegovic postavio za vrsioca duznosti predsjednika prethodne veceri, sigurno se nije saglasio sa evakuacijom cijelog staba. Niti je bio obavijesten da je sam predsjednik dao svoju saglasnost za to.
Kada je Mekenzi uveo konvoj kamiona JNA u Kukanjcevu kasarnu, pripadnicima bosanske milicije pod cijom je opsadom bio Kukanjac sinulo je da su prevareni. Bosanska teritorijalna odbrana bila je ocajno slabo opremljena. Na pozicijama na prvim linijama oko grada, ljudstvo TO cesto je branilo barikade tek jednom puskom AK47 na trojicu. Uskoro je postalo karakteristicno za rat u Bosni da, dok Srbi imaju superiornu premoc u orudju a nedostatak u ljudstvu, bosanske snage imaju ljudstva ali nemaju oruzja. Bosanski dobrovoljci zalili su se da su morali da cekaju da im neki saborac pogine u boju da bi dosli do sopstvene puske. Nisu sada bili voljni - bez obzira na to kakav je dogovor sklopljen - da stoje po strani i gledaju kako ogroman tovar oruzja i municije mirno izlazi iz grada, da bi dosao u ruke srpskih snaga protiv kojih su vodili neravnopravnu borbu.
Mekenzijev konvoj - koji je prevozio predsjednika, njegovu cerku i Lagumdziju (tjelohranitelj Imamovic je pristao da ostane kao jemstvo) - stigao je u Kukanjcevu kasarnu. Zatekao je generala u jednoj kancelariji na spratu kako pije kafu sa Jusufom Pusinom, zamjenikom ministra u Izetbegovicevoj vladi, zaduzenog za odrzavanje reda. To je Mekenziju bilo drago, jer je u tome vidio znak da dvije strane saradjuju. Kukanjac je rekao Mekenziju da mu treba tri sata da natovari kamione. Mekenzi mu je rekao da ima jedan sat. Plan je bio da konvoj - koji je sada brojao oko sedamdeset kamiona - napusti kasarnu i dodje do linije fronta u centru grada blizu Skenderije. Izetbegovic i Kukanjac vozili bi se istim oklopnim transporterom UN. Kamioni JNA sa 400 ljudi, njihovim naoruzanjem, opremom i municijom, isli bi iza njih. Prije prelaska linije fronta na teritoriju pod srpskom kontrolom, konvoj bi se podijelio. Izetbegovic i njegova pratnja ukrcali bi se u drugo vozilo i bili odvezeni u Predsjednistvo. General Kukanjac i njegovih sedamdeset kamiona bi zatim nastavili put Lukavice i bezbjedne srpske teritorije.
Kada je istekao jedan sat, Mekenzi, Kukanjac i Izetbegovic izasli su u dvoriste kasarne. Svuda naokolo bila je razbacana odbacena oprema za koju nije bilo mjesta u kamionima. Vojnici, nacickani oruzjem i municijom, verali su se na konvoj. Vozila su se postrojila i spremila za pokret. U poslednjem minutu, oglasio se Mekenzijev voki-toki. Njegova kancelarija u stabu UN javljala mu je da su upravo primili poruku od predsjednikovog zamjenika, Ganica: pogodba ne vazi. Samo Kukanjac moze da bude zamijenjen za Predsjednika, kako je prvobitno dogovoreno. Sve ostalo - 400 ljudi, njihovi kamioni, oruzje, municija i oprema - mora da ostane, i da se o njihovoj evakuaciji posebno pregovara.
Mekenzi je presao preko dvorista do predsjednika. Izetbegovic je izdao protivnaredbu i insistirao da dogovor i dalje stoji. Pusina, ministar policije, rekao je da ce on garantovati bezbjedan prolaz konvoja. Mekenzi je odlucio da krene. Radio vezom javio je u svoj stab da obavijeste Ganica da je predsjednik kao njegov nadredjeni ponistio njegovu odluku i dao dozvolu da se postupi po planu.
Konvoj je izmileo, mukotrpno sporo, kroz kapiju kasarne u uske krivudave ulicice Skenderije - Mekenzijevo malo oklopno vozilo na celu, Izetbegovic i Kukanjac u oklopnom transporteru iza. Presao je oko 500 metara za pet minuta kada je pocela pucnjava.
Mekenzi je zaustavio konvoj i otrcao nazad do polozaja sa kojeg je mogao da vidi mjesto zasjede. Pripadnici bosanske milicije sacekali su da se predsjednikovo vozilo izgubi iz vidokruga a zatim su presjekli konvoj napola. Njegovo zacelje - oko jedne trecine vozila - bilo je jos uvijek u krugu Bistrika. Pripadnici paravojnih formacija sa uperenim cijevima pljackali su vozila. Mekenzi je snimio situaciju: vozila u plamenu, nekoliko mrtvih, jedan "folksvagen golf" posrce pod teretom stotina AK47 nabacanih u njega. Mekenzi je pronasao jednog oficira bosanske TO koji je znao engleski i rekao mu da je predsjednik Izetbegovic odobrio prolaz konvoja. Oficir TO mu je odgovorio: "Moj predsjednik ne moze da odobri nista. On je ili mrtav ili kidnapovan."
Mekenzi je odjurio nazad do predsjednikovog vozila. Snimatelj televizije Sarajevo bilezio je, na filmskoj traci, haos koji je nastao.
General ARBiH Jovan DivjakJovan Divjak, zamjenik komandanta teritorijalne odbrane, stigao je da pokusa da utvrdi da li se predsjednik uopste nalazi u vozilu. Predsjednik mu je naredio da zaustavi napad i da omoguci konvoju da ide dalje. Ali Divjak je bio nemocan. Urlao je u svoj rucni radio na nize starijesine. Odgovarali su mu bezimeni glasovi. Izetbegovic je bio uporan: "Recite im da propuste konvoj. Sutra cemo dalje razgovarati." "Recite predsjedniku da razgovori sutra ne dolaze u obzir", praskao je anonimni glas s druge strane. "Ko je to, do vraga?" pitao je predsjednik.
Mekenzi je zamolio Izetbegovica da se pokaze, da dokaze pripadnicima sopstvene milicije da je bezbjedan. Podigao je poklopac na krovu oklopnog transportera i Izetbegovic se promolio. "Nije najsrecnije poredjenje", rekao je Mekenzi kasnije, "ali to je bilo kao neka vrsta drugog dolaska Hrista. Djelovalo je veoma smirujuce." Pripadnici bosanske milicije nagrnuli su na oklopni transporter da svom predsjedniku pozele dobrodoslicu, i ne hajuci za cinjenicu da se i general Kukanjac nalazi u vozilu.
Sve je bilo gotovo za par minuta. Sest vojnika JNA je poginulo, nekoliko ih je ranjeno. Pripadnici bosanske milicije utekli su sa opljackanim oruzjem i municijom. Vise od stotinu pripadnika JNA bilo je i dalje zarobljeno u kasarni, o njihovoj evakuaciji ce se pregovarati posebno. Nakon dvadeset cetiri sata u zarobljenistvu svojih neprijatelja, Izetbegovic je bio slobodan, kod kuce i bijesan. Umarsirao je u zgradu Predsjednistva gdje je odbio da se rukuje sa Ejupom Ganicem, zamjenikom kojeg je sam postavio. "Zar je zaista vrijedilo da poginem da bismo se docepali cetrdeset pusaka?" pitao je. Ko je izdao naredjenje da se napadne konvoj? JNA je krivila Ganica, koja su vec okarakterisali kao muslimanskog ekstremistu. Naredjenje je takodje mogao da izda Sefer Halilovic, ciji je glas skoro sigurno bio jedan od onih neidentifikovanih na drugom kraju voki-toki veze generala Divjaka. U neku ruku pitanje je akademsko. Imajuci u vidu stepen zabrinutosti i napetosti koje su zahvatile grad tokom prethodna dvadeset i cetiri sata, izgledi da konvoj izadje bezbjedno bili su skoro nikakvi. Mekenzi nije shvatio zestinu dogadjanja prethodnog dana niti koliko je to snazno uticalo na raspolozenje pripadnika milicija koje su patrolirale ulicama.
Ovaj incident pokvario je odnose izmedju bosanske vlade i Mekenzija, koji je 3. maja zapisao u svom dnevniku: "Ovo je bio najgori dan u mom zivotu". Akcija za koju je on bio zaduzen skoro je kostala zivota jednog sefa drzave i jednog generala JNA. Sest mladjih starijesina je poginulo. Mekenzi je okrivio bosansko Predsjednistvo da je namjerno sabotiralo konvoj. Nikada nije oprostio bosanskim liderima. Ovo je takodje bio dan kada je Izetbegovic konacno uvidio sa kakvim je neprijateljem suocen. To je oznacilo kraj njegove zablude da je JNA neutralna sila. Kukanjac, koji je takodje zivio u istoj zabludi, ubrzo je zamijenjen oficirima koji su znali na cijoj treba da su strani.
ETNICKO CISCENJE
JNA se pretvorila u cetnike
Kolone izbjeglica
Kukanjac, koji je takodje zivio u istoj zabludi, ubrzo je zamijenjen oficirima koji su znali na cijoj treba da su strani. Kako je to Branko Kostic bez imalo suptilnosti rekao:
Bio je ponedeljak. Ja sam bio u Beogradu kada me je general Adzic (nacelnik Generalstaba JNA) pozvao popodne, i cuo sam po njegovom tonu ... rekao je da je onaj supak u Sarajevu (Kukanjac) sve uprskao. Alija je pobjegao, kolona je presjecena na dva dijela, i imali smo gubitaka... Kukanjcu smo dali nogu jer smo morali da povratimo povjerenje u Armiju kako bi narod u Jugoslaviji znao da svoju djecu salje ljudima koji znaju sta rade.
Kukanjac nije jedini nastradao. Osmog maja smijenjen je i posljednji od ukupno trideset osam jugoslovenskih generala u okviru cistke u Armiji cime je okoncano njeno prestrojavanje zapoceto prije vise mjeseci. Pod zestokim medjunarodnim pritiskom, Beograd je naredio povlacenje JNA iz Bosne kasnije tog mjeseca. Ali to povlacenje bilo je samo sminka s obzirom da je tada vecina vojnika stacioniranih u Bosni bila iz Bosne. Oni se nisu povukli. Beograd ih je pretvorio u armiju bosanskih Srba od 80.000 ljudi. Oni su naslijedili oruzje i municiju koju je JNA ostavila pri "povlacenju". JNA je ranije premjestila kljucne fabrike za koje se bojala da ce pasti u muslimanske ili hrvatske ruke (kao sto je fabrika aviona "Soko" u Mostaru) u Srbiju. Kukanjca je zamijenio general koji je svoju srcanost dokazao u ratu u Hrvatskoj: Ratko Mladic.
1992. godine Sarajevo nije imalo razgranicene srpske, muslimanske ili hrvatske opstine. Postojao je jedan izuzetak. Stari turski dio grada, Bascarsiju, naseljavali su skoro iskljucivo Muslimani. U drugim krajevima grada, velika vecina stanovnika zivjeli su jedni pored drugih bez obzira na nacionalnost.
