Umijeće življenja u Bosni danas podrazumijeva maksimalni oprez, četvere oči koje i dan i noć trebaju biti ufitiljene u pravcu zebnje – da nećete biti prevareni. Jer, prevara vreba iz svake sekunde, i iz svakog milimetra kojim prolazite. Fascinantna je pojava ustoličenja prevarantstva, a zapravo bestidne otimačine, na tronu društvene opsesije i usmjerenja.Prevara se uharala u naše mentalne avlije i sokake. Kad vjetar duha na otvorenom, duha jer nema brda, šuma i zgrada, ali, kad vjetar duha po zatvorenom, između taraba i kapija, onda su, bezbeli, u pitanju šejtanska posla. A prevara hara k'o luda Mara, jer vreba žrtve i u gluho doba, i na gluhom mjestu.
Piše: Fatmir Alispahić
Ni u budžacima mašte nije se mogla zamisliti stvarnost u kojoj će prevara postati temeljni kompas i putokaz, kao što je to nekada bila Partija. Nalik je to na neku zarazu, kao u horor filmovima, koja svakodnevno regrutira jednog po jednog zdravog čovjeka. Nikada se ne bismo ovoliko ibretili zbog prevarantske vlasti, jer vlast bude i prođe, pa dođe neka jal više jal manje prevarantska. Ali, kad se narod oprevari, kao što su to, recimo, dosegli Srbi sa lažljovštinom, i sebe i drugih, onda je to bolest koja se ne može iskorijeniti. ...Kažu, kad se rashrnda prostata, čovjek do kraja hoda, više ili manje upišan. Otud sa zebnjom pratimo ovo survavanje običnog bošnjačkog čovjeka u prevarantstvo, u to ošejtanjivanje, iz kojeg, kao i iz droge, teško da ima povratka.
Najezda malih glava
Prevara je nekad, valjda, bila sofisticirana disciplina, jer je njena vještina podrazumijevala umijeće skrivanja, dakle, varanja, što i samo značenje te riječi pripovijeda. Danas ovo što bismo nazvali prevarom i nije, možda, najbolje označavanje te pojave, jer se niko ni pred kim ne skriva, jer se niko ničega ne boji. Hajde, de, što je tako sa velikim prevarama, jer bi se dalo – i povijesno i ovovremeno, i bosanski i vanbosanski – objasniti kako je došlo do toga da se vlast ne plaši naroda. Problem je što se ta prevara – koja to i nije, jer je otimačina – uselila među obične ljude, ne samo one koji se ne poznaju, već i među poznanike, prijatelje, srodnike. Umijeće življenja u Bosni danas podrazumijeva maksimalni oprez, četvere oči koje i dan i noć trebaju biti ufitiljene u pravcu zebnje – da nećete biti prevareni. Jer, prevara vreba iz svake sekunde, i iz svakog milimetra kojim prolazite.
Grdna se neka degeneracija valja bošnjačkim narodom. Neki dan sam razgovarao sa Sejom Omeragićem pa sam ga uputio da obrati pažnju na jednu zanimljivu pojavu, a to je pojava omladine sa malim kockastim glavama. Bezbeli, ovo djeluje kao naučna fantastika, kao srednjovjekovno uzvikivanje da je Zemlja okrugla, ali, Bosnom je uistinu prohodala generacija sa malim i kockastim glavama. Velim Seji kako se takve glave naprave, odnosno smanje, u ljudi koji se spremaju na Onaj Svijet. A u nas je naizvrat: rađa se smrt, da hoda smrt, da osvijetli odsustvo života, u svakom tragu, od tog rascvata svake vrste perverzije i prevare, pa do tog smanjivanja glava, u kojima bi trebala da stanuje pamet. Jakako, medikusi bi kazali da veličina glave nema veze sa količinom pameti, jer je bilo i ima glavatih i glupih, i sitnoglavih i pametnih. S druge strane, čitali smo da će u budućnosti u naroda biti golema glava i sitne ruke i noge, pošto će se puno dumati, a malo kretati. Ali, u ovoj je bošnjačkoj budućnosti nastupilo smanjenje glave, pošto pamet ničem ne služi.
Nekome će se činiti da sam se zafrkavao sa ovom pričom o malim glavama, ali, svako se može u to uvjeriti u krajevima sa bošnjačkom većinom, i svako ima pravo da tu bjelodanu pojavu tumači kako hoće. Sjednete, gledate i brojite: jedan punoglav, dva maloglava... Smatrao sam da je slika o tim malim glavama dobra ilustracija za vjerodostojne priče o prevarama koje upravo hoću ispričati.
