"
Ja se, zaista, ničega i nikoga ne bojim, osim Boga Jedinoga. Kad mije bivalo najteže, dobivao sam najviše hrabrosti. Tada dobivam inspiraciju, mozak mi strahovito radi... Idem direktno na osinje gnjezdo, nikad se ne vraćam nazad. Povratka nema!"
Midhat Hujdur Hujka, prvi mostarski komandant Prve mostarske brigade. 30. juna 1993. oslobođen je Sjeverni logor. U toj bitci poginuo je Midhat Hujdur Hujka ali je vječno ostao u srcima Mostaraca i cijele BiH
Proljeće 1993., Mostarsko jutro
Mithat Hujdur Hujka, zapovjednik je Prve mostarske brigade u sastavu Četvrtog korpusa Armije BiH. Od samog početka rata njegovo ime odzvanja ulicama Mostara. Jedan je od rijetkih komandanata koji u svakom trenutku može okupiti nekoliko stotina dobrovoljaca za akciju. Ovaj temperamentni čovjek satkan je od mudrosti starca sa Istoka i odlučnosti Napoleona. On plijeni svojom jednostavnošću momka sa Luke, a ostavlja dojam heroja za historiju. Kad priča o sebi, priča o raji sa Luke koja je već napravila podvige.
• Eksplozija "legendarne cisterne" uzima se najčešće kao početak rata u Mostaru. Vi smatrate da je ovdje rat mnogo prije počeo?
HUJKA: Kada su Iračani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Husejna. Dječaci od petnaest godina bili su u stroju sa puškom u rukama. Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi. Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa. Moj prvi susret sa četnicima bio je na Bišini u ljeto 1991. Putovao sam u Gacko. Zaustavili su nas ljudi sa crnim čarapama na glavama i puškama u rukama. Jedan od njih prode-rao se :"Otvorite mu kofer!" Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Ra-dojčića. Od tog trenutka sve mi je bilo jasno. Više nikad nisam otišao na posao, već sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu.
• Vi ste sa Luke, kao i momci iz perifernih mahala grada, bili bolje organizirani nego oni iz centra.
HUJKA: Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati. Na to su nas upozoravali i Hrvati. Prve puške na Luku donosimo Nino Sefić, Ćaba Čelebić, rahmetli Azer Husković, koji je poginuo na Luci i ja. Mnogi su nas tada ismijavali. Oružje smo dobili od SDA i nakih ljudi iz HVO-a. Još ranije bio sam kupio papovku. Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo čekali povod da se sukobimo sa njima. Okupljali su se u kafani Pretpra-zničko veće gdje su pili, pjevali četničke pjesme i izazivali. Tu su maltretirali naše sugrađane. Negdje u martu prošle godine, dok sam bio na straži na Lučkom mostu, dotrčao mi je jedan okrvavljen dječak plačući: "Vidi šta su mi uradili!?"
Moji prijatelji, kao ni ja, nisu se kolebali; otišli smo u kafanu i bacili bombu u nju. Nastala je panična trka bradatih spodoba. Tadašnje vlasti tražile su od SDA da nadoknadi štetu Peri Mandi, vlasniku kafane, jer 'jadnik od kafane živi i uzdržava porodicu". Organizirao sam sa svojom rajom i one barikade kod Fabrike duhana, u Donjoj Mahali i Luci. Tražili smo da se zatvore četničke kafane i povuku rezervisti iz grada.
• Gdje ste bili početkom aprila prošle godine?
HUJKA: Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas četverica: Elvedin Ajanić, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni. Tamo smo otišli da zajedno sa mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor četnicima. Kako se stotinjak četnika od Gubavice približavalo Buni tako se sve razbježalo. U hotelu ih je čekalo samo nas nekoliko.