Kada je izbio rat u Bosni, bilo je mnogo raznih milicija; pored JNA, postojala je bosanska TO, TO bosanskih Srba (SDS), MUP bosanskih Srba, Patriotska liga, Zelene beretke, Snage Ministarstva unutrasnjih poslova (MUP) Bosne, hrvatski MUP, jedinice bosanskih Hrvata, Hrvatska vojska, srpske paravojne snage kao sto su Arkanovi "Tigrovi", Seseljevi cetnici, Beli orlovi, Zute ose, itd. Ubrzo zatim Delimustafic je napustio grad osramocen i uplasen. Ostatak rata prozivio je u Austriji i nikada nije javno govorio o dogadjajima 2. i 3. maja. Na hiljade njih pristizalo je u Hrvatsku sa pricama u koje, u pocetku, svijet nije vjerovao: pricama o sikaniranju i mucenju, o masovnom ubijanju i deportaciji, o paljenju sela i gradova, o bezobzirnoj, sadistickoj, samovoljnoj surovosti do te mjere niskoj da su njih same optuzivali da sve to izmisljaju kako bi diskreditovali neprijatelja. Onda je, u maju, usao u medjunarodni politicki rijecnik jedan novi izraz, izraz koji je postao trajno leksikografsko naslijedje jugoslovenskog rata: etnicko ciscenje. Ono se sprovodilo u Hrvatskoj godinu dana ranije; u Bosni je ono postalo odrjednica sukoba. Kolone izbeglica koje se se slivale u Hrvatsku aprila i maja 1992. nisu bjezale iz ratnih zona. Ljudi su bili otjerani sa ognjista zbog svoje nacionalnosti. Oni nisu bili tragicni nusproizvod gradjanskog rata; njihovo protjerivanje bilo je sam smisao rata.
U sistematskom pohodu, srpske paravojne udarne grupe protutnjale su kroz sjevernu i istocnu Bosnu tokom proljetnjih i ljetnjih mjeseci i zauzele region, mjesto po mjesto, ne naisavsi, uglavnom, ni na kakav stvarni vojni otpor. Ponekad je ciscenje bilo metodicno i ostvarivalo se bez pribjegavanja otvorenom sukobu. Selo Orasac, neposredno juzno od Bihaca u sjeverozapadnoj Bosni, jedan je takav primjer. Srpska paravojska prvo je opkolila selo a zatim se ustrijemila na njega. Sacica naoruzanih Muslimana pruzila je simbolican otpor. Petorica su ubijena u puskaranju i selo je palo za manje od dvadeset i cetiri sata. Dvije stotine pripadnika srpskih paravojnih formacija uslo je u selo dok su drugi blokirali ulaze i izlaze. Iduci od kuce do kuce naredjivali su ljudima da izadju na glavnu ulicu. Muskarci su razdvojeni od zena i djece; a zene i djeca, nakon sto im je opljackan novac i nakit, pusteni su da slobodno idu - na sjever, prema gradu Bihacu, dok su im kuce pljackane, dizane u vazduh ili spaljivane. Sto osamdeset muskaraca odveli su u seosku osnovnu skolu i drzali ih tamo dva dana. Drugog dana jedan srpski oficir, koga niko od seljana nije poznavao, dosao je sa spiskom na kojem je bilo sest imena. Nasumce je odabran jedan covjek - Dubravko Handzic - i dat mu je spisak. Na njemu su bila imena vidjenijih lokalnih Muslimana. Handzicu je naredjeno da ih pokaze. Zatim su oni odvojeni od ostalih. Nikad se nije saznalo za njihovu sudbinu.
Uobicajna karakteristika operacije ciscenja bilo je ovo sistematsko eliminisanje lokalnih celnika - istaknutih ljudi, intelektualaca, clanova SDA, imucnih. Postojanje takvih spiskova imena bilo je samo po sebi instrument ciscenja. Zastrasenost koju su oni izazivali u susjednim opstinama, kada bi se vijesti o zvjerstvima procule, podstakla je mnoge koji su se plasili da bi mogli biti na meti da pobjegnu i prije nego sto su bili napadnuti. To je bilo svjesno odstranjivanje artikulisane opozicije i politickog umjerenjastva. To je isto tako bilo unistavanje odredjene zajednice od vrha nanize. Posle dva dana, muskarci iz Orasca su razdvojeni u manje grupe. Oko sedamdesetak internirano je u nekadasnji pogon za remont traktora u susjednom selu Ripac. Bili su smjesteni u otvorena skladista sa limenim krovovima i spavali su na golom betonskom podu. Njihovi tamnicari, neki od njih njihove bivse komsije, tukli su ih kadgod im se prohtjelo. Tu su ih drzali sve dok im se nije pruzila prilika da ih bez problema prebace u jedan od vecih logora, cije je postojanje vremenom, pocetkom avgusta, otkrila jedna ekipa ITN televizije.
Na drugim mjestima, ciscenje je bilo nasilno i praceno masovnim ubijanjem. Dana 20. jula, selo Biscani bilo je odredjeno za akciju ciscenja. Pripadnici paravojske upali su u selo i razulareno poubijali na desetine ljudi. Preko stotinu su pokupili i izmarsirali iz grada. Pripadnici paravojske su se medjusobno prepirali da li da ubiju ili pritvore prezivjele. Dvojicu su hladnokrvno ubili. Druge su tukli toljagama ili kundacima prije nego sto su ih otejrali u logor u Trnopolje.
Ponizavanje, zastrasivanje i psihicka tortura bili su takoreci opsta praksa. Zarobljenicima bi bilo receno da ce biti strijeljani sljedeceg dana. U zoru bi ih izveli, ubjedjene da ce biti ubijeni, da bi ih zatim bacili u neki drugi logor. Morali su da pjevaju srpske nacionalisticke pjesme da uveseljavaju svoje mucitelje koji su im se rugali da bi izbjegli batine. Govoreno im je da su im zene silovane pa onda ubijene, i da su im djeca mrtva. Cesto su, pod prijetnjom smrti, morali da cine zvjerstva jedni nad drugima - sakacenja, fizicka i seksualna, i, cesto, da se medjusobno ubijaju. Tjerali su ih da kopaju masovne grobnice i da skupljaju i sahranjuju tjela svojih porodica i komsija. Nekada bi i oni koji su kopali grobove i sami bili ubijeni i baceni preko tijela koja su upravo stavili u jamu. Ovaj metod imao je jasnu politicku svrhu koja je daleko prevazilazila sadisticko izivljavanje pocinilaca, prevazilazila cak i zelju da se stotine hiljada ljudi natjera na bijeg. Bio je smisljen da etnicki ocisti teritoriju, i da osigura, usadjivanjem trajne mrznje i straha, da Muslimani i Srbi vise nikada ne mogu da zive zajedno.
Karadzic je osnovao svoju novu nezavisnu drzavu u ponoc 6. aprila. Upravo etnicko ciscenje bilo je instrument koji je toj drzavi davao teritorijalnu definiciju. Dvije su oblasti na koje je ovaj pohod bio najvise usredsredjen: sjeverozapadna Bosna, oko grada Banja Luke, i dolina rijeke Drine. U sjevernoj Bosni zivjelo je 700.000 Muslimana; u vecem dijelu doline Drine Muslimani su predstavljali apsolutnu vecinu stanovnistva. Ocito se etnicko ciscenje nije moglo obaviti preko noci. Ciscenje varosi i gradova sjeverne Bosne postavljalo je drugaciji izazov od ciscenja sela u unutrasnjosti. Ovdje nije bilo tako lahko pokupiti cjelokupno stanovnistvo odredjenog kraja posto su tri naroda po pravilu zivjela rame uz rame, kao u Sarajevu. U takvim mjestima metod je bio da se zivot nesrpskog zivlja ucini nemogucim. Otpustani su sa posla. Sikanirani su na ulici. Kuce su im napadane a radnje nocu dizane u vazduh. U nekim krajevima zavedena su stroga ogranicenja slobode kretanja nesrpskog zivlja koja su avetinjski podsjecala na rane nacisticke zabrane aktivnosti Jevreja. U Celincu, kod Prijedora, Muslimanima je uredbom gradonacelnika zabranjeno da voze ili da putuju automobilom, i da telefoniraju osim sa poste. Bilo im je zabranjeno okupljanje u grupama vecim od troje ljudi, kao i da napustaju mjesto bez dozvole vlasti. Avgusta mjeseca, muslimanska domacinstva pocela su da isticu bjele zastave na balkonima; to je bio signal da su spremni da mirno odu i da ne prave probleme.
Ovako je masovna pljacka postala organizovan dio etnickog ciscenja. Tih mjeseci je svako vece naseljeno mjesto u severnoj Bosni dobilo svoju "Kancelariju za razmjenu stanovnistva". To je zapravo bio eufemizam za ono sto su u stvari bile agencije za ovaj vid etnickog ciscenja - etnicko ciscenje uz vremenom datu (iznudjenu) saglasnost. Vecini Muslimana i Hrvata nije dopusteno da odu ukoliko prvo ne potpisu dokumenta kojim se odricu svih buducih prava na svoju imovinu. Na stotine hiljada ljudi dobrovoljno se odreklo svojih kuca, automobila, poslovnih prostorija, novca, luksuzne robe, strahujuci od lokalnih srpskih vlasti i paravojnih teroristickih grupa za svoje zivote. Mnogi su i platili za privilegiju da budu opljackani. I kao vrhunac ponizenja, naplacivala im se naknada sto su otjerani iz grada, poharani, i prognani u Hrvatsku ili dijelove Bosne pod vladinom kontrolom.
Postojala su dva glavna pravca kojim su izbjeglice bjezale ili su bile otjerane. Na desetine hiljada ljudi iz Foce i Visegrada prevaljivalo je planine pjeske, cesto danima, dok ne bi nasli utociste. Neki su u putu umirali, isuvise iznureni da bi isli dalje. Drugi su stizali organizovanim konvojima rekviriranih turistickih autobusa. Jedan takav konvoj krenuo je iz Sarajeva u maju, da bi ga Arkanovi "Tigrovi" zadrzali cetrdeset osam sati u naselju pod srpskom kontrolom (Ilidzi) i opljackali. Zene i djeca koji su bili u autobusima stigli su u hrvatsku luku Split posto su dvanaest sati poslije toga putovali uskim krivudavim planinskim putevima, iscrpljeni i isprepadani, da bi ih tamo smjestili u sportske ili fiskulturne sale, ili u satorska naselja koja su podigli hrvatski izvidjaci. Organ Ujedinjenih nacija za izbeglice, UNHCR (Visoki Komesarijat UN za izbeglice), bio je zatecen ovim egzodusom. U maju on je imao dva sluzbenika na terenu u Splitu - jednog Austrijanca i jednog Etiopljanina - koji su djelili minijaturnu kancelariju u staroj luci i zajedno imali jedan telefon i jedan faks.
Iz sejverne Bosne, mnogi su nakrcani u zapecacene vagone u zeljeznickom cvoru Doboj i odvezeni u glavni grad Hrvatske Zagreb, gdje su se suocili sa nemogucnoscu grada da ih smjesti zbog pola miliona Hrvata i samih raseljenih prethodne godine. Krajem jula, zamjenik premijera Hrvatske, Mate Granic, objavio je da njegova zemlja ne moze vise da prima izbjeglice. Hrvatska, sa samo 4,7 miliona stanovnika, bila je dom i za skoro milion izbjeglica, i pretvarala se u dzinovski izbjeglicki logor. Apelovao je na zapadne zemlje da pocnu da primaju vise ljudi. Dvanaest zemalja EZ-a, kojima je predsjedavala Britanija, odrzale su jednodnevnu konferenciju u Zenevi, sa glavnim ciljem prikupljanja sredstava. Njemacka, u okviru cijih granica je zivjelo 200.000 bivsih Jugoslovena, mnogi od njih kao izbjeglice, zalagala se za sistem kvota, da svaka zemlja prihvati jedan dogovoreni broj izbjeglica u skladu sa svojom velicinom i mogucnostima da ih smjesti.
