Manji je problem zasto je Milorad Dodik primitivac, nacionalista, sljedbenik Radovana Karadzica, neko ko ima ambiciju da ujedini sve srbske zemlje i bude novi svesrbski vodja...veci je problem pitanje kako se dogodilo da bosnjacka politika pogubi sve konce i dopusti da u BiH izraste ma koji srbin jaci od bh. zakona, pravila i institucija.Jer, nejma sumnje, Dodik i njegovi srbi mogu danas sa Bosnom ciniti sto im je volja.Mi, nesto, ko fol galamimo, ali, oni nas zarezuju kao da smo komarci...
Ne mislimo valjda kako vlade Srbije i Republike Srpske nisu znale da je njihov s
porazum o specijalnim paralelnim odnosima nistavan bez saglasnosti Parlamenta BiH?! I, da je nistavan jervise ne postoji SRJ, koja je, po Dejtonu, mogla uspostavljati veze sa entitetima, a da to pravo po automatizmu nije preslo na Srbiju, jer zato treba saglasnost BiH?!
Sporazum su, pretpostavljamo, pisali iskusni pravnici, s jedne i s druge strane, odobrile su ga pismene politicke elite, svikle da ih se o svakom koraku informira u sirokom luku uzroka i posljedica. Ako su vlade Srbije i RS-a znale da njihov sporazum nema legalnog pokrica, koje je za RS osvarivo samo kroz institucije drzave BiH, zasto u onda poduzimale ovaj nistavan korak?! Sta ce im nelegalan sporazum?! I jos tajan, pride?! Ili, da se zapitamo – zasto vlade Srbije i Rs-a nisu nastojale da sporazum ostvare preko legalne procedure? Zar nebi bilo za sve nas korisno da Parlamen BiH podrzi dobrosusjedske odnose, u interesu razvoja ekonomski, kulturnih i inih veza? Ali, drzavni atributi BiH su zaobidjeni u ovoj separatistickoj nakani RS da izigrava suverenu drzavu.
Muslimani na nisanu
Postoji samo jedan moguci odgovor: srpstvu, s obje drinske granice, nije stalo do postivanja suvereniteta i integriteta BiH, do legalizma i razumijevanja, jer srpstvo bi vec znalo sta to znaci, i kako se tudje postuje kao i svoje. Srpstu je stalo da agresivne restauracije Milosevicevih i Karadzicevih planova o pripajanju Republike Srpske Srbiji, a sto je neizvodljivo putevima legalizma. Otud se kao pravilo namece promocija nelegalnih, bahatih, primitivnih oblika politickog djelovanja, kao sto se, uostalom, nedavno iskazalo i na otvaranju onog mosta izmedju BiH i Srbije, na kojem nije bilo nase drzavne zastave. Kao da Srbi s ovu i s onu stranu nisu znali da je to granicni prelaz jedne suverene drzave, koja, kao I svaka drzava, ima svoju zastavu?!
Znali su to i Dodik i Kostunica, i tada i sada, kao sto znaju i da je sila jezik za ostvarivanje njihovih karadjidjevskih planova. Silu razumijeva i podrzava Zapad, pogotovo kada je usmjerena protiv ma cega gdje muslimani imaju interesa, pa makar se radilo o bh. Zajednistvu. Zato velikosrpska separatisticka hajducija koju nad mirom i stabilnoscu u BiH vec mjesecima sprovodi Milorad Dodik, nema odgovora u medjunarodnjoj zajednici. Srbima je sve dopusteno, jer su im muslimani na nisanu. Ni zbog toga bosanski Srbi nisu morali traziti saglasnost Parlamenta BiH za sporazum sa Beogradom. Oni su u renesansnom zanosu nastavili negirati drzavnost BiH, praviti smutnju, te tu zamucenu smutnju po svijetu prikazivati kao opasnost za mir na Balkanu. Za svakog krstasa nema niceg uznemirujuceg u vezivanju Srbije za pola nasilno posrbljene Bosne,jer u toj prici nema muslimana.
Uznemirujuca je ambicija ocuvanja Bosne, Bosnjaka muslimana, kao ravnopravnih, kao uspravnih, jer krstas vjerhuje jedino mrtvom muslimanu, ili muslimanu natovarenom na kamion UNHCR-a, da lici na stoku, koju odvode nekud. Svaki koncept koji zaobilazi jednakopravnost muslimana, Zapadu je prihvatljiviji od legalizma. Tako je bilo u vrijeme genocidne agresije. Tako je to danas kad zapadni mentori u BiH blagonaklono prate djelovanje Karadjicevih sljedbenika na dokusirivanju Bosne.
