Uvodni odlomak iz knjige:
Kad sam primio izvjestaje od komadanata Korpusa, saslusao izvjestaje sa ratista i prijedloge nacelnika Operativnog centra rukovodjenja i komandovanja, Zicre Suljevica, otisao sam direktno u kabinet. Mozda i zato sto je Zicro bio sa Jovom Divjakom i Muhamedom Vejzagicem, pa smo zajedno pregledali toga dana pristiglu postu. Brzo su proletjela 4 sahata i negdje oko 23, iznenadio me zvuk telefona. Poziv predsjednika Izetbegovica. Uvjek se predstavi i kaze "Alija Izetbegovic na telefonu", mada zaista nejma nikakve potrebe. Toliko smo vec puta razgovarali telefonom. "Sta radis Halile?", pita predsjednik. Kratko mu rekoh da se upravo spremam za malo odmora, posto moram rano ustati. "Ne moras zuriti", kaze mi, "taj sastanak ionako nije toliko vazan, a imamo ujutro jedan vazniji posao koji moramo obaviti ovdje u Sarajevu".
"Obradovali ste me, Predsjednice, jer mi je ovaj put veoma naporan, a nije narocito ucinkovit. Samo, da nije malo kasno da ga otkazemo, s obzirom da je u organizaciji UNPROFOR-a? Ili bi mozda bilo dobro da javim Siberu i da mu dam upustva? On je ionako u Zenici, moze to s ovlastenjem obaviti umjesto mene, a ja mogu ujutro biti ovdje", odgovorih. "Nejma potrebe da javljas Siberu, a ni ti oko toga da se mucis. Ja sam taj sastanak jos danas po podne otkazao, tako da su svi ucesnici obavjesteni osim tebe. I eto, zamalo da tebe zaboravim obavijestiti", kaze mi Predsjednik. I tako, uz obostrane zelje za mirnu noc, zavrsismo razgovor. Iskreno me ovaj poziv obradovao. Kad god idem na razgovor u Kiseljak, moram rano ustajati ili najcesce nikako i nespavati, jer u toku noci moram stici do Pazarica. Istina, vozilo UNPROFOR-a me preveze preko aerodromske piste, ali tek onda nastaju nevolje.
Posto je francusko vozilo, cetnici uvijek znaju kad idem i onda od prelaska preko piste pa do svitanja paljba ne prestaje. Iz svih vrsta naoruzanja, duz citavog puta od Hrasnice do Pazarica...U Pazaricu ponovo sjedam u vozilo UNPROFOR-a, ali englesko, i prolazim kroz teritorije koje kontrolise HVO. Od kontrolnog punkta, preko Kreseva, idemo u Kiseljak. Nakon zavrsenih razgovora, koji su obicno na papiru vrlo uspjesni, a na terenu se postuju samo tamo gdje smo mi jaci, ponovo se, u toku naredne noci, istim putem i sa istim prijevoznicima vracam natrag. I naravno, sa artiljerijskim salvama tokom cijelog putovanja. Legao sam u mislima analizirajuci predhodni dan. Sa HVO-om se situacija smiruje. Kidisali su na svim pravcima i frontovima i dozivjeli poraze koji su ih brzo doveli za pregovaracki sto. Iznenadio me intenzitet borbenih dejstava, a narocito mrznje. Dobro je da dolazi do smirivanja, jer svi obavjestajni podatci govore da se na istocnu Bosnu priprema ozbiljna i velika cetnicka ofanziva sa teritorija Srbije i Crne Gore. I naravno, uz domace cetnike.
To jutro, kad sam u 8 sahata saslusao prvo referisanje u Operativnom centru i izdao potrebna naredjenja, imao sam jedan dosta neugodan razgovor sa generalom Morillonom i Ganicem. Zacudo, Ganic je ovaj put bio vrlo jasan i odlucan. Podrzao me je kad sam odbrusio Morillonu: "Ukinite embargo koji vazi samo za Bosnu, odnosno samo za Armiju BiH, pokupite tu svoju skalameriju koju zovete UNPROFOR-om i idite odakle ste i dosli. Nas ostavite, brzo cemo se mi dogovoriti i sa ustasama i sa cetnicima cija je Bosna. I bit ce brzo mirna Bosna". I Morillon je bio uporan: "Dok ne prihvatite Rezoluciju 836 UN-a, cio proces je blokiran, pa cak i odlazak posmatraca u Gorazde". A to smo mi trazili. "O rezoluciji 836 razgovarajte sa predsjednikom Izetbegovicem, to nije u mojoj nadleznosti. Sto se posmatraca tice i njihovog odlaska u Gorazde, to bih trebao biti interes i vas i UN-a, naravno, ukoliko vas zanima da svojim ocima vidite ko je stvarno agresori odakle dolazi, a ne da cijelo vrijeme pokusavate cak i nas uvjeriti da su ovdje tri zaracene strane", rekao sam ne popustajuci ni za milimetar, a Ganic mu je to jos nadugo obrazlagao.
"Idem ujutro za Bihac", najavio je Morillon, "a kad se vratim, nastavit cemo razgovor". Ustade i ode. Kad je to proslo, otisao sam do komande Prvog korpusa. Odatle, pravac na Stupsko brdo, a nakon toga u komandu druge motorizovane i sa komadantom Safetom Zajkom na Zuc, prema Mijatovica kosi. Usput, dok smo isli, Zajko mi kaze: "Nekako se sa vama osjecam sigurnije, mada znam da je opasnije hodati s vama nego sam"."Zanimljivo", kazem, "i ja se s tobom osjecam sigurnije, a o strahu je najbolje i ne razmisljati. Mi smo ionako, davno prije pocetka ovog rata svi bili otpisani u nekom kabinetu, pa svaki dan naseg zivota i opstanka nase drzave je mora zxa planere naseg unistenja. A za nas korist". "Tako i jest", kaze Zajko i nastavlja: "Nikad nece zavrsiti svoj pakleni plan, a mnogim od njihovih sljedbenika kapa ce ostati pusta. Uz Bozijun pomoc, nama ne mogu nista, svaki dan njih je sve manje, a mi smo sve jaci".
"Nikad oni nece zavrsiti svoje paklene planove dok je Safeta Hadzica, Nasera Orica, Midhata Hujdura, Kerima Lucarevica, Ahmeta Sejdica, Safeta Zajke i naravno jos mnogih znanih i neznanih bosanskih junaka", kazem mu ja, onako komadantski, i onda obojica zasutimo. Obilazimo borce na polozaju. Svaki dan me taj prizor potrese: goli, bosi, slabo odjeveni, malo hrane, municije jos manje...A odlucnost da se ide do kraja izgleda mi nemjerljiva. Niko od njih ne postavlja dilemu hocemo li i mozemo li. Takve dileme ima samo kod politicara i podrumasa. Sto se vise priblizavamo prvoj liniji, odlucnost je sve veca. I obrnuto, sto se vise prilazi centrima moci i podrumima, kolebljivost je veca. Kad god sam bio sa Zajkom, iznova me je dirnuo njegov pazljivi odnos prema borcima i njihovo postovanje prema svom komandantu koje je puno divljenja. Kad komanduje, Zajko je vuk, jasan ko dan i ostar ko sablja, a kad sjedne da s njima razgovara - onda je stariji brat ili otac. Gledajuci taj njihov odnos, stvorio sam sliku bosanskog viteza o kojoj sam vise puta javno govorio: srce junacko, vitesko, a dusa djevojacka. Kerima Lucarevica i Safeta Zajku sam stvarno dozivljavao kao prototipe bosanskih heroja.