Baronesa Coker, britanski ministar za prekomorski razvoj, prva se suprotstavila ovom predlogu i zadobila podrsku ostale desetorice. Izjavila je da izbjeglice treba smjestiti sto je moguce blize njihovim kucama, kako bi se njihov povratak mogao sto lakse obezbjediti kada uminu borbe. Rekla je da ne istupa u interesu poreskih obveznika Britanije ili EZ-a vec u interesu samih izbjeglica.
Ali pretpostaviti da ce izbjeglice moci da se vrate svojim domovima kada prestanu borbe znacilo je ne razumjeti sam smisao rata, koji je vodjen upravo sa namjerom da se nikada ne vrate. U Zenevi baronesa Coker nije htjela da se pozabavi tim pitanjem. Po njenim rijecima to je bilo pitanje za Londonsku konferenciju, koju je britanski ministar inostranih poslova Daglas Herd bio zakazao za sljedeci mjesec. U medjuvremenu, svijet je bio suocen sa humanitarnom a ne politickom krizom, a ona je zahtijevala humanitarni a ne politicki odgovor.
Medjunarodne agencije za pomoc nehotice su se nasle u poziciji saucesnika u etnickom ciscenju. U julu, nakon sto su dobili uvjeravanja od lokalnih vlasti bosanskih Srba da ti Muslimani odlaze dobrovoljno kako bi se pridruzili svojim porodicama na drugim mjestima, trupe UNPROFOR-a i humanitarni radnici UNHCR-a ispratili su 7.000 izbjeglica iz sjeverozapadne Bosne preko zasticene zone UN pod srpskom kontrolom do hrvatskog grada Karlovca. Tek su po prispjecu u Karlovac radnici UN shvatili sav uzas od kojeg su izbjeglice bjezale. Ne morajuci vise da cute iz prestravljenosti, izbjeglice su otvoreno govorile o svom stradalnistvu. Bili su primorani, pricali su, da potpisu dokumenta kojima se odricu svojih kuca i imovine. Funkcioneri UN bili su veoma ogorceni. "Postajemo kolaboracionisti" rekao je jedan od njih. "To je ucjena. Mozemo da biramo izmedju toga da postanemo posrednici u etnickom ciscenju ili da na desetine hiljada ljudi ostavimo da i dalje zive u kosmaru."
Do avgusta mjeseca, zahtjevi vlasti bosanskih Srba postali su sve bezobzirniji. Gradonacelnici Bosanskog Novog, Sanskog Mosta, Bosanske Krupe i Bosanske Kostajnice, sacinili su spisak sa preko 20.000 imena Muslimana i Hrvata, odnijeli ga u Topusko u dijelu Hrvatske pod srpskom kontrolom i podnijeli ga Koordinatoru za civilna pitanja UN sa zahtjevom da UN obezbjedi autobuse da se lica sa spiska odvedu iz tog kraja. Te su ljude svakodnevno podsticali da se okupe na gradskim trgovima u ocekivanju prevoza UN. I sada tamo cekaju, rekla je srpska delegacija. Koordinator za civilne poslove ocajnicki je odmahivao glavom. "Licno poznajem te ljude. Svaki dan radim sa njima. Pokusao sam da im kazem da to sto cine predstavlja zlocin protiv covjecanstva, ratni zlocin. Ali ne dopire im do mozga. Rade potpuno nekaznjeno."
Kada je Hrvatska zatvorila vrata izbjeglicama, okolnosti su se jos vise pogorsale za ocajne Muslimane koji su i dalje bili u klopci u sjevernoj Bosni. Put spasa vodio je na jug u dijelove srednje Bosne pod kontrolom vlade. Kolone bjegunaca pred etnickim ciscenjem zaputile bi se planinskim putevima. Oni sa vozilima uskoro bi ostali bez njih, opljackani od strane srpskih milicija na kontrolnim punktovima na putu. U svom marsu na jug noseci sa sobom ono nesto stvari sto su imali snage da ponesu, maltretirani su i zastrasivani. Na njih se pucalo i tuceni su. Neki su ubijeni. Cesto su danima pjesacili dok ne bi dosli do teritorije pod kontrolom vlade, kod sela Turbe na liniji fronta, sjeverno od Travnika. Tu su se pridruzivali mnostvu onih koji su otisli prije njih. Travnik, nekada uzoran bosanski grad, i nekadasnje sediste otomanskih Turaka, vladara Bosne, bio je dom svih triju nacionalnosti. U ljeto 1992. godine ovaj divni drevni grad pretvorio se u ogromno izbeglicko naselje, a njegovo tanano etnicko i socijalno tkivo rasapljeno je prilivom beskucnika kao i postepenim egzodusom lokalnih Srba i Hrvata.
Tako je to bilo sto se tice zena, djece, i starih. Sto se tice muskaraca, bilo je jos gore.
LOGORI SMRTI
Logori smrti
Meteran u Sarajevu
Nedjeljama su provijejavale glasine da Srbi imaju nekoliko masovnih logora u sjevernoj Bosni. Ali sredstva javnog informisanja su se uglavnom bavila opsadom i bombardovanjem Sarajeva. Onda je, 9 jula, Roj Gatmen, novinar njujorskih novina Njuzdej, uspostavio telefonsku vezu sa jednim muslimanskim liderom sa kojim se upoznao u Banja Luci prethodne godine. "Molim Vas, pokusajte da dodjete ovdje", molio ga je taj covjek. "Ima mnogo ubijanja. Prevoze Muslimane preko Banja Luke u stocnim vagonima. Sinoc je bilo dvadeset i pet stocnih vagona prepunih zena, starih ljudi i djece. Bili su jako uplaseni. Ruke su im virile kroz otvore. Nisu nam dozvolili da se priblizimo. Mozete li to da zamislite? Kao Jevreji koje salju u Ausvic. U ime covjecnosti, molim vas, dodjite." Srbi su neposredno ostvarenim vojnim napredovanjem uspjeli da zaposjednu kopneni koridor koji se protezao od istoka na zapad i povezivao Banja Luku sa Srbijom. Gatmen je prvi novinar koji se posluzio novim prilazom. Prvi izvjestaj poslao je 3. jula, a nizom svojih do tancina obradjenih intervjua prvi je ustalasao medjunarodno javno mnjenje u vezi sa prirodom rata u Bosni. Njuzdej je 19. jula objavio prvu Gatmenovu reportazu o logorima. Bilo mu je dozvoljeno da posjeti Manjacu.
Pognutih glava sa rukama na ledjima, muslimanski zatvorenici postrojili su se ispred svojih srpskih tamnicara. Jedan po jedan sjedali su na metalnu hoklicu a zatim kleknuli da im se obriju glave. Data je naredba koja se se nije mogla cuti sa udaljenosti od 200 jardi pa se svaka grupa od dvadeset ljudi trcecim korakom vratila u supe u kojima su zivjeli u gotovo potpunom mraku. Strazari na ulazu mlatarali su svojim gumenim pendrecima kao da merace buduce batinanje.
Gatmenu je uskracena saglasnost da udje u supe, ali je intervjuisao Muslimane koji su bili oslobodjeni u okviru programa razmjene zarobljenika. Pricali su mu o batinanju kojem su bili nasumce izlozeni i o povremenim ubistvima koja su vidjeli svojim ocima. Armija bosanskih Srba zvala je Manjacu logorom za ratne zarobljenike. Ali Gatmen je rekao da je ocito, makar samo i na osnovu svjedocenja osam posebno odabranih zatvorenika koje su mu dozvolili da intervjuise pod budnim okom zatvorskih strazara, da mnogi od ljudi koji su tamo zatvoreni nisu bili borci. Neki od njih su izjavili da nikada nisu bili pod oruzjem; drugi su rekli da su imali puske ali i da su ih prijavili i predali kada su srpske paravojne snage usle u njihovu opstinu i ultimativno zahtijevale predaju.
Gatmenov izvjestaj ustalasao je sredstva javnog informisanja, bas kada su se Karadzic i Koljevic nalazili u Londonu na razgovorima pod okriljem EZ-a (Britanija je bila predsjedavajuca). U to vrijeme politika im je bila da se sto je vise moguce eksponiraju u stranoj stampi mada su kasnije promjenili tu praksu na osnovu savjeta svojih ljudi zaduzenih za javno mnjenje. Na konferenciji za stampu su ljutito demantovali postojanje koncentracionih logora. Postoje, priznali su, logori za ratne zarobljenike, sto je normalna praksa u svakom sukobu. U bar cetiri direktna intervjua na televiziji i radiju, Karadzic je, na tecnom engleskom, cikao svog sagovornika da licno dodje u Bosnu i da se sam uvjeri da ne postoje koncentracioni logori na srpskoj teritoriji. Pozvao je svakog novinara koji zeli pristup navodnim logorima da ih posjeti. Zvucalo je to kao prazna prica. Ali ITN program Vijesti i Gardijan bili su dovoljno mudri da ga uhvate za rijec. Tako su prije svih obavijestili svijet o ovoj gorucoj temi. A Roj Gatmen je u medjuvremenu podigao ulog. Dana 2. avgusta Njuzdej je na prvoj strani objavio reportazu pod velikim naslovom sa slovima velicine 5 cm: BOSANSKI LOGORI SMRTI. Srbi su, prvi put, optuzeni ne samo za masovno zarobljavanje vec i za organizovano istrebljivanje:
Srpski osvajaci sjeverne Bosne ustanovili su dva koncentraciona logora u kojima je preko hiljadu civila smaknuto ili umrlo od gladi a jos na hiljade ce biti zatoceno dok ne umru, kazu dva nedavno pustena zatvorenika koja je intervjuisao Njuzdeja. Izgleda da su svjedocenja ove dvojice prezivjelih prvi prikazi ocevidaca onoga cega se medjunarodne organizacije za ljudska prava boje da bi mogao biti sistematski i masovan masakr.
Gatmen je zatim opisao uslove u logoru Omarska. Navodeci svjedocenje jednog sezdesettrogodisnjaka koga je nazvao samo "Meho", Gatmen je opisao kako je vise od hiljadu muslimanskih i hrvatskih zarobljenika drzano u metalnim kavezima bez ikakvih higijenskih uslova, mogucnosti kretanja i dovoljno hrane. U njemu se nalazila kompletna kulturna i politicka elita grada Prijedora, istocno od Banja Luke. Logor je bio smjesten u nekadasnjem rudniku gvozdja. "Meho" je bio drzan tamo vise od nedelju dana "na utovarivacu gvozdene rude u metalnom kavezu velicine oko 700 kvadratnih stopa sa jos 300 ljudi". Kavezi su bili naslagani po cetiri u vis i razdvojeni resetkama. "Nije bilo klozeta i zatvorenici su morali da borave u sopstvenom izmetu koji se cijedio kroz resetke." Medjunarodni komitet Crvenog krsta je dvije nedelje pokusavao da posjeti Omarsku ali su mu vlasti bosanskih Srba uskracivale pristup. Cetiri dana kasnije, 6. avgusta, Peni Marsal iz ITN-a, napravila je vjerovatno najupecatljiviju novinarsku pricu cijelog ovog sukoba. Otisla je u Omarsku sa nekim kolegama Britancima medju kojima je bio i Ed Vulijami iz Gardijana, koji je napisao:
Ljudi su u razlicitim stepenima tjelesnog propadanja i jada; iz stapica debljine olovke, koliko su im ruke omrsale, strce im laktovi i rucni zglobovi kao kvrgavo kamenje... Tesko da se ista moze porediti sa prizorom zatvorenika koji ocajnicki zeli da prozbori i da kaze neku strasnu istinu koja je tako blizu a opet tako daleko, a ne usudjuje se. Njihovi pogledi peku, govore samo svojom zastrasenom cutnjom, i ocima uzagrenim artikulisanjem golog, nerazblazenog, ocajnickog straha - bez nade.
