Traumatološka klinika Sarajevo Četvrtog aprila 1992. na sarajevskoj Traumatologiji počelo je dežurstvo sa neograničenim trajanjem: uigrani tim ljekara, medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja uspijeva za 1.335 dana opsade grada zbrinuti 30.144 ranjenika. Vodu, struju, naftu, gazu, fiksatore, lijekove… sve ono što im je trebalo nekako su pronalazili ne bježeći da mogu i u gorem od najgoreg, ali na jedno se nikada nisu navikli: operiranje ranjene djece.

Ljekari su nazivani herojima u bijelom, čudotvorcima, spasiocima i čime sve još ne, ali uvijek uz neizmjerne riječi divljenja i hvale. Naprosto zato što je, od prvog časa kada je agresija na ovu zemlju i grad počela, Traumatološka klinika funkcionirala kao uigran tim spasilaca kakav se može porediti jedino sa dobro napravljenim američkim serijama, od kojih ih je, sem celuloidne vrpce, dijelio i broj pacijenata: nema te Hitne pomoći u kojoj u jednoj epizodi svemogući američki ljekari zbrinu 327 pacijenata, koliko je na Traumu pristiglo osmog juna 1992. godine.

O vodi, struji, hrani, lijekovima…. da se i ne govori. Ili, pak, podatku da je ova zgrada direktno pogođena 24 puta, računajući samo artiljerijska oružja. Najlakši pogodak bio je 40 mm pancirno đule, na dan masakra kod Pivare; ostali pogoci izvođeni su većim kalibrima - minobacačima i haubicama. Snajperske hice koji su stizali sa nekih 300 metara udaljenih četničkih položaja iznad Pionirske doline, niko nije ni brojao. Nisu imali vremena: valjalo je spašavati ranjene.

Primarijus dr. Faruk Kulenović tada je naučio nositi makaze u džepu: da razreže krvavu odjeću i dopre do rane. Danas kaže da je vrhunsko umijeće u tim danima zapravo bilo odrediti prioritet - kome je pomoć najpotrebnija. Nemalo se puta dogodilo da su u hodniku zbrinjavali povredu trbuha, obrađivali ranu i onda pacijenta - zbog prepunih operacionih sala, upućivali dalje. Važno je bilo spasiti život, što je, ustvari, prvo pravilo ratne hirurgije. "Nismo ga striktno poštovali", kaže Kulenović, "znali smo da poslije nas nema nikog, i ako je bilo moguće spasiti nogu ili ruku, nastojali smo tražiti izmještanje pacijenta. Događalo se da takav pacijent ode u neku zemlju zapadne Evrope i da mu tamo, nakon proračuna o bolničkim troškovima i dužini liječenja - obave amputaciju. Mi to nismo radili, mi smo amputaciju odgađali do situacije kada smo bili apsolutno sigurni da nema nikakvog izgleda da se ekstremitet sačuva."

Ona pravila ratne hirurgije koja se ne uče ni na jednom fakultetu, sarajevski traumatolozi su morali savladati: kako nabaviti naftu za agregat?, gdje obezbijediti vodu? Klinički centar je imao određenu zalihu nafte, a i Trauma je imala ugrađeni agregat ali sa jednom velikom manom: trošio je 20 litara nafte na sat. Prvu pomoć dr. Kulenović je pronašao u Prvoj brdskoj brigadi, koja je imala manji agregat potrošnje pet litara nafte za sat.
"Operirali smo u salama u kojima smo u nekoliko navrata izmjerili minus pet. Oblačili smo košulje ispod mantila. U času kada je došao Morillon, bio sam u sali. Priznajem, pustio sam da me čeka i više nego je to bilo potrebno. General me je, vidno smrznut, upitao: je li kod vas uvijek ovako? A bilo je i gore. Proveo sam ga kroz odjeljenja, a on je sutradan poslao novi agregat od 75 kW i svoju ekipu: od tada do kraja rata, Francuski bataljon je brinuo o našoj struji, servisirao agregat i snabdijevao ga gorivom", sjeća se dr. Kulenović.

