Bakir Izetbegović nedavno je izjavio da je “Republika Srpska’’ bila prihvaćena u toku posjete predsjednika Alije Izetbegovića Ankari i pod “zahtjevima’’ Sjedinjenih Država. Ambasador Šaćirbegović bio je u Ankari u tom navedenom vremenu, a isto tako
i u Ženevi, gdje je često bio optuživan da priznaje Republiku Srpsku, kao i u dejtonskim pregovorima. Da li je Muhamed Šaćirbegović skoro udario Richarda Holbrookea, kao što to posljednji izjavljuje u svojoj knjizi? Što je istina mnogih priča i kakvo je njihovo značenje za današnje vrijeme?

Kad je nastala ideja o Republici Srpskoj i kada je njeno ime bilo prvobitno predloženo?

Šaćirbegović: To je već bilo ime koje se promicalo, ne samo od strane Beograda i Pala nego i od takozvanih međunarodnih pregovarača. Naša ambasada pri Ujedinjenim nacijama bila je većinom uspješna u suprotstavljanju bilo kojem dokumentu ili izvještaju koji se je odnosio ne samo na “Republiku Srpsku” nego isto tako i na vlast ili vladu “bosanskih Srba’’. Ipak, to je stalno dolazilo na dnevni red oko pregovaračkog stola, a posebice kad su se Karadžić i društvo pojavili kao formalni
pregovarački partneri.

Zašto se na imenu RS toliko insistiralo?

Šaćirbegović: Napori da se promakne to ime i legitimitet nisu bili niti trenutačno niti općenito slučajni, nego promišljeni da bi se time dala pravosnažnost strani za pregovaračkim stolom s “bosanskom muslimanskom’’ vladom. Ako se Vlada Republike Bosne i Hercegovine predstavi samo kao strana uključena u “građanski rat”, onda će se time prikazati slika unutarnjeg razdora a ne genocida ili agresije izvana, što bi, po međunarodnom pravu i Povelji UN-a, zahtijevalo odlučan međunarodni odgovor.
Isto tako, umanjivanje pravosnažnosti Vlade RBiH u pojednostavljenu vojsku “bosanskih muslimana’’ ili vlasti, bilo je smišljeno s namjerom da se RBiH navede da pregovara s navodnim “RS’’ političarima kao stranom u ovom predstavljenom unutarnjem razdoru. To je isto služilo da se prometne zakonitost “embarga na oružje’’, da se odstrane navodi genocida, te da se dadne legitimnost pregovaračkoj taktici. Ono što je bilo tako očigledno suprotno ovoj predstavljenoj slici jeste odlučujuće uključivanje Miloševića i beogradskih vlasti u stvarne pregovore, kao i u sukob.

Što se dogodilo u Ankari?

Šaćirbegović: Bakir Izetbegović točno navodi da je ime “RS” bilo prisiljavanje na predsjednika Izetbegovića i Vladu RBiH da se prihvati kao dio pregovaračkih termina od strane Sjedinjenih Država, ili Richarda Holbrookea, u Ankari, u avgustu 1995. To
onda nije značilo priznanje “RS’’, nego da bi pregovori ishodili u dva entiteta, s jednim nazvanim “Republika Srpska’’.
Ambasador Holbrooke rekao je da je ili tako, ili više neće biti daljnjih pregovora po inicijativama Sjedinjenih Država. Da li je on blefirao ili je Milošević blefirao njega, ja imam svoje mišljenje o tome, ali ne bi bilo pravilno ako bih to postavio na jednu ili drugu stranu.

Što vi mislite, je li to bio blef?

Šaćirbegović: Jeste, ali to bi bilo opasno proigravanje koje bi BiH koštalo mnogih života, te moguće smišljenog američkog prijateljstva. Po drugoj strani, Milošević, pa i Holbrooke, nisu imali sličnu odgovornost za živote opsjednutih građana i zemlje. Mi onda nismo znali za jedan drugi čin.

Koji čin?

Šaćirbegović: Da je, mnogo prije Ankare i Srebrenice, Holbrooke već pristao na Miloševićeve uvjete: Srebrenica, Žepa i Goražde bit će žrtvovani, kao što je Holbrookeu skliznulo s usta u jednom od njegovih intervjua, i Republika Srpska će ne samo dobiti 49%, nego i biti ozakonjena referendumom. Da smo mi to onda znali, naše povjerenje u Holbrookea bilo bi drugačije. On više nije pregovarao s Miloševićem, koliko je pritiskao RBiH da prihvati dogovor koji je već činjenično ugovorio
s Miloševićem.

Da li je Holbrooke razumio značenje termina “Republika Srpska’’?

Šaćirbegović: On ili nije znao ili nije brinuo. On je već napravio svoj dogovor s Miloševićem i potom nije htio imati nikakva protivljenja koja bi to dovela u opasnost. Čak i sad, kad izjavljuje da je ime pogreška, on izjavljuje da je termin “Republika’’ problem. Ponekad se i on nađe zbunjen svojim razumijevanjem i izjavi da je “Srpska’’ problem. Ipak, on nikad nije htio priznati cijelu grešku prihvaćanjem da je čitavo ime, kao i koncept homogene “Republike Srpske’’, sudbonosni promašaj Dejtona i
njegovog plana.

Koji su bili izbori?