Ispostavilo se da su postojala cetiri velika zatvorenicka logora koji su postali po zlu cuveni u svijetu. Trnopolje i Manjaca bili su tranzitni logori u kojima su logorasi zivjeli u uzasnim uslovima i gdje su ih strazari tukli kadgod bi im se prohtjelo i sadisticki se izivljavali nad njima. U Omarskoj i Keratermu (bivsa fabrika keramike nadomak Prijedora), pak, ima dokaza da su zatvorenici razvrstavani po kategorijama na osnovu isljedjivanja. Zastrasivani su da svjedoce jedni protiv drugih. Nakon ovog procesa trijaze, bili bi svrstani u jednu od tri kategorije - A, B ili C. U kategoriju A ulazili su oni za koje je ocijenjeno da su bili lideri muslimanske zajednice ili dobrovoljci neke od bosanskih milicija ili teritorijalne odbrane. Vecina takvih je ubijena. Kategorija B sastojala se od ljudi mobilisanih u teritorijalnu odbranu. Svi ostali bili su kategorija C. Njih su premjestali u Trnopolje ili na neko drugo mjesto gdje bi ostajali dok se ne ukaze prilika da budu "razmijenjeni" za Srbe koje su zarobile vladine snage, ili za Srbe koji su zivjeli na teritoriji pod kontrolom vlade a koji su zeljeli da predju na srpsku stranu. Pored toga bilo je bezbroj manjih logora privremene prirode, kao onaj u Ripacu. Njihov ukupan broj se nikada nece saznati.
Odbor za spoljnu politiku Senata SAD dobio je 18. avgusta, izvjestaj svojih sluzbi koji je ukazivao na to da su vlade zapadnih zemalja i Ujedinjene nacije raspolagale detaljnim informacijama daleko prije ekskluzivne reportaze Marsalove i Vulijamija. Osnovni nalaz izvjestaja bio je da je kampanja etnickog ciscenja manje-vise postigla svoje ciljeve - sada je postojalo podrucje naseljeno iskljucivo Srbima, na teritoriji koja se granici sa Srbijom, koje je pokrivalo 70 % teritorije Bosne i Hercegovine. Ovo je bilo praceno masovnim zvjerstvima ukljucujuci "ubijanje nasumce i selektivno ... i organizovane masakre. Vjerujemo da danak u krvi u vezi sa nasilnim premjestanjem muslimanskog seoskog stanovnistva daleko prevazilazi broj ubijenih prilikom bombardovanja gradova". U logorima, organizovano ubijanje bilo je "rekreativno i sadisticko". Najcrnje od svega, u izvjestaju se zakljucuje da:
Ujedinjene nacije nisu blagovremeno reagovale na rane izvjestaje sa terena o zvjerstvima u zatvorenickim logorima. Stejt Department raspolagao je ranim izvjestajima o ubijanjima u vezi sa prisilnim premjestanjem stanovnistva ali nije nista preduzeo. To sto nisu preduzeli nista izraz je sistematskih manjkavosti nacina sa kojim se medjunarodna zajednica i Sjedinjene Drzave suocavaju sa ugrozavanjem ljudskih prava. Da se svjetska zajednica ranije pozabavila zvjerstvima u Bosni i Hercegovini, mnogi zivoti mogli su biti spaseni.
Kada je medjunarodna zajednica saznala koliki je obim i kakva je priroda izbjeglicke krize? Jos maja 1992, jedna agencija bosanske vlade koja se zove "Spasite covjecanstvo" prikupljala je svjedocanstva ocevidaca koji su izbjegli sa ociscenih podrucja. Zlatko Hurtic, advokat iz Sarajeva, poceo je odmah da prikuplja dokaze. Vec u junu je dijelio izvjestaje sa izjavama ocevidaca novinarima, agencijama za pomoc, diplomatima, svakome ko je htio da ga saslusa. Muhamed Sacirbej, bosanski ambasador pri Ujedinjenim nacijama, tvrdio je da je licno ispricao Butrosu Butros-Galiju o logorima jos polovinom maja.
Krajem aprila poceli smo da dostavljamo informacije UN-u, ukljucujuci Butros Butros-Galiju, o tome da postoje koncentracioni logori. Negdje 15 maja odrzan je sastanak sa Generalnim sekretarom. U pocetku smo bili zabrinuti sto to cinimo jer smo mislili da ce reagovati tako sto ce reci da sijemo paniku. Imali smo samo izvjestaje ocevidaca. A mi sami nismo znali koliko su strasni ti logori. Ali Butros Butros-Gali i ostali nisu nas tada ozbiljno shvatili. Jula mjeseca dostavili smo precizniji spisak lokacija logora.
UNHCR (Visoki komesarijat UN za izbjeglice) proslijedio je 3. jula, izvjestaj ICRC-u (Medjunarodni komitet crvenog krsta), UNPROFOR-u i posmatrackim misijama EZ-a, o nedjelima u cetiri logora. Dana 27. jula proslijedjen je jos jedan izvjestaj, konkretno o Omarskoj. Dzordz Keni, funkcioner Stejt Departmenta koji je demonstrativno podnio ostavku zbog americke politike u Bosni, kasnije je optuzio SAD za zataskavanje. Izjavio je da se tadasnja politika Stejt Departmenta svodila na "hajde da se pravimo da se ovo ne dogadja". Ovo pitanje je vazno jer otkriva jednu tipicnu karakteristiku formulisanja spoljnih politika glavnih zapadnih sila u odnosu na Bosnu: a to je da je ona u biti bila pokretana televizijskim izvjestajima. Upozorenja o logorima koja su davali Zlatko Hurtic, predsednik Izetbegovic, Muhamed Sacirbej, UNHCR i Roj Gatmen, bez obzira na to koliko su njihovi dokazi bili uvjerljivi, nisu imala ni djelic onog uticaja koje su imale zastrasujuce televizijske slike.
Karadzic se, pod medjunarodnim pritiskom, saglasio da naredi evakuaciju zatvorenika, pod nadzorom ICRC-a, pod uslovom da se zatvorenici uklone iz borbene zone. Takav dogovor isao mu je na ruku: u ocima javnosti je napravio znacajan ustupak a sebe je na medjunarodnoj sceni mogao da predstavi kao covjeka koji se jako trudi da obuzda najgore ispade svojih ekstremnijih namjesnika; istovremeno bi ostvario svoj glavni ratni cilj uklanjanja Muslimana sa teritorije zacrtane za njegovu novu srpsku drzavu.
Krajem aprila 1992, bilo je 286.000 izbeglica iz Bosne. Vecina njih su otisli u Hrvatsku. Do pocetka juna ovaj broj je narastao na tri cetvrtine miliona; do sredine jula na milion i sto hiljada. Do kraja godine, oko dva miliona Bosanaca - skoro polovina stanovnistva - ostalo je bez svojih domova.
Prije rata, kruzila je izreka u Bosni - "zbogom Bosno, odoh ja u Sarajevo", koja je odslikavala izdvojenost glavnog grada od njegovog ruralnog zaledja. Sarajevo je sa svih strana okruzeno brdima, i postoji nesto u prirodi samog grada sto je okrenuto samo sebi, samodovoljno i rafiniranije od njegove okoline. Osjecanje posebnosti glavnog grada u odnosu na ostali dio republike, sada je imalo negativan efekat; jer, tokom ljetnjih mjeseci 1992 godine, kada se odigravalo sve ovo sto je opisano u ovom poglavlju, svjetska sredstva javnog informisanja su se skoro iskljucivo usredsredila na opsadu i bombardovanje grada, iako su se na drugim mjestima vodile mnogo odsudnije bitke i odvijali pohodi. Djelimicno je to bio problem pristupa, a djelimicno informisanosti. Ali to je srpskim liderima jako odgovaralo. Nikola Koljevic je jednom priznao grupi novinara da je usredsredjivanje medjunarodne paznje na glavni grad "omogucilo nama da obavimo sta smo naumili u sjevernoj Bosni".
Lord Karington je 23. aprila otisao u Sarajevo i sastao se sa predsjednikom Izetbegovicem. Tamo ga je sa situacijom upoznao komandant UN, general Mekenzi, koji po sopstvenom priznanju i bez svoje krivice, nije prakticno nista znao o tome sta se desava izvan glavnog grada. Vidio je samo relativni mikrokosmos stalnog krsenja sporazuma o prekidu vatre. Postao je ogorcen na obje strane, a vremenom ce, iako tada jos ne, poceti da smatra srpsku stranu mnogo fleksibilnijom u pristupu. Tada je dao sljedeci savjet:
Rekao sam Karingtonu da mi (komandanti UNPROFOR-a) smatramo da je cilj bosanskog Predsjednistva da natjera medjunarodnu zajednicu da vojno intervenise i da stoga nije raspolozeno da postuje prekid vatre. Preporucili smo da Karington obavijesti predsjednika da nece isposlovati vojnu intervenciju i da prema tome treba da pregovara o rjesenju sa dr Karadzicem i bosanskim Srbima.
Karington nije okolisio sa Izetbegovicem. Predsjednik, satjeran u cosak, sjeca se sta mu je rekao mirovni izaslanik: Karington mi je savjetovao da pocnem da pregovaram radi iznalazenja rjesenja dok su nas njihove snage napadale. Rekao sam mu da je to nemoguce. Njihov zahtjev, njihov cilj bio je da uniste Bosnu kao zemlju. Pitao me je: "Sta cete uciniti?" Rekao sam mu da cemo se braniti. Karington nije odmah odgovorio. Pogledao me je u oci i rekao: "Na osnovu cega mislite da mozete da im se suprotstavite? Znate li vi o cemu govorite, gospodine Izetbegovicu? Znate li protiv cega se borite? Znate li koje naoruzanje oni imaju? Ja sam mu rekao da nemamo izbora vec da im se suprotstavimo ili da kapituliramo. Ako kapituliramo, bicemo ili zarobljeni ili ubijeni. Nemamo izbora, nemamo alternative. On mi je rekao: "Vi, gospodine Izetbegovicu, niste svjesni s kim imate posla".