Voda je, naravno, bila preduslov postojanja: valjalo je, ako ništa drugo, oprati lokve krvi. Ferid Pašović, tadašnji direktor Pivare, odazvao se na molbu Traume i, već u ljeto 1992. godine, u jednu od garaža nadomak klinike smješten je rezervoar kapaciteta šest kubika. To je otprilike bila i dnevna potreba ove ustanove: cisternama je svakodnevno punjen ovaj rezervoar pa je problem vode na taj način riješen. Mora se reći i ovo: nikada se nije dogodilo da neko od zaposlenih ne dođe na posao zbog pucanja ili granatiranja.

Doktore, kako ste? Hranili su se kao i sve ostale Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede. "Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr. Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta, napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali. Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i, što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom gradu. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović.

Još je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost, materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći. Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika, paraplegičar, pita: doktore, kako ste danas? jeste li imali tešku noć?

"Šta odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu osobno baš kao i njegovim kolegama ipak najteže bilo kada su operirali ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu.

Pola plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece, mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr. Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje.

Neumoljiva statistika
Statistika je neumoljiva: od 4. aprila 1992. do 24. decembra 1995. godine, kroz ambulante, operativne sale i odjele Traumatološke klinike prošla su ukupno 30.144 ranjenika. Na bolničkom liječenju, u 90 kreveta ove klinike, zadržano je 4.200 ranjenika, a u istom periodu veliki operativni zahvat hirurzi Traume priznali su u 2.166 slučajeva: istine radi, uslovi u kojima su radili i onih 15.604 intervencije, koje traumatolozi nazivaju manjim zahvatima, preinačuju u značajne pothvate. Paralelna statistika Ortopedske klinike govori o 17.632 ranjenika, bolničkom liječenju 4.620 ranjenih, 2.318 velikih i 8.020 malih operativnih zahvata. Iako je baš svakog dana izvještaj o broju ranjenika sa ovih klinika, a od sredine 1994. godine iz Urgentnog centra za prijem (kada je zbog maksimalne uštede energenata reorganiziran Klinički centar), išao na sve zvanične adrese - potpuna statistika o broju ranjenih i vrstama povreda ne postoji: zato podaci Traume i Ortopedije govore o zbiru od 47.776 ranjenih unutar sarajevskog obruča.

Pomoć Mostaru
I pored ogromnog posla na Traumi, hirurzi ove kuće pomagali su u ratnim bolnicama izvan Sarajeva. Već u jesen 1993. kreće pomoć Mostaru - dr. Mufid Lazović i dr. Mehmed Javorić, u većem dijelu rata prvi hirurg Ortopedske klinike, dio su prvog tima uz anesteziologa dr. Gorana Džinića i sestru Samiju Džinić. Kasnije će put Mostara krenuti i ekipa sa dr. Zoranom Hadžiahmetovićem na čelu, no najduže u ratnoj mostarskoj bolnici, ali i sjećanjima tamošnjih ratnika, ljekara i ranjenika, ostao je nekada veliki rukometaš, danas još veći ljekar, dr. Adnan Dizdar.

Apoteke Sarajevo
April 1992. Sarajevo u barikadama. Puste ulice. Panika. Strah. Onda: objava rata i kolone ljudi koje odlaze. Granate, snajperi, ljudi padaju po ulicama kao glineni golubovi. Nestaje hrane, vode, struje, lijekova, svega… Haos je. Grad je opkoljen i zatvoren. U tom i takvom beznađu javlja se otpor, javlja se nagon samoodržanja, farmaceutska etika - sve to zajedno: apoteke rade. Niti jedan dan nisu zatvorene. Vrijeme prolazi: s prvom zimom i temperaturama ispod nule, psihička i fizička iscrpljenost uzimaju svoj danak. Pojavljuju se zarazne bolesti: deficit lijekova je sve veći. Raste i naš strah za hronične bolesnike, dijabetičare, hipertoničare… Malo-pomalo, počinje stizati humanitarna pomoć: dolaze lijekovi iz Francuske, Turske, Njemačke, Italije, Španije… Prevodimo priložena uputstva, koristimo naša znanja i iskustva, konsultiramo se s ljekarima. Važno je da do pacijenta stigne ispravan i neophodan lijek.