Hasan Efendić, general
Branilaca Sarajeva 19a
71000 Sarajevo
Recenzija rukopisa Oružje bosanskog otpora
O rukopisu autora Fadila Nurkića Oružje bosanskog otpora želim reći sljedeće.
Pisati ovakvu vrstu knjiga težak je i naporan, a za autora skup i neisplativ posao. Traži mnogo rada, dosta strpljenja i dugotrajnog istraživanja i, što je najvažnije, dobrog poznavanja materije. Materija o kojoj piše autor ne trpi površnosti niti svojevoljnih ocjena i podataka. Ovdje se mora biti tačan i precizan u opisu pojedinog naoružanja i njegovim podacima. Ovo nije zabavna literatura, nego jasno određena materija. Zato pisac mora imati jaku želju i volju da istraži i napiše pogotovu onu vrstu naoružanja koja predstavlja svojevrstan izum i izradu kod branilaca jedinstvene Bosne i Hercegovine. Fadil je tako vanradno opisao to naše prvo naoružanje koje nam je bilo osnovno oružje na početku agresije, a da smo ga imali u dovoljnim količinama, pomislio bi čovjek: pa što će nam bolje! Pored toga, u rukopisu je dat historijat nastanka i razvoja gotovo kompletnoga streljačkog naoružanja koje se upotrebljavalo na ovim prostorima, tako da čitalac ima u rukama jedno kompletno i vrijedno djelo. Bilo je vrlo važno da se napiše jedno ovakvo djelo da bi se komparativno sagledala prednost agresora ne samo na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, nego i tokom cijelog rata. Mi smo završili rat sa preko 200.000 vojnika a da nam svi vojinici nisu bili naoružani.
Za razliku od branilaca Bosne i Hercegovine, agresori su imali najsavremenije naoružanje i u dovoljnim količinama Primjera radi, JNA na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu imala je na raspologanju 120 borbenih kompleta streljačke i 30 kompleta artiljerijske municije. Imali su na stotine topova, haubica, minobacača, tenkova, oklopnih transportera, aviona i helikoptera. To su cifre od kojih pamet staje, a tokom rata još su toga nabavljali i proizvodili. Da bi umanjili vrijednost naoružanja poslije rata zbog raspodjele imovine između jugoslavenskih republika, platili su jednom jednom francuskom institutu da izvrši procjenu vrijednosti naoružanja koje je posjedovala bivša SFRJ. Ovaj francuski institut to je tako "stručno" procijenio da su naprimjer odredili da jedan tenk vrijedi dva američka dolara, a jedna puška jedan dolar. Mi nismo imali aviona, tenkova, savremenih artiljerijskih i raketnih oruđa, ali smo imali moralnu snagu snagu koja je zadivila svijet. Tako je, naprimjer, Milošević kritizirajući starješine vojski SRJ i RS 1993. godine rekao: "Da sam dao toliko sredstava muslimanskoj vojsci, dosad bi mi bili u Beogradu." Ova njegova konstatacija nije daleko od istine. Ovi primjeri jasno ukazuju koliko smo bili inferiorni u naoružanju u odnosu prema agresorima. Trofejno naoružanje, muzejski eksponati, lovačke puške sačmarice, ručna i radionička izrada raznih improviziranih ubojnih sredstava, pored morala i hrabrosti, bilo je naše najubojitije oružje.
Ova je knjiga, prije svega, enciklopedijskoga karaktera, barem što se tiče streljačkog oružja obuhvaćenog u njoj. Znatan dio materijala obrađenog u knjizi predstavlja svojevrsno iskustvo koje je autor stekao kao borac Armije RBiH u radu s opisanim oružjem, kao i skupljenim saznanjima i iskustvima saboraca i ljudi iz ove struke. Knjiga
Oružje bosanskog otpora pruža nam zanimljiva, a prije svega korisna saznanja za sve one koji oružje nose po profesionalnoj dužnosti (profesionalni vojnici, policajci, vojne i druge škole), te razne duge ustanove koje se bave izradom, popravkom i održavanjem streljačkog naoružanja, kao i onima kojima je oružje hobi (strijelci, sportski lovci, kolekcionari i dr.) Može korisno poslužiti svima
onima koji proučavaju ili se bave ovom problematikom kao historičari, kustosi muzeja, snimatelji ratnih filmova i sl. Knjiga nam ukazuje da u ratu oružje igra zavidnu ulogu ali da i u najtežim situacijama, kao što je bila naša bosanska, za visokomotivisanog vojnika nema bezizlaznih situacija, te da mnoge razne radionice: alatničarske, bravarske, kovačke i dr., a da ne govorimo o pojedinim fabrikama, mogu izvanredno poslužiti za izradu raznovrsnog naoružanja i ubojnih naprava.