Mekenzijev osnovni zakljucak je bio ispravan. Izetbegoviceva strategija je bila da pokusa da izazove medjunarodnu vojnu intervenciju. On se slagao da su logicne posljedice srpskih i hrvatskih teritorijalnih ambicija bile da se Bosna izbrise sa mape i da se dva miliona Muslimana u republici opredijele da li su Srbi ili Hrvati islamske vjere, i, samim tim, gradjani drugog reda u zemlji definisanoj etnickim identitetom. Do kraja ljeta, Izetbegovic je poceo da se zalaze za medjunarodnu politiku koja je postala poznata kao "ukidanje i napad" - ukidanje embarga na isporuku naoruzanja njegovoj zemlji i koriscenje vazdusne sile NATO-a kako bi se prevazisla ogromna vatrena premoc Srba i utvrdjeni polozaji srpskih snaga kao njen rezultat. Nijedna od velikih sila nije to smatrala uputnim. Zapadni lideri su izvrdavali govoreci o vjekovnoj medjunacionalnoj mrznji, balkanskom divljastvu i "zaracenim klikama". U pogledu povreda prekida vatre "sve strane su krive".
To je bilo tacno. Ali daleko od toga da je stvar bila u tome. U tom kontekstu bi prekid vatre oko Sarajeva mogao samo da bude od pomoci Karadzicevim snagama u sprovodjenju plana koji je opisan u ovom poglavlju, jer bi to vjerovatnije uklonilo pricu o Bosni sa televizijskih ekrana zapadnog svijeta. Vlade glavnih zapadnih zemalja bile su saglasne da je potrebno organizovati opseznu humanitarnu akciju kako bi se ublazile patnje ojadjenih. Vec pocetkom avgusta bilo je jasno da ce veliki broj ljudi poceti da umire od gladi ako se Sarajevu uskoro ne pomogne. Iako je u gradu bilo hrane, njenu nabavku i prodaju strogo su kontrolisali crnoberzijanci medjusobno organizovani u bandu kako bi odrzali visoke cijene. Dana 8. juna, Savjet bezbjednosti UN odobrio je plan za preuzimanje kontrole nad sarajevskim aerodromom i otpocinjanje operacije dotura humanitarne pomoci vazdusnim mostom. Na sopstveni zahtjev - i svoje veliko odusevljenje - general Mekenzi je razrijesen duznosti nacelnika staba UNPROFORa (Hrvatska) i postavljen za komandanta sektora Sarajevo, sa zadatkom da preuzme kontrolu nad aerodromom od bosanskih Srba.
U to vrijeme rukovodstvo bosanskih Srba se zustro usprotivilo. Mnogi su poginuli braneci aerodrom. To je bila suverena srpska teritorija, isticali su. Ostaviti je nebranjenom osim od strane jednog bataljona "plavih sljemova" znacilo je dozvoliti mogucnost da je "Muslimani" osvoje. Nikako nisu mogli da se saglase s tim. U stvari, privatno je i Karadzicu i Koljevicu bilo stalo da se postigne sporazum o aerodromu, i bili su mnogo kooperativniji u pregovorima da se do njega dodje nego sto je to ispala bosanska vlada. Prema Mekenziju, ideja o predaji aerodroma potekla je od samog Karadzica. "Saznao sam da je dr Karadzic predlozio Njujorku da Srbi otvore aerodrom i da UN preuzme cio grad a da ga jedna ?zelena linija? presijeca po sredini." Ali Karadzicu nije bilo nista manje stalo od drugih da sprijeci izgladnjivanje Sarajeva: to bi samo pojacalo zahtjeve istaknutih zapadnih lidera - ukljucujuci Margaret Tacer i Boba Dola - za vojnu intervenciju. Da li bi svijet zaista stajao po strani i mirno gledao kako jedan evropski glavni grad umire od gladi?
Karadzic je zadovoljno planirao da evakuise aerodrom, sto bi predstavio kao veliki ustupak i prevalio teret "odgovornog ponasanja" na bosansku vladu. Uvece 27. juna, nakon sto su njegovi pokusaji da otvori aerodrom zapeli zbog toga sto je svaki novi sporazum o prekidu vatre trajao najvise nekoliko sati, Mekenzi je primio vrlo neobican telefonski poziv. Predsjednik Francuske, Fransoa Miteran, nalazio se na putu za Sarajevo, trebalo je da sleti na sarajevski aerodrom te veceri, i trazio je pratnju UN da ga uvede u grad. To je bilo suludo. Sletna staza jednog aerodroma je sama po sebi najizlozeniji moguci teren. Nedeljama nista nije sletjelo u Sarajevo. Nije bilo osvetljenja piste; kontrolni toranj nije radio. Pista je bila pokrivena rasprskanim srapnelom - i, ako ni jedna od strana ne bi oborila avion u uvjerenju da dolazi da doturi sredstva neprijatelju - gume bi mu se sigurno rasprsle prilikom sljetanja. Put do aerodroma bio je najopasniji put na svijetu. Voziti se njime usred bijela dana znacilo je izloziti se smrtnoj opasnosti; nocu bi to bilo ravno samoubistvu. Mekenzi je savjetovao da predsjednikov avion sleti na nekom drugom mjestu, da tamo prenoce, i da dodju sljedeceg dana. Tako su i uradili.
Dvadeset osmi jun je Vidovdan - datum poraza Srba od Turaka na Kosovu 1389. godine. Godine 1914, austrijski nadvojvoda Franc Ferdinand dosao je u Sarajevo bas na taj dan namjerno prkoseci bosanskim Srbima koji su htjeli da izvuku Bosnu iz Habzburske monarhije i da je ujedine sa Srbima u Srbiji. Istorijske asocijacije bile su snazne. Miteran je namjeravao da posjeti samo sefa drzave. Mekenzi je bio zaprepascen. "Nikada ne bih pomislio da bi predsjednik Francuske posjetio Sarajevo i razgovarao samo sa jednom od strana u sukobu". Mekenzi je Miterana uvjerio u znacaj toga da se sastane i sa srpskim liderima. "Mogao sam da zamislim reakciju Srba kada bi se Miteran sastao samo sa Izetbegovicem", zapisao je u svom dnevniku. "Iskalili bi svoj bijes na jedinom stalnom medjunarodnom posredniku prisutnom u Sarajevu - meni." Miteran je pristao da se rukuje sa Karadzicem na aerodromu prije odlaska.
Mekenzi je obavijestio Pale. Karadzic i Koljevic pojavili su se zajedno u zakazano vrijeme i prakticno zaskocili francuskog predsjednika na pisti. Rukovali su se i razmijenili nekoliko rijeci. Kao i obicno, Miteranov izraz je ostao nepromenjen. U ocima mu nije bilo ni tracka prepoznavanja ili zainteresovanosti. Odavao je utisak da jedva da i zna ko su oni. Onda su, kao sto je Mekenzi i predvidio, odjeknuli pucnji. Jedan tenk na istocnom kraju piste osuo je paljbu na vec razruseno naselje Dobrinju pod kontrolom bosanske vlade. Odjednom su se pojavila tri srpska vojnika, lakse ranjena u noge. Mekenzi, izvan sebe od bijesa, odbacio je cijelu stvar kao predstavu. Neko je donio jedan prevelik pancir prsluk i nabacio ga na sicusno Miteranovo tijelo. Ovaj nije ni trepnuo ali prvi put tog dana su mu se na licu vidjele godine. Jedva je cekao da krene. Nije bio impresioniran svojim zbrzanim susretom sa Karadzicem, i, dok su topovi gruvali, stoicki je stajao zaklonjen pod zgradom terminala. Sve je prestalo nakon nekoliko minuta. Ukrcao se u avion i odletio.
Njegova misija bila je uspjesna utoliko sto se cinilo da je svijetu pokazao da nije potrebna vojna intervencija da se u bosanski haos unese zdrav razum i napredak. Jedan odvazan i herojski gest kakav je Miteran samoreklamerski napravio cinio se dovoljnim za to. On je dao onaj impuls koji je Mekenziju bio potreban. Sljedeceg dana, kao sto su i obecali, Srbi su postrojili svoje tenkove i oklopne transportere na pisti i napustili aerodrom. Mekenzi je podigao zastavu UN. U roku od nekoliko dana stigao je jedan kanadski bataljon, prerasporedjen sa duznosti cuvanja mira u Hrvatskoj, i poceo da obezbedjuje aerodrom. Uspostavljen je vazdusni most i uskoro se njime prevozilo vise od 150 tona hrane i sanitetskog materijala dnevno. Medjunarodna zajednica je kolektivno odahnula sa olaksanjem. Cinilo se da medjunarodno javno mnjenje smatra da je kriza u Sarajevu prosla.
Otvaranje sarajevskog aerodroma odslikava jos jednu sustinsku karakteristiku reakcije Zapada na rat u Bosni. Skoro od samog pocetka, prema njemu su se odnosili kao prema humanitarnoj krizi. Zapadne vlade reagovale su na rat kao da je poplava ili zemljotres, zdusno se pozabavivisi simptomima konflikta, bez ikakvog stvarnog napora da se uhvate u kostac sa njegovim uzrocima. Miteranova posjeta i njegov komicni susret sa zahvalnim i umilnim Radovanom Karadzicem, predstavljala je opredeljujuci momenat. Te noci, 28. juna, preko 200 Muslimana je satjerano u majusnu prostoriju u zatvorenickom logoru Keraterm kod Prijedora, sjeverozapadno od Sarajeva. Satima su ih tukli. Ostali zatvorenici slusali su njihove jauke do kasno u noc. Onda su pucali u njih iz mitraljeza. Sljedeceg jutra, ranjeni su lezali medju mrtvima. Ostali zatvorenici morali su da iznose njihova tijela. Po njihovoj procjeni, ubijeno ih je najmanje 150. Prosli su mjeseci prije nego sto je svijet za to saznao. A tada je vec bilo kasno.
LONDOSKI PREGOVORI
Nesloga srba
Lord Oven zamjenjuje Karingtona
Do kraja tog odsudnog ljeta, srpske snage su stavile pod svoju kontrolu oko dvije trecine teritorije republike, i skoro sve sto su htjeli. Najzesce bitke vodjene su na sjeveru, za vitalni koridor istok-zapad koji povezuje Banja Luku (i time teritoriju u zapadnoj Bosni i Hrvatskoj u srpskim rukama) sa samom Srbijom. Koridor prolazi kroz podrucje Posavine koja je pretezno hrvatska. Dva puta su se hrvatske snage probile na jug, duboko u teritoriju koja je Srbima bila potrebna. Ali koridor je bio strateska potreba. Bez koridora nije mogla postojati povezana, nerazdvojena srpska teritorijalna jedinica. "Koridor je vazduh koji udisemo. On predstavlja zivot nas kao naroda" govorili su banjalucki Srbi. U borbu za koridor su rasporedili svoje najbolje jedinice. U stvari, Srbi su ucvrstili kontrolu nad koridorom tek posle tajnih razgovora sa Hrvatima. Ali je on ostao osjetljiva tacka. Kod Brckog je bio samo pet kilometara sirok. On je Ahilova peta srpske drzave. Drugo glavno podrucje sukoba bilo je na jugozapadu, u Mostaru. Rana Karadziceva ambicija bila je da povuce granicu svoje drzave duz rijeke Neretve i dalje prema obali. Najambiciozniji velikosrpski nacionalisti zagovarali su da u okviru ovog plana cak i Dubrovnik treba da bude dio buduce srpske drzave. Ovaj plan podijelio bi Mostar duz rijeke: istocni Mostar bio bi u Republici Srpskoj. Ali se u maju JNA povukla iz istocnog zaledja Mostara i 17. juna hrvatske snage otjerale su Srbe sa istocne obale i iz Mostara uopste.