Kad budem vrijedan kao salter
U objektivnoj stvarnosti budeš ono što drugi misle o tebi, a u subjektivnoj ono kako sam sebe vidiš. Vjerujem da ni u jednoj od ove dvije stvarnosti ja ne djelujem kao neko ko bi se olako dao izvarati. Ako se meni, takvome, dogodilo da proteklu godinu dana budem barem deset puta grubo prevaren, bestidno opljačkan, a i zlobno očitan, šta li je tek sa ostalog hudog svijeta koji ni u objektivnoj ni u subjektivnoj stvarnosti nema dara da preduprijedi bestidne prevaračke klopke?! Jedini preostao način da se čovjek zaštiti jeste da se zatvori i da nikome, pa ni rođenom, ne vjeruje. Ali, ako postanemo društvo zatvorenih individua, kakav je smisao mreža koje se pletu i čine to društvo?! Kakve su to mreže, ako su im niti ofarbane prevarom i nepovjerenjem?! No, ko je vidio brati opću brigu, pored ove lične, gdje se i analitičar mora zaštititi od opake svakodnevnice!
Prvo moje drastično iskustvo ove vrste, prvi bliski susret za poharom koja će 2000-ih okupirati bošnjačko društvo, dogodio se kada mi je (zovimo ga tako) RođoNo.1 izvalio telefonski šalter iz zida. Privremeno sam koristio jedan maleni napušteni stan u toku rata, i morao sa ga vratiti ranijem vlasniku do maja 2001. godine. Bio je početak 2000. kada sam dobio rok za iseljenje. Taman, saznadoh da je jedan moj rođak preselio u podstanare. Rekoh, odoh se ja vratiti u roditeljsku kuću, ocu i materi, a nek on iskoristi ovaj privremeni stan do roka za iseljenje. Živio je on, živio sam ja, i jedan za drugog nismo znali, niti smo se viđali, kao i prije. Čuli smo se kad je on trebao iseliti iz tog stana, pa da ja ključeve vratim državi. U stanu sam zatekao brlog. Brlog se da počistiti. Ali, tamo gdje je bio šalter za telefon, zatekao sam rupu! RođoNo.1 je, u znak zahvalnosti, iščupao šalter i odnio tu neprocjenjivu vrijednost sa sobom. Taman sam razumio da je moja vrijednost svedena na vrijednost jednog šaltera. Jer, njemu je važnije maznuti šalter koji košta jednu marku, nego sačuvati dobre rođačke odnose. Ova premijerna epizoda završila se tako što sam ga natjerao da kupi i montira nov šalter i da unajmi ženu koja će stan počistiti. Sad, živi on, živim ja, i niko ni za kog ne zna, jer je u nas takav običaj. Šalter nam je poremetio telefonske veze, što na rođačkom, a što na nacionalnom planu.
Potom su godine hodale kao mravi: zvrlj-zum-ziju-frk... Začas. Tu i tamo događalo se neko razočarenje, u ljude, u narod, u narode i međunarode. Ali, kad je počela prošla godina, pa evo sve dosad, ne prođe mjesec a da ne ugledam nekog prevaranta koji se, kao kakav egzibicionista, diči svojim unutarnjim razvratom koji prikazuje u svjetlu dike i ponosa. Lako bi se odbranio od nepoznatih, ali, svi koji su me prevarili, bili su poznati, dakle, ljudi pred kojima nisam odgajao odbrambene reflekse. Ko je vidio zazirati od prijatelja, kumova, rođaka, komšije?! Pa, to su ljudi koje znam godinama, i te godine su garancija moje komotnosti!
Trebalo bi podosta prostora da opričam sve te nevjerovatne događaje, što ne znači da uskoro, u nekoj drugoj formi, to neću učiniti. Fascinira me ta pojava ustoličenja prevarantstva, a zapravo bestidne otimačine, na tronu društvene opsesije i usmjerenja. Bilo je toga i prije, kazat će neko, ali, prije je bilo i stida, kao vrline. Danas je stid istjeran iz bosanskog rječnika, i umjesto da bude vrlina, postao je mana. Stide se samo garibi, koji nemaju sile da varaju, i otimaju tuđe.
Andaluzijski virus
Evo, prisjećam se... U ljeto prošle godine jednom sam žućku završio jedan posao. Predao sam mu materijal, a novac nikad nisam dobio. Zvao sam dvaput, triput, i više nisam zvao. Naučio sam da i tzv. intelektualne poslove treba okončavati pod devizom: iz ruke u ruku.