Uvukli smo se u hotel kroz prozor. Skinuli smo rešetke, pa ih opet stavili. Četnici su otišli po ključ i otključavali ne sluteći da smo unutra. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim ih zarobimo i razoružamo. Međutim, Ajanić je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Satima smo ih držali u uvjerenju da nas je tri stotine. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije odrđenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani.
• Kako ste sa minimalnim naoružanjem uspjevali mjesec i po dana pružati otpor četnicima na Luci?
HUJKA: Mi na Luci, kao i oni Mostarci u Donjoj Mahali, Cernici, Carini i drugim mostarskim mahalama, branili smo svoje mahale, avlije i ognjišta srcem. Da smo imali samo malo više oružja, četnici nikada ne bi došli blizu naših kuća. Napustili smo lijevu obalu u trenutku kada je sve gorjelo, plamen do neba, kad je sve plivalo, cijevi popucale, a topovi rigali granate. Četnici su uništavali sve bez milosti, misleći da će uništiti i našu dušu. Grdno su se prevarili. Zaboravili su da Feniks niče iz pepela i svija sebi gnje-zdo na hramu boga Sunca. Tako smo i mi, Mostarci, nakratko ostavili svoje sokake i kuće da bismo pripremili za ponovni povratak i gradnju naših domova i na lijevoj i na desnoj obali. Mi se ne želimo dijeliti, mi se borimo za cijeli grad i sve Mostarce.
• Kako i kad se desio taj povratak na lijevu obalu?
HUJKA: Mjesec dana kasnije, negdje polovinom juna, poslije obuke na Goranci-ma. Na Gorancima desila se velika tragedija - poginuo je nesretnim slučajem moj neprežaljeni prijatelj Mustafa Pužić. Svi smo jedva čekali da pređemo Neretvu i otjeramo srbočetničku soldatesku. Sa Goranaca pješke smo domarširali. Faktor iznenađenja bio je presudan. Četnici su pred nama bježali uz Bišinu i Bjelušine prema Bijelom Polju. Tom prilikom došli smo do Bišine, Po-dveležja, čak smo bili osvojili relej na Vele-žu. Zarobili smo ogromne količine naoružanja. Tada četnici nisu bili ukopani kao danas. Nikada mi neće biti jasno što smo dobili naređenje da stanemo. Mogli smo ih tjerati do Drine. Sad je znatno teži zadatak obračunati se sa njima, ali nije nemoguć. Da se samo malo više dogovorimo sa HVO-om, mogli bismo osloboditi Nevesinje, Gacko, Trebinje... Sada smo jači i organiziraniji. Nekome kao da to nije u interesu.
• Prije nekoliko mjeseci bila je počela nova ofanziva. Zašto se stalo?
HUJKA: Bilo smo krenuli u novu ofa-nzivu. Istina, bilo je teže nego prije. Četnici su upjeli dobro ukopati se. Pošli smo u akciju, bilo je i nekih rezultata. Posebno je borce motivirala podršaka svih građana. Cijeli grad je bio uz nas. Grad je bio naša najveća logistička baza. Žene su odvajale svoje posljednje rezerve i kuhale za borce. Bio je to divan osjećaj podrške i uzajamnog povjerenja. Ali, svijet se digao na noge da spriječi naše akcije. Ponova smo morali stati.
• Otkud Vam tolika hrabrost?
HUJKA: Ja se, zaista, ničega i nikoga ne bojim, osim Boga Jedinoga. Kad mije bivalo najteže, dobivao sam najviše hrabrosti. Tada dobivam inspiraciju, mozak mi strahovito radi... Idem direktno na osinje gnje-zdo, nikad se ne vraćam nazad. Povratka nema! Ako se vraćaš, lakše ćeš biti pogođen. Treba ići direktno prema neprijetelju da bi ga istjerao iz jazbine. Lovac nikad nije ubio zeca u jazbini, nego onda kad napravi hajku na njega. Tako treba vršiti diverzije na one jazavčare u jazbinama. Oni su kukavice i bježe glavom bez obzira.