Ipak, ostala su cetiri podrucja od vitalnog znacaja u kojima prvi srpski nasrtaj nije bio uspjesan, usljed neocekivano efikasnog otpora lokalnih snaga bosanske teritorijalne odbrane u pocetku borbi. U istocnoj Bosni, vecinsko muslimansko stanovnistvo je zadrzalo kontrolu nad Srebrenicom, Zepom i Gorazdom. Oni su postali ostrva neprijateljske teritorije duboko unutar zemlje koju su Srbi smatrali svojom. Sa dolaskom zime, koja je zamrznula linije fronta, postalo je jasno da ce ove tri "enklave", kako su nazvane, biti srpski vojni prioritet za proljecnu ofanzivu. One su morale da budu neutralisane kao vojna prijetnja i konacno ociscene kao nepozeljne etnicke mrlje u inace cistom srpskom krajoliku. Cetvrto podrucje bio je nedovrseni posao oko samog Sarajeva. Karadzic je i dalje bio odlucan da podijeli grad, po mogucstvu pregovorima, a ako treba i silom. Ali to je moglo da ceka do kraja. Izetbegovic se sada nasao u krajnjoj dilemi. Jedina alternativa porazu od strane Srba bila je "oslobadjanje" od strane Hrvata. Vec je duboko podozrevao svog "saveznika" u Zagrebu - sa puno razloga.
1. Zabrana javnog okupljanja je posljednji put bila zavedena protiv Albanaca na Kosovu 1989.
2. Za vjeran prikaz strahota i ocaja koji su pratili ove duge marseve u izgnanstvo, vidjeti Ed Vulijami Seasons in Hell (Doba pakla), Simon & Schuster, London, 1994.
3. Gutmen, Roj, Witness to genocide (Svedok genocida), Shaftesbury: Element Books Ltd, 1993.
4. Borbe za kontrolu nad ovim koridorom dovele su do nekih od najzescih bitaka u ovom ratu, uzele na hiljade zivota, i cesto dominirale radom mirovnih pregovora u Zenevi.
5. Njuzdej, 2. avgust, 1992.
6. Vulijami, Seasons in Hell, 1994.
7. Podatke dao UNHCR, Zeneva.
8. Vidjeti Mekenzijeve memoare Peacekeeper (Cuvar mira), Douglas McIntyre, Vankuver, 1993, u kojima opisuje svoje sve vece razocaranje bosanskom vladom, i, narocito, svoju netrpeljivost prema Ejupu Ganicu.
9. Peacekeeper, str.211.
Londonska konferencija, ciji su domacini bili britanska vlada i UN, predstavljala je najambiciozniji medjunarodni sastanak na vrhu o Bosni. Vise od trideset zemalja i organizacija sastalo se zahtjevajuci ponistavanje posljedica etnickog ciscenja i povracaj teritorija zauzetih silom. Kako je odrzana odmah nakon otkrivanja zatvorenickih logora u Bosni, govornik za govornikom osudjivao je srpsku agresiju. U iluziji da ce medjunarodna zajednica preduzeti mjere da spase Bosnu, ucesnici su mogli sebi da dozvole da istupaju sa moralnih visina. Zapadne sile su pozdravile konferenciju kao prekretnicu. Uspostavljen je okvir za rjesavanje jugoslovenske krize. Doslo je do preokreta ratnih prilika i obnove povjerenja u sposobnost Zapada da usmerava situaciju. Uprkos ovoj novoj manifestaciji odlucnosti medjunarodne zajednice, srpski lideri su smatrali da su i oni odnijeli pobjedu u Londonu. Beogradski lideri su znali unaprijed da ce na njih biti osuta kriticka paljba. Predsjedniku nove Jugoslavije Dobrici Cosicu, knjizevniku nacionalisti, koji je preuzeo duznost cetiri mjeseca ranije, jedan britanski ministar je svojevremeno rekao da ce Milosevic biti pozvan na odgovornost.
Ali Milosevic je bio dobro raspolozen u avionu na putu za London. Obrativsi se svom ministru informacija, upitao ga je: "Znas li zasto putujemo za London? Zato sto smo mi pobijedili." Ministar je bio zbunjen. "Ali, pod sankcijama smo, benzin je na bonove. Privreda je u haosu." "Zaboravi na redove, mi smo pobjednici," rekao mu je Milosevic, okrenuvsi se da nastavi razgovor sa predsjednikom Crne Gore Momirom Bulatovicem.
Kada je stigao u London, Milosevic je izgledao zainteresovaniji da se politicki razracuna sa novopostavljenim jugoslovenskim premijerom Milanom Panicem, nego za samu konferenciju. Svadjali su se i javno i po kuloarima. Milosevic je cak priprijetio da ce da ga odalami. A Milosevic je bio taj koji je licno odabrao za funkcije i Panica, kalifornijskog milionera rodom iz Beograda, i Cosica, koji je vazio za "duhovnog oca" Srba. Planirao je da pusti ovaj nepodesan par da kormilari dok on saceka da prodje oluja. Ranije te godine, obratio se Cosicu, koji je imao veliki uticaj u nezvanicnim krugovima, i zamolio ga da stane na celo nepriznate jugoslovenske drzave, koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, i koja je formalno (i na brzinu) bila rekonstituisana 27. aprila 1992. "Zajednicki mozemo spasiti zemlju" rekao mu je Milosevic. Bila je to ponuda koju Cosic nije mogao da odbije. Juna mjeseca, ovaj pisac se dovezao u krntiji od taksija na sopstveno proglasenje za predsjednika. Zudeci da premosti podjele izmedju Srba i sebi obijezbedi mjesto u srpskoj istoriji, vremesni Cosic htio je da se prikaze kao da je iznad politickih borbi. Nije se usudio da se direktno suprotstavi Milosevicu. Srbiji i Crnoj Gori prijetila je sve veca izolacija. Tridesetog maja, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, zgrozen srpskim zvjerstvima u Bosni, zaveo je drakonske ekonomske i politicke sankcije protiv Beograda. Nakon zavodjenja sankcija, na Milosevica je vrsen snazan pritisak da ostavku. Po prvi put su se institucije u Srbiji - Pravoslavna crkva, Univerzitet, i cak fabrike, okrenule protiv njega.
Milan Panic je izabran da izbavi ono sto je ostalo od Jugoslavije iz balkanske pustosi. On je bio taj koji ce preko svojih politickih veza u Vasingtonu pomoci da Jugoslavija izadje iz karantina. Ali ako je Milosevic mislio da ce taj politicki novajlija tek tako izvrsavati naredjenja, prevario se. Okruzen sopstvenom ekipom americkih savjetnika, Panic je pokusao da upravlja Jugoslavijom onako kako je upravljao svojom fabrikom lijekova u Kaliforniji. U jednom momentu Milosevic je cak i pristao da razmotri Panicev bizaran predlog da on (Milosevic) prihvati neki posao u SAD i da se potpuno povuce iz politickog zivota. Interesantno je to da je Milosevic uopste pomisljao na novi zivot u SAD. Ali ubrzo je promijenio misljenje, te je zavada koja se krckala izmedju prposnog milionera i arogantnog politicara konacno izbila u javnosti tokom Londonske konferencije.
Sa neizbjeznom casom koka-kole u ruci, Panic je bio dasak svjezine u ostroj suprotnosti krutim autoritativnim politicarima Srbije. Njegov kabinet bio je cudna mjesavina. Pod pritiskom, Panic je uzeo nekoliko Milosevicevih ljudi, ali ne dovoljno da zadovolji srpskog predsjednika. Takodje je ukljucio i nekoliko ljudi koje je postavio Cosic, kao i nekoliko nezavisnih i zaista sposobnih ministara, za osjetljive resore kao sto su pravosudje i prava manjina.
Panic se prihvatio posla premijera iz svog nepokolebljivog uvjerenja da je u stanju da obavi monumentalan zadatak okoncanja rata. Impresionirao je strane velikodostojnike svojom porukom o koegzistenciji balkanskih naroda - ali je, u stvari, pokazivao maglovito poznavanje prilika na terenu u Bosni. 13. jula, u svom stanu u Beogradu, obavjesten je da srpski napad na Gorazde i dalje traje uprkos njegovim drugacijim obecanjima. Naredio je svojim pomocnicima da telefoniraju u Gorazde, nemajuci pojma da je ono vec tri mjeseca pod opsadom Srba i sasvim odsjeceno od spoljnog svijeta. Posto je uspostavio vezu sa gradom preko vojnog voki- tokija, Panic se predstavio. Upitao je jednog tamosnjeg srpskog komandanta da li mu treba ikakva pomoc. "Samo u ljudstvu" odgovorio mu je glas kroz pucketanje. Panicu izgleda nije bilo jasno da Jugoslavija jos uvjek pomaze bosanske Srbe u ljudstvu i vojnoj opremi. Otvarajuci Konferenciju, britanski premijer Dzon Mejdzor predstavio je sumornu sliku sudbine Srbije, koja je vec bila pod sankcijama UN. Ukoliko Srbi ne zaustave svoju ofanzivu, osudice sami sebe na potpunu izolaciju.
Ako ne bude saradnje, pritisak ce neumitno rasti. Osuda, izolacija. Strane koje budu stajale na putu sporazumu mogu da ocekuju jos ostrije sankcije, jos rigoroznije kontrolisane... Nece biti trgovine. Nece biti pomoci. Nece biti medjunarodnog priznanja, niti uloge. Privredna, kulturna, politicka i diplomatska izolacija.
Na Konferenciji, Panic je ostavio snazan utisak - klovnovski, hirovit, ali covjeka posvjecenog okoncanju rata. U jednom momentu Milosevic je zatrazio rijec. Panic je nazvrljao nesto na parcetu hartije i podigao ga ispred srpskog predsjednika. Na njemu je pisalo "zavezi" na engleskom. Panic je zatim pokazao papir vrsiocu duznosti drzavnog sekretara Lorensu Iglbergeru, bivsem ambasadoru u Jugoslaviji i nekadasnjem prijatelju Slobodana Milosevica. Panic je otisao i korak dalje. Na svom engleskom sa veoma losim izgovorom - a ni srpskohrvatski mu nije bas isao - rekao je ucesnicima Konferencije da Milosevic nije ovlascen da govori.
Drugog dana, EZ je - na insistiranje Holandjana - podnijela nacrt rezolucije koja je ostro osudjivala Srbe. Srbi su vidjeli nacrt i zaprijetili da ce napustiti Konferenciju. Britanci su bili zabrinuti da ce, ako dokument ne bude predlozen, otici Bosanci i Holandjani. Ako se predlozi, onda ce otici Srbi. Ruski ministar inostranih poslova, Andrej Kozirev i njegov zamjenik, Vitalij Curkin, koji je postao miljenik sredstava javnog informisanja zbog svog savrsenog engleskog jezika i opustenog nastupa, pokusali su da smire Srbe i da ih zadrze na Konferenciji. Srbi su se povukli u svoje zasebne prostorije u Centru Kraljica Elizabeta II. Doslo je do ljute prepirke. Milosevic je insistirao da se ide. Panic je htio da ostane. Konacno, Milosevic se saglasio da delegacija ostane, ali samo ako Panic obeca da ce zacepiti gubicu. Panic se isprsio: "Mozda bi bilo najbolje da se neki od nas vrate na Konferenciju a neki ne", rekao je. Zanijeti prepirkom, nisu ni primjetili da je Kozirev usao u sobu da predlozi kompromis: Mejdzor ce naglas procitati dokument ali ce se Konferencija zavrsiti ne izjasnjavajuci se o njemu. Srbi su preko volje pristali.
