Glavni imam u Konjicu Nezim Halilović prije rata nije bio muderis (profesor), ali su ga svi u ovom gradu tako zvali. Jer, običaj je u Konjicu da glavnog imama nazivaju „muderisom“, bez obzira što on nema veze s nastavom.Tako je, eto, i on, Nezim Halilović 1991.godine, nakon što je završio studije na Al Azharu i dobio mjesto glavnog konjičkog imama, postao i-muderis.Ali, ta titula u ratu je postala najvažniji dio njegovog imena. Jer, Nezim halilović, glavni imam iz Konjica, ratnu slavu je stekao upravo pod imenom-Muderis. Muderisa sam upoznao jula 1993.godine za vrijeme bitke za Igman. Već ke bio ovjenčan slavom ratnika i komandanta. Do tada su on i njegovi borci već prošli mnoge bitke oko Konjica, a učestvovali su i u onim za deblokadu sarajeva. U tim sudbonosnim danima na Igmanu proslavili su se u bici kod Blijele lijeske, gdje su četnici, prije njegovog dolaska, probili naše linije.Tada je na Igmanu bilo nekoliko stranih dobrovoljaca, a bilo ih je i u njegovoj jedinici.

Međutim, jedino je on, Muderis, izgledao kao pravi mudžahid. Obučen u crnu nošnju, koja je tradicionalna muslimanska ratna nošnja, sa crnom šamijom na glavi i trakom na kojoj piše La illahe Illallah, sa dugom crnom bradom, onako stasit, s pištoljem i nožem ili sabljom oko pasa, djelovao je impoznatno. Takav je izgledao kada je komandovao i pucao, kada je pripremao akcije, kada je ispred svojih boraca klanjao, kada je sa stranim novinarima razgovarao, sa unproforcima..

A komandovao je gotovo šapatom i nikada u ratu nije povisio glas. Zapravo, kako i sam kaže, on i nije komandovao u klasičnim smislu, nego se dogovarao sa borcima. I oni su u bitkama bespogovorno izvršavali te dogovore-komande. Mudris je imao svoja isturena komandna mjesta, ali je još češće neposredno komandvao i ratovao. Kad bi vidio da se bitka razvija prema dogovoru, on je postajao obični borac i pucao.
U početku je „Muderisova jedinica“ imala samo 27 boracam njegovih džematlija. A u tu jedinicu nije se baš moglo bez „prijemnog“. Svi borci njegove jedinice morali su da se u ratu pridržavaju islamskih normi: da su vjernici, da klanjaju, da ne piju, ne kradu i slično. „Nisam tražio gotove muslimane“kaže.“ Mijenjali su se u jedinici, ostavljajući ružne navike.Vremenom su mu prilazili mnogi dobrovoljci, tako da je njegova jedinica porasla u Četvrtu slavnu muslimansku brigadu.

Muderis je dozvoljavao dobrovoljcima, koji ne ispunjavaju njegove uslove, da u sklopu Četvrte muslimanske učestvuju u pojedinim bitkama. Ali, to su bili dobrovoljci, a ne članovi njegove jedinice. A mnogi su željeli da ratuju pod njegovom komandom. Npr, u bitkama za Ljubinu, Bijelu i Prenj, septembra 1994.godine, u Četvrtoj muslimanskoj, koja je tafa odigrala ključnu ulogu u uspjehu operacije, kao obični borci dobrovoljci, ratovali su jedan bivši komandant brigade, pa direktor „Igmana“ koji je u toj bici i poginuo.

Čuvena je bitka na Požiljku kod Bjelimića. Muderisovi borci su oslobodili Požiljak i tada je Muderis došao u sukob sa generalom Drekovićem, tadašnjim komandantom 4.korpusa. Jer, povukao je svoje borce bez generalovog naređenja. Naime, uoči bitke Drekovićev zamjneik Alija Ismet je rekao Muderisu:“ Ako oslobodiš Požiljak, povuci vojsku, a ja ću tebeja ću tebe na leđima odnijeti u Konjic.“ Muderis je oslobodio Požiljak i povukao vojsku. Zbog tih i takvih Muderisovih povremenih iskakanja iz vojničke sheme ponekad je trpio „žestoku vatru“ nadređenih. Međutim, bez njega nisu mogli.

Mnogo je Muderis bitaka vodio sa svojom Četvrtom muslimanskom. Glavatičevo, Treskavica, Ljuta, Igman, Kijevo, Kotorac, Bjelimići, Vlašić...Svugdje je on bio sa svojim borcima, jer je smatrao da „bi bilo besmisleno druge pozivati u borbu, a čuvati svoju glavu“. Dva puta je ranjen, jedanput teško.
Zanimljivo je da je Muderis posljednje ratne zime, kada su Prvi i Četvrti korpus vodili bitke od Kalinovika di Igmana, krenuo sa svojom jedinicom da oslobodi tzv „Malu Ćabu“ na Treskavici. Ali Zaim Imamović je iskoristio to da motiviše svoje borce i oni su prije Četvrte izbili na ovaj vrh.
Muderis je 1994.godine dobio „Zlatni ljiljan“, a ima i čin pukovnika. Sve vrijeme rata, na papiru je bio glavni imam u Konjicu. Priznaje da je taj posai najmanje obavljao. Poslije dejtonskog mira imao je onaj čuveni nesporazum sa iforcima koji su pretresli kasarnu njegove jedinice. Tražili su mudžahedine. Sreća da Muderis se nije tu zatekao.

Poslije Dejtona podnio je zahtjev za demobilizaciju.
-„Kada je napadnuta moja zemlja i moj narod, uradio sam ono što mi je bila dužnost“ kaže Muderis. „A kada je rat okončan, ja sam se demobilisao i vratio svom pozivu glavnog imama u Konjicu.“
Nezim Halilović Muderis rođen je 1965.godine u Žepi.Završio je Gazi Husrevbegovu medresu u Sarajevu i studije na Al Azharu u Kairu. Otac Abid, majka Ajka, sestra Mirsada o sestričina Enisa sve vrijeme rata si sve do pada-proveli su u Žepi.
Evakuisani su i srećno su stigli na slobodnu teritoriju..