Potom, jedan maneken mi je ostao dužan fine pare, jer sam mu u finoj vrijednosti, u trajanju od pola godine, priredio nepregledni niz tekstova. Novac nisam nikad dobio. A da stvar bude gora, ovaj je tip umalo usmrtio jednu od najvažnijih osoba u mome životu. Kako? Ta meni draga osoba imala je saobraćajnu nesreću, jer joj je točak na autu bio odšarafljen. A auto je, prije nesreće, prenoćilo kod tog mog dužnika. Cilj je bio da se auto slupa, da se obezvrijedi, kako bi ga oni otkupili za male pare. Spremni su da vam odvrnu točak, kako biste se slupali, i kako bi vam se oni nametnuli kao dužebrižnici koji će vam kao pomoći, a zapravo vam predložiti da vam auto koji vrijedi četiri-pet puta više otkupe za tri-četiri hiljade. Ako usput poginete, nikom ništa, kolateralna šteta. Od ovog sam svog dužnika pobjegao k'o što se u pričama bježi od lampira.
Onda slijedi već dosadna, ali za mene svakodnevna priča o presudi od 4.900 maraka kazne, na osnovu koje na period od 18 mjeseci uplaćujem trećinu svoje plate Muniru Alibabiću, glavnom Lagumdžijinom policajcu. Pomirio sam se sa gorčinom, ali sam zauzvrat napustio bosansku političku javnost. Posljednjih mjeseci, otkako sam usmrćen andaluzijskim virusom, osjećam svu blagodet slobode. Ne moram čitati novine, pratiti vijesti, sekirati se oko svega i svačega. Čitam knjige, sadim voćke i analiziram život buba u mojoj bašči.
No, koliko god čovjek imao opravdan motiv da se distancira od jalove javnosti i opake stvarnosti, ljudi i događaji, sa kojima valja putovati kroz život, vrate ga u realnost.
Stidim se u ime bezstidnih
Evo jednog malog događaja zbog kojeg je nastao ovaj tekst. Dobio ja dva zvučnika. Neispravna. Lijepe kutije. Dođe do mene, slučajno, jedan (zovimo ga tako) RođoNo.2. On je električar. Kažem mu: De vidi, možda se šta odlemilo, pa zalemi, a ako ne može, uzmi obje kutije sebi. Meni ne treba. Prošla dva dana. Ja i zaboravio. Zove on i veli: Uradio sam nešto bez tvog pitanja, kupio sam ti i ugradio zvučnike, koštaju 28 maraka, doći ću sutra na kafu i da ti to donesem. Rekoh, peke, ne mogu se protiviti, jer je RođoNo.2 napravio dobro djelo, uložio trud, dat ću pare, iako mi nije do kupovine zvučnika. Dođe on sutradan, donese zvučnike i račun. Sve regularno. Elem, evo šta se dogodilo...
RođoNo.2 izvadio je svoje stare zvučnike iz auta, a sebi u auto kupio nove. Stare je, sa računom od novih, prikačio na moje kutije i meni prodao kao nove. A kako sam to ja otkrio? Otkud znam. Proradio mi crv sumnje, pa sam skinuo mrežice sa zvučnika i ispod ugledao ishabani krš. Onda sam, kako bih bio siguran u prevaru, uzeo mrežicu i račun, te otišao do prodavnice gdje sam ustanovio da tu nema takvih zvučnika, odnosno da je moja pretpostavka tačna. RođoNo.2 mi je stare zvučnike prodao kao nove, a nove, bezbeli, uzeo sebi. Iskovao je jeftin plan kako da ja platim njegove nove zvučnike.
- Halo, rođo, ima jedan problem. Ovi u su ti prodali oštećene zvučnike, na njima je sigurno pet-šest oštećenja. Evo, ima ovaj račun, pa ako ti nećeš, ja ću im vratiti ove zvučnike i tražiti da mi vrate mojih 28 maraka. Kazat ću im da stvarno nema smisla da prodaju oštećenu robu.
S druge strane otpoče panično zazivanje da ne idem, da će on otići i vratiti zvučnike. Rekoh mu da izađe pred firmu, da mu dadnem zvučnike, a da on meni vrati pare. Tako i bi. Više sam se ja stidio zbog njega nego što se on stidio zbog sebe. Ovaj tekst je moja borba protiv moga stida u ime bestidnih.