Mejdzor je pohvalio Konferenciju kao uspjesnu jer je dala sveobuhvatni okvir prvi put od kako je sukob izbio. "Sada znamo sta treba da se ucini", rekao je, "kako to treba uciniti i ko to treba da ucini". Ucesnici su se dogovorili da poostre sankcije protiv Beograda i da postave posmatrace duz medjunarodnih granica Srbije, ukljucujuci rijeku Dunav, iako ne i na granicu Srbije sa Bosnom koju su sa obje strane kontrolisali Srbi. Lorens Iglberger izjavio je da su obezbjedili saglasnost vodje bosanskih Srba, Radovana Karadzica, da se UN omoguci nadzor nad svim teskim orudjem oko gradova Sarajeva, Bihaca, Gorazda i Jajca u roku od nedelju dana. Bosanski Srbi su se takodje saglasili da se povuku sa "znatnog" - ali jos uvijek nedefinisanog - dijela teritorije pod njihovom kontrolom.
Generalni sekretar UN, Butros Butros-Gali najavio je planove za rasporedjivanje vise hiljada dodatnih cuvara mira da stite konvoje pomoci za bosanske civile. Dolazila je prva ratna zima i predvidjalo se da ce opstanak vise od 1.300.000 ljudi zavisiti od obezbedjivanja hrane, odjece i sklonista spolja. Lideri su se dogovorili da bi Savjet bezbednosti UN mogao da oformi snage za odrzavanje mira koje bi odrzavale prekid vatre i kontrolisale kretanja vojske. Na osnovu rezolucije 776 Savjeta bezbjednosti od 14. septembra, cuvari mira su upuceni u Bosnu. Francuska, kao zemlja koja je poslala najvise vojnika, preuzela je komandu nad UNPROFOR-om II, kako su te snage nazvane, a Britaniji, kao drugoj po broju vojnika, pripalo je mjesto nacelnika staba. Ucesnici su se takodje obavezali da ce se zalagati za zabranu vojnih letova. Mjeseca oktobra, UN su proglasile vazdusni prostor Bosne "zonom zabranjenog leta". Zaracene strane su se slozile da rjesenje mora da ukljucuje priznavanje Bosne i Hercegovine od strane svih bivsih jugoslovenskih republika i postovanje integriteta sadasnjih granica osim ako se ne izmjene na osnovu uzajamnog dogovora. Deklaracija je takodje zahtjevala od strana da :
- zatvore "gnusne" zatvorenicke logore i odmah obezbijede medjunarodnoj zajednici pristup logorima;
- odbace kao nehumano i nezakonito proterivanje civilnog stanovnistva iz njihovih domova u cilju izmjene etnicke prirode bilo kojeg podrucja, i obezbijede nadoknadu i pravo na povratak;
- uspostave okvir za mirovne pregovore u Zenevi, ukljucujuci stvaranje radnih grupa (kao sto su sukcesija bivse Jugoslavije) i ispitaju predlog o sudu za ratne zlocine.
- postuju sve medjunarodne ugovore i sporazume;
- obnove trgovinske i druge veze sa susjednim zemljama;
- upute posmatrace za ljudska prava na Kosovo, juznu pokrajinu Srbije naseljenu pretezno Albancima, Vojvodinu, sjevernu pokrajinu cija etnicka sarolikost obuhvata i 346.000 Madjara, i Sandzak, oblast koja zahvata Srbiju i Crnu Goru i ima veliki broj Muslimana.
Milosevic je uporno odbijao upucivanje medjunarodnih posrednika da prate stanje ljudskih prava Albanaca na Kosovu, rekavsi da to predstavlja mjesanje u unutrasnje stvari Srbije. Panic je podrzao slanje posmatraca Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji na Kosovo. Godinu dana kasnije Milosevic ih je izbacio. U svojoj zavrsnoj Deklaraciji ucesnici Konferencije pozvali su zaracene strane da poloze oruzje ili da se izloze riziku trajne izolacije.
Ukoliko... Srbija i Crna Gora zaista namjeravaju da ispune ove obaveze na djelu kao i na rijecima one ce ponovo steci uvazenu poziciju u medjunarodnoj zajednici.... Ako se ne budu pridrzavale, pozvace se Savjet bezbednosti da primeni stroge sankcije koje ce voditi njihovoj totalnoj medjunarodnoj izolaciji.Tekst je bio ostar. Svjetske sile su prijetile da potpuno izoluju Srbiju od spoljnog svijeta. Medjutim, za predsjednika Srbije, ishod je bio bolji nego sto je ocekivao. Deklaracija nije pominjala upotrebu sile za kaznjavanje zaracenih strana. To je bio znacajan propust i pobjeda za Srbiju. Ljute rijeci same po sebi nisu kaznjavale Srbe.
Na Londonskoj konferenciji, bosanski Srbi - a narocito njihov vodja, Radovan Karadzic - izmiljeli su ispod skuta svog pokrovitelja iz Beograda. Ovo je ocito islo Milosevicu u prilog. Do tada je sam bio izlozen ostrici gnjeva medjunarodne zajednice. Kako je Karadzic voljno uzivao u paznji sredstava javnog informisanja, teret odgovornosti se pomjerio, skoro neprimjetno, na njegova siroka pleca. Milosevicev blizak saveznik Dusan Mitevic, sjeca se:
Cinicno posmatrano, Londonska konferencija je prakticno potvrdila sve efekte rata. Do tada su Srbija i Jugoslavija svuda brisane sa dnevnog reda . Ali, odjednom, Cosic je sjedeo za konferencijskim stolom kao predsjednik Jugoslavije i Panic je bio tamo kao premijer. Ne smijete zaboraviti da se Konferencija zavrsila rijecima Dzona Mejdzora "neka nama i gospodinu Panicu Bog pomogne da mirno rijesimo problem.... I Milosevic je bio tamo - sa svim kartama u dzepu. I to je bio prvi put da su se pojavili bosanski Srbi sa Karadzicem, ne kao zvanicni ucesnici Konferencije, ali ipak su bili tamo.
Na samom kraju Konferencije, bivsi ministar inostranih poslova laburista, lord Oven, postavljen je na mjesto lorda Karingtona. U pocetku su Srbi bili veoma nezadovoljni. Oven je ranije zahtjevao vazdusne napade da se zaustavi srpska ofanziva. Vremenom je izgradio jedan izuzetno srdacan odnos sa Milosevicem i stekao njegovo povjerenje. Ali, kako se Konferencija privodila kraju, Milosevic je sve vise bivao iznerviran ponasanjem Milana Panica koji se drznuo da trazi upucivanje posmatraca na granicu Srbije i Bosne. Dvije godine kasnije - kada mu je Karadzic konacno dodijao - Milosevic se saglasio sa razblazenom verzijom iste stvari i bio nagradjen djelimicnim ublazavanjem sankcija. Niko iz Miloseviceve klike nije mogao da povjeruje da se Panic usudio da predlozi uzajamno priznavanje Hrvatske i Jugoslavije u planu od dvanaest tacaka koji je podnio Konferenciji (plan je takodje predvidjao priznavanje svih bivsih jugoslovenskih republika u okviru njihovih prvobitnih granica i otpocinjanje pregovora sa vodjama Albanaca sa Kosova).
Milosevic je odjurio na aerodrom i otputovao za Beograd Karadzicevim avionom. Delegacija bosanskih Srba bila je primorana da se slepuje sa Panicem za Srbiju sljedeceg dana. Nije bilo komercijalnih letova za Beograd. To je bio jedini nacin da odu kuci. Kada su ga pitali da li ce dozvoliti Karadzicu i njegovim saradnicima da udju u avion, Panic se okrenuo jednom pomocniku i pitao ga: "Ko su ti?" Konacno se slozio, ali je natjerao delegaciju da sjedi u repu aviona dok su on i njegova ekipa putovali prvom klasom. Posle Londonske konferencije, Milosevicevi seizi su preduzeli mjere da se otarase Panica. Nervirala ih je Paniceva sklonost da kaze ono sto misli. Samo tri dana nakon povratka iz Londona pokrenut je predlog za izglasavanje nepovjerenja. Kako je jedan od odanih Milosevicevih ljudi, poslanik Brana Crncevic, rekao u Saveznoj skupstini: - "Upustili smo se u avanturu sa jednim neodgovornim covjekom. Ako mu budemo ukazali dalje povjerenje, upusticemo se u jos vecu avanturu."
Panic je uspio da ostane na polozaju zahvaljujuci podrsci crnogorskih poslanika u Saveznoj skupstini. Dosavsi u Beograd kao Milosevicev izabranik, sest mjeseci kasnije figurirao je kao lider srpske opozicije. Cak je i zapad polagao oprezne nade u ekscentricnog farmaceutskog magnata. Cosic, koji se takodje sukobio sa Milosevicem, apelovao je na predsjednika Srbije da se ne kandiduje ponovo na izborima. Milosevic je uzvratio udarac, Panic je bio prva politicka zrtva. Nekoliko mjeseci kasnije zbacen je i Cosic.
U pripremama za izbore 20 decembra, Televizija Beograd, Milosevicevo najjace oruzje, povela je besomucnu kampanju protiv Panica i opozicije uopste. Hvaleci predsjednika Srbije, uz zestoko napadanje Panica, podupirala je Milosevica i sirila ideju da je njegov protivnik agent CIA koji rovari da poostri sankcije UN i da otudji Kosovo. U jednom od rijetkih televizijskih intervjua Milosevic je rekao da se Panicev "kormilar" nalazi u Vasingtonu. Uz znatne izborne manipulacije i ogromnu zloupotrebu sredstava javnog informisanja, srpski predsnednik je dobio 56 % glasova, a Panic, ciji je udarni slogan bio "Sad ili nikad", dobio je 34%. Iskrivljena i izolovana politicka sredina kakva je Srbija bila je plodno tle za kampanju blacenja koja nije bila ogranicena samo na Panica vec i na Zapad. Do decembra skoro da nije bilo ni jedne osobe u Srbiji koja nije bila bijesna sto je Zapad zaveo sankcije i u strahu od njegovog sljedeceg poteza. Pod uticajem beogradske Televizije, Srbi su vjerovali da se njihovi sunarodnici u Bosni bore za opstanak svoga naroda; nije se radilo o otimacini teritorije. Za razliku od njih, "muslimanski fundamentalisti" i "hrvatski fasisti" su vodili agresivni rat. Nikada nisu prikazani prizori Muslimana protjeranih iz svojih domova. Bilo je lahko nadovezati se na kolektivno pamcenje o srpskom stradanju od ustasa u Drugom svetskom ratu.
Kasnije, kada su krvoprolice i razaranje ucinili perspektivu multinacionalne Bosne mnogo manje vjerovatnom, ispunjeno je jos jedno od mracnih prorocanstava Beograda. 1 - Od 250 mjesta u Skupstini, Milosevicevi socijalisti osvojili su 101 mjesto, i, zajedno sa svojim ultranacionalistickim satelitom, srpskim radikalima, koji su osvojili 73 mjesta, imali su komotnu vecinu. Glavna opoziciona koalicija DEPOS, koju je predvodio Vuk Draskovic, dobila je 49 mesta, Demokratska partija, partija centra ; vecina preostalih mjesta pripao je manjim partijama, Madjarima i Muslimanima.