Mahanje opankom
Prije dvije-tri hefte beogradska je Politika objavila rezultate istrazivanja jedne agencije koja je mlade Srbe ispitivala cega bi se mogli, a cega se ne bi mogli odreci. Tesubote cak i na naslovnici Politike je objavljeno da se mladi u Srbiji ne bi mogli odreci himne ”Boze pravde”. Dalje, u tekstu, ima kamara vise ili manje zanimljivih koji bi se mogli ili ne bi mogli odreci mladi Srbije. Na istaknutom mjestu, bez ikakvog redakcijskog komentara ili ograde, rame uz rame, k`o braca od strica, kao da se radi o Sremskoj Kamenici i Sremskoj Palanci, stoje Republika Srpska i Kosovo. Prvo, dakle, Karadzicev entitet, koji nema ma kakvog, osim genocidnog utemeljenja, a potom, kosovo, cija nas genealogija, kao Bosnjake, uopce ne zanima. Je li Kosovo albansko ili srpsko, jeli ”vako ili” nako, nema blage veze sa bh. Suverenitetom, kao sto ma koji pedalj bh. Teritorije, bez znanja i odobrenja Parlamenta BiH, ne moze i ne smije imati ikakve veze sa zvanicnim Beogradom.
Srpska omladina, pak, ne misli tako. Ne misli tako ni ta agencija koja je sprovela istrazivanje o (ne) odricanju mladih Srba. A, vala, ne misli tako ni Beogradska Politika koja, cim se komentira, smatra da je legitimno pravo srpske omladine da se ne moze odreci necega sto se zove Republika Srpska. Principijelno, ne zelimo se mijesati u unutarnje srbijanske cvarke, ali, valja nam primjetiti da Kosovo, kao svakovrsni pojam, stoljecima putuje kroz srpku svijest. Nepismeni Srbin, koji se prije stotinu ili pet stotina godina sporazumijevao mahanjem opancima ili testeranjem gusli – znao je za Kosovo. Kao i on, za Kosovo danas zna onaj sto sjedi u otetoj bosnjackoj kuci, sto jede bosnjackim kasikama, iz bosnjackih tanjira, sa bosnjackog stolnjaka. Kosovo je tako jednako vazno i za Srbina sa frulicom, i za Srbina bez frulice.
Razumljivo posve. Jer, Kosovo je postojalo i prije dolaska askera na Balkan, onih sto su, kako u Zagrebu rece Predrag Matvejevic, odgovarajuci na uvrede da su Bosnjaci Turci- stoljecima voljeli srpske snase-. Hoce reci: pravili srbe, ili Turke, ko bi ga vise znao. Ali republika Srpska nije postojala dok je nije smislio i na masovnom zlocinu stvorio Radovan Karadzic! Kako onda nesto sto nikad nije postojalo u svesrpskom pojmovniku najednom moze postati bitnije od necega cime je odredjen identitet srpstva i svetosavlja? Jer, u ovom istrazivanju, Karadzicev je entitet ispred Kosova. Ne znam zasto, ali ovo nalikuje na ono kad su okolosarajevski Srbi iskopavali grobove pa kosti svoje famelije, jal oceva, jal djedova, prenosili na nove lokacije, u avlije
prognanih Bosnjaka u Podrinju i Posavini. …
Nase nije tamo gdje je nase, vec tamo gdje nas vjetar odnese. Ako se Kosovo moglo u svesrpskoj emociji trampiti za odjucerasnju Republiku Srpsku, onda je veliko pitanje da li je Kosovo za Srbe bilo bas Kosovo, ili je i ono nosilo jeftinost Karadzicevog entiteta?! U odnosu na ova pitanja, u kojima se ibretimo nad afinitetima srpske omladine,drasticnije je ponasanje agencije koja smatra normalnim da postavlja pitanje ili uvazi odgovor o (ne)odrecivosti od Republike Srpske. Zamislimo da se jedno takvo istrazivanje pravi medju bosnjackom omladinom koja na listu prioriteta kojih se ne moze odreci stavlja recimo, Sandzak. Poredjenje, ipak, nije adekvatno, jer je Sandzak to sto jeste, stoljecima, a Republika Srpska nije nista, ni s ovu, ni s onu stranu Drine, izuzev, eto, autorstvo Radovana Karadzica. Ipak, srpska omladina po Beogradu i okolici to nesto sto nije nista smatra necim cega se ne moze odreci. …Kao da je to nesto sto je nista-srpsko!