Šaćirbegović: To treba usporediti s Vance-Owenovim planom. Nisu postojala niti etnički homogena područja, niti feudalni koncept kao “Republika Srpska’’. To je bio koncept regionalizacije koja je bila način decentralizacije, ali koji isto tako nije dao pravosnažnost projektu zasnovanom na etničkom čišćenju, rezultatu zbog kojega je bilo nešto nazvano “Republika Srpska’’.

Što se, ustvari, dogodilo u Ženevi u septembru?

Šaćirbegović: To je bilo mjesec dana nakon Ankare. Situacija se bitno promijenila, ali je koncept Ankare bio službeno prihvaćen kao osnova pregovora. Još jednom, to nije značilo da je “RS’’ nekako bila priznata, čak niti kao unutarnji dio BiH. (Nisu postojali čak niti potpisi, nego samo što se moglo uzeti kao tačke razgovora podnijete od Holbrookea i Bildta, koji je isto tako bio dio tajnog dogovora s Miloševićem.). To se dogodilo u Dejtonu.

Vi izjavljujete da se situacija promijenila. Kako?

Šaćirbegović: Pošto mi je bilo rečeno da idem u Ženevu, htio sam potvrditi upute koje sam imao. Zračni udari NATO-a izmijenili su situaciju, kako vojno tako i politički. Kako Bakir točno pokazuje, i ja sam mu iskreno zahvalan što je tako otvoren, predsjednik Izetbegović već je pristao na zahtjeve Holbrookea da “RS’’ službeno bude osnova za pregovarački dogovor. Ipak, ja sam se nadao da su akcije NATO-a isto tako promijenile podršku zamisli “Republike Srpske’’. Nažalost, kad sam se spremao otići, Holbrooke je poslao poruku da insistira na imenu i konceptu “RS’’. Predsjednik Izetbegović dao mi je naloge da se složim
s tim pregovaračkim terminima i rekao je da će me kontaktirati kad dođem u Ženevu da potvrdi naloge nakon savjetovanja
s Predsjedništvom BiH.

Da li ste razgovarali s predsjednikom Izetbegovićem ili su vam se nalozi promijenili kad ste došli u Ženevu?

Šaćirbegović: Holbrooke nam je predstavio te tačke razgovora, ili takozvana “Načela za pregovaranje’’. Ja sam, odmah, htio pregovarati o određenim terminima, uključivši i “Republiku Srpsku’’. Holbrooke je ubrzo postao uznemiren i stalno je sugerirao da “Načela’’ nisu za pregovore i da ih se mora uzeti u cijelosti. Ja sam to odbio i povukao se u jednu sobu da se “savjetujem
sa Sarajevom’’. Predsjednik Izetbegović isto je tako dobio primjerak toga. Ja sam ga opet nazvao u Sarajevu i naš razgovor
se nastavio dok smo, opet, ocjenjivali naše mogućnosti. Na kraju je predsjednik Izetbegović potvrdio moje početne upute - složiti se s tim pregovaračkim tačkama.

Udarac u sali Ambasade Sjedinjenih Država u Ženevi?

Šaćirbegović: Nekoliko američkih zvaničnika došlo je u sobu u koju sam se povukao kako bi me naveli na nastavljanje
sastanka. Bili su diplomatični, čak i pristojni. Ipak, ja se nisam dao primorati. Na kraju je Holbrooke nepozvan ušao u sobu i prijetio je da će NATO zračni udari odmah prestati i da će nas kriviti za raspad razgovora i za posljedice. Ja sam ga, fizički, prisilio da izađe natrag u predsoblje. Sudeći po njegovoj vlastitoj knjizi, on je očigledno vjerovao da sam se ja spremao njega udariti.

Da li je došlo do udarca?

Šaćirbegović: To je, otvoreno rečeno, nešto što ja ne bih učinio. Moje zadovoljstvo da ga udarim prouzročilo bi nevolje građanima i vojnicima koji bi ispaštali posljedice. U svakom slučaju, nisam tražio nikakvo osobno zadovoljstvo nego sam ga samo htio podsjetiti da mene ne može ponižavati. Ja sam bio Amerikanac, predstavljao sam pravedni povod ljudi i zemlje mog rođenja. On nije bio ništa više kaubojem nego ja, i nije imao prava da prijeti BiH i njenoj pravosnažnoj vladi i vojsci.
Nisam slijedio njegove zahtjeve nego sam se vratio u sobu i savjetovao s predsjednikom Izetbegovićem. Na kraju, zaključak je bio da BiH treba stalnu zračnu aktivnost da se oslobodi obruča oko Sarajeva, a isto tako i za druge političke i vojne zamisli. Mogućnost da bi vlada Sjedinjenih Država, uz Holbrookeovo osvetništvo, usredotočila nepravdu na BiH, ili samo povukla svoju
mirovnu inicijativu, bila je gledana kao prevelika opasnost. Zračni napadi su se nastavili, isto kao i napredovanje RBiH (Armije),
dok nije Holbrooke došao u Sarajevo, nekoliko sedmica nakon toga. Ja sam uvjeren da je Holbrooke bio odlučan uvjeriti sve, Miloševića, euroatlantske saveznike i svoje američke šefove, da je on u kontroli. Jedino osoba zaslijepljena svojim egoizmom i ambicijom ne bi bila onda u stanju vidjeti političke, moralne i pravne greške koje su rezultirale “RS’’. Kako to objasniti? On je već pokazao svoj apetit za Nobelovu nagradu mira, posao sekretara vanjskih poslova, kao i knjigu i filmove.

Autori: Željko M. - Esad K.