POCETAK KRAJA
Pocetak tuznog kraja Srebrenice
Takozvane "zasticene zone"
Murat Efendic uspinje se uz tri stepenisna kraka u udaljenom krilu zgrade bosanskog Predsednistva u srcu Sarajeva i ulazi u zakrcenu tavansku prostoriju. Polahko podesava jedva cujni kratkotalasni radio i, skacuci sa frekvencije na frekvenciju, upucuje svoj pozivni znak "Sara jedan, Sara jedan". Odjednom mu poznati glas Ibrahima Becirevica, radio operatera iz Srebrenice, odgovara na poziv. Ova dva covheka ovako razgovaraju, dva puta dnevno, u 9 i 15 h, vec vise od sest mheseci. Iz svog bunkera u Srebrenici, Ibrahim salje sifrovane poruke o teskom vojnom stanju odbrane grada. Grad je opkoljen srpskim snagama skoro godinu dana. Mjesecima lokalni muslimanski branioci vode izgubljenu bitku dok se armija bosanskih Srba priblizava sve vise stezuci obruc oko grada. Polovina je marta, i preko ove jedine slabasne radio veze vojni komandanti u Srebrenici sifrovano obavjestavaju Sarajevo da im je ponestalo municije. Nece moci jos dugo da se odupiru. To je bio pocetak niza porazavajucih dogadjaja koji ce poniziti zastitne snage UN, unistiti Vens-Ovenov mirovni plan, smrtno podriti kredibilitet Savjeta bezbednosti UN, i ugroziti jedinstvo NATO saveza.
Srebrenica, u bolja vremena dva sata voznje od Sarajeva, lezi u dolini rijeke Drine, okruzena brdima kao i toliki drugi bosanski gradovi. Izgradjena je na lokalitetu drevnog rudnika srebra - Rimljani su je zvali Argentium. Kada je izbio rat, aprila 1992, muslimanski lideri grada pokusali su da sklope sporazum sa lokalnim Srbima, i u pocetku i uspjeli.
Pregovore im je poremetio dolazak srpske paravojske iz same Srbije - upravo oni koji su "ocistili" Bijeljinu i Zvornik sada su krenuli dalje uz rijeku. Naser Oric, mladi policajac i nekadasnji tjelohranitelj Slobodana Milosevica, oformio je milicijske snage i poveo ustanak krajem aprila, istjeravsi srpske snage iz Srebrenice nakon tronedeljne okupacije. To je bilo jedno od malobrojnih mjesta gde su Srbi pretrpjeli poraz u prvim nedeljama rata. Na stotine ljudi je poginulo u borbi nakon koje su snage bosanske teritorijalne odbrane stekle kontrolu nad jednim ostrvom teritorije u srcu "Republike Srpske".
Ova i dvije druge enklave postajale su vojna i bezbjednosna mora za Srbe. Srbi su se ustremili na Srebrenicu, protutnjavsi kroz susjedna sela u bosanskim rukama, Cersku i Konjevic Polje u februaru, i primakavsi se samom gradu u martu. Hiljade stanovnika muslimanskih sela u zaledju, mnogi od njih vec izbjeglice, bjezali su kako su pred naletom padala njihova sela. Slivali su se u grad Srebrenicu trazeci utociste, ali je grad bio toliko prenatrpan da je vecina pridoslica morala da spava pod vedrim nebom. Istovremeno, Srbi su zabranili vec ionako rijetkim konvojima humanitarne pomoci da ulaze u enklavu. U martu su poceli da otvaraju male propuste kroz svoju liniju fronta kroz koje su kolone ljudi bjezale u Tuzlu na sjeveru koja je bila u rukama vlade. Sa sobom su donosili price o ogromnim patnjama i gladi. UNHCR je ovo nazvao "etnicko ciscenje izgladnjivanjem". U februaru, grupa gradjana Srebrenice stigla je u Sarajevo. Krisom su se izvukli preko srpskih linija, pod plastom noci i, izlazuci se smrtnoj opasnosti, prepjesacili planine i stigli u glavni grad.
Zahtjevali su sastanak sa clanovima vlade. Zlatko Lagumdzija, zamjenik premijera, bio je potresen njihovom ogorcenoscu. Rekli su mu da se, dok je svjetska paznja usmjerena na Sarajevo, patnje istocnih enklava, gdje su uslovi mnogo gori, potpuno ignorisu.
Zahtjevali su da se uhapsi i smakne jedan Srbin u Sarajevu za svakog Muslimana koji je izgubio zivot u istocnoj Bosni. Lagumdzija nije bio nacionalista. On je zaista bio za visenacionalno drustvo. Prekorio ih je sto zahtjevaju da se nevini ljudi kazne zbog tudjih zlocina, ali im je obecao i odlucniju podrsku za skoro 200.000 Muslimana pod opsadom u tri istocne enklave. U nastojanju da veze sudbinu Sarajeva za sudbinu enklava, Lagumdzija je objavio da Sarajevo nece vise primati pomoc dok barem jedna isporuka ne stigne u istocne enklave. Ukida se vazdusni most, a drumski konvoji bice vraceni. U stvari, zaveo je strajk gladju za cio grad kako bi sto vise istakao stradanje istocne Bosne.
U martu, kada je primio vijest da su branioci Srebrenice ostali bez municije, komandant bosanske armije, Sefer Halilovic, upozorio je komandanta zdruzenih snaga UN, Filipa Morijona, da srpska ofanziva samo sto nije pocela a Muslimani u Srebrenici nisu u stanju da brane svoju teritoriju. U isto vrijeme, jedan britanski doktor koji je radio za Svjetsku organizaciju i koji je bio presao preko planina u enklavu, obavijestio je Morijona da na hiljade ljudi zivi na ulici bez krova nad glavom i da najslabiji pocinju da umiru od gladi.
Morijon je preduzeo niz mjera koje su prvo uznemirile, a zatim razbijesnele njegove sefove u Njujorku: odlucio je da licno ode u Srebrenicu. 11. marta, poveo je konvoj od tri vozila sumom obraslim planinskim stazama, iza srpske linije fronta kod Bratunca, i kasnije zabiljezio u svojim ratnim memoarima:
Napredovali smo mileci izmedju drveca, i, nakon nekoliko sati, odlucio sam da se popnem u oklopno vozilo sa zastavom UN kako bi Bosanci znali tacno ko smo. Kada smo stigli do jednog brdasca sa kojeg je branjena dolina, pojavila su se tri Bosanca koji su izgledali zapanjeni sto nas vide. "Kako ste prosli?" upitao nas je jedan od njih. "Ja sam licno postavio mine niz stazu - ocekivali smo vas iz drugog pravca". U tom momentu odjeknula je snazna eksplozija jer je kamion naleteo na minu i izvrnuo se u jarak.
Morijonova druzina usunjala se u Srebrenicu u gluvo doba noci. Naisli su na stotine ljudi koji su ziveli na ulici, a na desetine se jos slivalo u grad. Bilo je hladno. U gradu nije bilo ostalo nimalo drva. Ljudi su lozili plasticne boce kako bi se malo ogrijali i njihov miris lebdio je u hladnom nocnom zraku.
Sljedeceg dana, Morijon se sastao sa Oricem. Rekao mu je da ce uciniti sve sto je moguce da obezbijedi prekid vatre i da omoguci dolazak humanitarne pomoci. Zatim se ukrcao u svoje vozilo u namjeri da ode iz grada. Oric je imao druge planove s njim. Efendic je iz Sarajeva bio poslao Oricu sifrovanu poruku: "Po svaku cijenu sprijeci Morijona da ode iz Srebrenice dok ne osigura bezbjednost za narod. Ucini to na civilizovan nacin. Upotrijebi zene i djecu." Morijonu se na putu isprecilo na stotine zena i djece koji su sjedeli nasred druma. On je sada bio isto toliko u klopci koliko i oni. Pokusao je da pregovara da ga puste da prodje. Oric nije htio da ustukne ni za milimetar. Konacno je Morijon u pokusaju da stekne povjerenje ljudi, izasao na balkon i javno dao obecanje koje ce ga progoniti narednih nedelja: "Nikada vas necu ostaviti na cjedilu". Jedan clan njegove pratnje, humanitarni radnik iz Belgije, Mjuriel Kornelis, tada pri MSF-u (Ljekari bez granica), seca se:
Bili smo u bolnici i culi smo pucketanje zvucnika i otisli do prozora, kad tamo ce Morijon: "Sada ste pod zastitom Ujedinjenih nacija." Pukli smo od smijeha - toliko je bila apsurdna ta scena sa njim koji stoji i svim onim ljudima koji ga gledaju. Branko, prevodilac, nije mogao da ostane ozbiljan. U to se podize zastava UN. Erik, nas doktor, rece: "Sada smo gotovi. U govnima smo do guse".
U nastojanju da stvori utisak da se tamo nalazi po sopstvenom izboru a ne kao talac, Morijon se ponasao kao da se nista neobicno nije dogodilo. Izgubio se.
Otisao je da spava rekavsi da ga probude u 2 po ponoci.
Onda je pokusao da se iskrade. Otisao je pjeske, neopazen i cekao na unaprijed dogovorenom mjestu da dodju njegova vozila. Ali, vidjeli su ga. Vozila nisu dosla. U cetiri ujutro otpjesacio je nazad u grad i naisao na stotine izbjeglica kako se okupljaju u centru grada. Situacija se pretvarala u farsu. konacno su mu 13. marta dozvolili da ode, nakon sto je obecao da ce ici u Beograd i zahtjevati kraj srpskog napada. Morijon je uspio da ubijedi Srbe da puste jedan konvoj pomoci da udje. Ali vodje konvoja nisu bile pripremljene za prijem na koji su naisli. Kada su hrana i medicinske potrepstine istovareni, nastao je opsti metez jer su stotine ocajnih zena i dece jurnuli na kamione pentrajuci se jedni preko drugih u nastojanju da izadju iz opkoljenog grada. Sestoro ljudi se ugusilo na putu do Tuzle. UN su se opet nasle u ulozi pomagaca etnickog ciscenja. Bombardovanje grada je nastavljeno nesmanjenom zestinom. Pocetkom aprila, Srbi su preko UNHCR-a postavili zahtjev za predaju. Bosanskoj armiji dat je ultimatum od 48 casova. Najvisi zvanicnik UNHCR u bivsoj Jugoslaviji, Hoze Maria Mendiluse, prisustvovao je razgovorima u gradu Bratuncu, odakle se komandovalo napadom na Srebrenicu.
"Ili ce se predati a vi izvesti sve Muslimane iz Srebrenice" rekao mu je Ilic, srpski komandant, "ili cemo mi zauzeti grad za dva dana". Mendiluse je poceo da pravi planove za evakuaciju oko 60.000 ljudi. Ispalo je da je to najveca pojedinacna operacija etnickog ciscenja od kada je izbio sukob, a da su je imale izvesti UN. Mendiluse nije ni pokusao da sakrije moralnu odvratnost prema zadatku koji je sada trebalo da obavi. "Osudjujemo etnicko ciscenje sirom svijeta" rekao je. "Ali kada ste suoceni sa hiljadama zena i dece koji ocajnicki zele da ih evakuisete, moja duznost je da im pomognem,