Nije kriva srpska omladina sto misli kako misli. Omladina je oduvijek mislila kako joj drugi kazu. Problem je sto tako misle aktuelni politicki predstavnici srpskog naroda i u BiH i u Srbiji. Za njih je republika Srpska, beli, srpska, cim na svesrpske manifestacije, kao sto je bilo to otvaranje mosta, ne zovu cak ni nekog Sejdu Bajramovica. … Makar Senada Avdica. Oni, beli, hoce da sve bude srpsko, bas kako su Milosevic, Karadzic i Mladic zaciljali. Ne zanima ih ni sto postoji Odluka o konstitutivnosti, po kojoj se ni jedan dio bh. teritorije ne moze smatrati eksklzivnim pravom ma kojeg naroda: svi su ravnopravni svukud, i kvit. Baska je sto jedino jos ime Republike srpske odudara od ovih ustavnih propisa, jer se ni jedan Bosnjak ili Hrvat ne moze osjecati konstitutivan u necemu sto je samo srpsko. Taj slucaj je na cekanju. Za sve ove godine naseg cekanja i iscekivanja jedino srpska politika nije hodala u mijestu. Srbi su imali viziju otcijepljenja pola bosne, i tu su viziju gurali odmah po potpisivanju Dejtona; kad smo mi uniforme i vojne cizme prebacili u stalu, kad smo zasjeli da se odmaramo od uspjesna posla odbrane Bosne, Srbi su nastavili ici, dok evo ne stigose gotovo dokle su naumili.
U ovoj zemlji sve je vise srpsko nego i bosansko, a kamoli bosnjacko. Srpski su mediji, pravosudje, tajne sluzbe… Eno, u Tuzli, recimo, usred najmuslimanskije mahale u gradu, direktor je osnovne skole Srbin, a usred te iste mahale, u kojoj je po urbanizmu zabranjena izgradnja, nekakav je Srbin napravio zgradurinu da muslimanima prodaje stanove. Koliko li je tek ovakvih detalja razasuto po Bosni, a koji svjedoce o posrbljavanju nase stvarnosti?! Niko, ni u ovim novinama, nema nista protiv Srba, ali ima, i imat ce, protiv tih beogradski pipaka koji su nam decenijama slali srbijanske ucitelje, policajce, sudije, direktore, rektore,itd., kao da ovdje u Bosni, medju nama, nema pametna covjeka, vec se svaki sveo na Muju i Hasu, cije debilstvo, evo, reafirmiraju nacisti iz Slovenije, uz pomoc nasih ugursuza. Sve sto je bosnjacki narod pretrpio u borbiza slobodu, bilo je zbog volje da se odupre vladavini srpstva nad svakom porom svoga zivota.
Deset godina poslije, rijetko jos koji trag upozorava da su bosnjaci cijenu prokockane slobode platili kao ni jedan narod u povijesti. Ispade, nismo ni morali ginuti, Srbi bi nas uzjahali, i tako i vako. Poneki jos, varljiv, trag upozorava da se borba isplatila. Ali, i taj trag isparava u dodiru sa cinjenicama koje ukazuju-ko danas u Bosni, nad nasim zivotima, ima moc. Imaju je Srbi, znatno manje Hrvati, preko sebe ili preko bosnjackih uhljupa koji su, kao i u vremenim a komunizma, pristali da izigravaju druge na konto karijere. U gubitnickoj inerciji jako je tesko sagledavati procese i dogadjaje. Znamo kako je ocas smijenjen Nikola Poplasen. Vidimo kako Milorada Dodika ne moze smijeniti niko, pa ni otvoreni zahtjev zastupnika u Federalnom parlamentu. Dodik je faraon Bosne. Nedodirljiv. Manji je problem zasto je on takav, a veci kako se dogodilo da bosnjacka politika pogubi sve konce i dopusti da i BiH izraste ma koji srbin jaci od bh. zakona, pravila i institucija. Jer, nema sumnje, Dodik i njegovi srbi mogu danas sa Bosne ciniti sto im je volja. Mi, nesto, k´o fol, galamimo, a oni nas zarezuju kao da smo komarci. A, kako bi bilo da stvarno zagalamimo? S cime i s kime? Sa ruzicastom kravatom premijera Adnana Terzica na celu kolone. Mozda se prepadnu, pa pobjegnu, kad vide kakvu kravatu premijer u nas nosi?