• U posljednje vrijeme bilo je nekih nesuglasica sa HVO-om?
HUJKA: Pojavili su se određeni problemi poslije ultimativne zapovijedi Bože Raji-ća da se Armija BiH stavi pod komandu HVO-a u određenom roku. Mi smo i do sada zajednički odrađivali zadatke i borili se protiv zajedničkog nam neprijatelja - četnika. I ova transformacija u Armiji i fromiranje 4. korpusa u kontekstu je stvaranja zajedničke komande. Ni pomislili nismo da se nećemo zajednički boriti do konačnog oslobođenja. Na kraju krajeva, u ovaj rat sam ušao skupa sa Zelenikom, Stojićem i drugim hravatskim borcima iz Mostara.
Ali, van svake zdrave pameti su ultimativni zahtijevi onih koji nemaju sluha za mostarsku čaršiju. Da se mi silom stavljamo pod nečiju zapovijed, da predamo oružje i da se mi, rođeni Mostarci, proglašavamo paravojnom formacijom i protjerujemo iz naših mahala!? Pa, zar nismo ušli u ovaj rat sa četnicima da sačuvamo svoja ognjišta - nama tuđe ne trebaju. To nama muslimanima, i u Kur'anu piše, da smo dužni svoja ognjišta braniti. Taktika četnika je bila da naš narod natjeraju na predaju oružja da bi izvršili genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Valjda se nećemo služiti taktikom našeg zajedničkog neprijatelja. U prvim danima suprotstavljali smo se četnicima sa minimalnim naoružanjem mjesec i po dana, a da sad, kada smo znatno naoružaniji i organiziraniji da nekome dozvolimo da od nas traži povlačenje i predaju oružaja?! Stotine djevojaka od mene traži puške. Niko nema pravo od nas tražiti da ustuknemo i da postanemo građani prvog reda. Svima odgovaramo sa veliko NE! Silom više ništa, ali uvijek zajedno sa dogovorom, jer mi smo za zajednički život svih čestitih i dobronamjernih ljudi.• Šta Vam najviše smeta u relacijama između Armije BiH i HVO-a?
HUJKA: Imam dosta prijatelja u HVO-u i cijenim ih. Kada usmeno razgovaramo, uglavnom se slažemo i kažu mi da neće biti problema. Od prvog dana naše zajedničke borbe neka srestva informiranja uvijek u prvi plan stavljaju HVO, kao da Armija BiH ne postoji. Svi naši uspjesi se minimiziraju, a grješke i propusti se napuhavaju i od toga se iskonstruiraju problemi. Odgovorno tvrdim da su borci Armije BiH na desetine propusta HVO-a prešutjeli, da ne bi dolijevali ulje na vatru, pa iz istih razloga ni sada neću navoditi propuste HVO-a, koji su nama i našem narodu nanijeli ogromnu štetu.
Ali, i oni moraju računati kada je puna čaša da je samo jedan kap dovoljna da se voda prelije. Nekima iz HVO-a ne služi na čast ono zaustavljanje kamiona humanitra-ne pomoći. Razgovarao sam sa Brunom Stojićem o tim problemima i on mi kaže da nije do njeg nego da postoji neki veći nivo. Ko je taj veći nivo? Hajde da sjedemo i ljudski se dogovorimo. Sastavimo te veće nivoe i nek svako svojoj strani naredi. Najlakše je izvesti svoje ljude na punktove i vršiti otimačinu. Pa, zar ćemo se baviti hajdučijom dok oni sa brda ubijaju naše sugrađane?!
Mi se zaklinjemo da sve što radimo, radimo u ime naroda i demokratije, a narod niko ništa ne pita. Narod želi mir, slobodu i jesti vlastitim rukama zarađeni hljeb, a ne od humanitarne pomoći. Osvijestimo se već jedanput i počnimo graditi državu po mjeri čovjeka!