Pisanje sadržaja ove vrste zahtijeva istrajan i dugotrajan rad. Čovjek mora imati jaku volju i želju da istraži i opiše pogotovu onu vrstu naoružanja koja predstavlja izum boraca - branitelja Bosne i Hercegovine.
Gospodinu Nurkiću svega toga nije nedostajalo, a posebno istrajnosti i upornosti u istraživanju naoružanja bosanskog otpora. Autor je znalački i stručno dao opis naoružanja kao iskusni pisac i dobar poznavalac ove vrste naoružanja.
Mnogi kažu o nama, a i mi sami o sebi tako mislimo, da smo saburli narod. Ja kažem da smo velike javašlije, narod kratkog pamćenja. Da nije tako, ne bi nad nama za nepunih sto godina bilo izvršeno deset genocida. Uvijek nas je ratna nesreća zaticala nespremne, a uvijek je davan isti odgovor, kao neka vrsta pravdanja: neće oni meni ništa, jer ja njima nisam ništa loše učinio. E hoće, baš zato što ne činiš nikome ništa, što si saburli i što brzo zaboravljaš.
Gospodin Fadil Nurkić nudi nam još jednu knjigu za nezaborav. Zato, nemojmo je zaboraviti pročitati.
Hasan Efendić
RECENZIJA
1. Pisanje o pojedinim historijskim događajima,pojavama i tsl. nije privilegija i obaveza samo profesionalnih historičara. Mnogo je primjera u bogatoj historiji historiografije Bosne i Hercegovine da su ključne studije i knjige pisali historičari bez formalnog historijskog obrazovanja, što samo po sebi ukazuje da su zaintersovani i znatiželjni (spac. S. Jaliman) a često i ključni faktori koji postiču pisanje.
2.U historiji historiografije ne postoje tzv. lokalne teme niti marginalne pojave, obrnuto, na svakom se dešavanju koje ima "evidenciju i kritiku" mogu objasniti historijske zakonitosti i zakonomjernosti. Tako i ovom prigodom ponuđeni rukopis bavi se jednim zanimljivim i posebnim, čak dragocjenim segmentom historije dešavanja a to je oružje koje je korišteno u bosanskohercegovačkom ratu 1992-1995.godine.
Napisano u ovom rukopisu ima za cilj da ukaže na temelje fenomene bosanskohercegovačkog odbrambenog rata: način borbe ali kroz oružje koje se primjenjivalo i kojem su se branili temeljni principi jedne pravdne borbe u nametnutom ratu 1992-1995. godine. Autor Fadil Nurkić u monografijskom zahvatu želi da prepozna i identifikuje u najpoštenijem i najzahvatnijem mehanizmu sve oružje koje se susretalo u ratnim formacijama Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Iako autorovo stručno obrazovanje nije historičar to mu nije nimalo kompleks, nego obrnuto, to mu nije nimalo umanjilo interes i znatiželju, koje, na žalost,često nema u novije vrijeme posebno kada je riječ o brojnim fenomenima odbrane Bosne i Hercegovine, te pojačanim naporom i željom da interesantnom temom pokaže da posjeduje zavidnu rutinu koja svakom dobronamjernom imponuje a njega samog odlikuje izuzetnim kvalitetom da u moru nepoznanica vidi temeljnu pretpostavku i osnovu za jedno novo tumačenje rata u Bosni i Hercegovini.
Treba posebno pocrtati ovu "neobičnu" zanesenost i opsjednutnost Fadila Nurkića za teme bosanskohercegovačkog rata, posebno oružja koje je slika i prilika brojnih nedaća i problema u funkcionisanju sistema odbrane ali uz izuzetan napor i dovitljivost posredno i neposredno očito je da Nurkić vidi puteve i pravce odbrane Bosne i Hercegovine u ratu 1992-1995.godine, što će biti od izuzetne pomoći i njemu kao učesnika rata ali i svim budućim istraživačima koji budu otvarali pitanje rata u vremenu 1992-1995.godina.
U ponuđenom rukopisu "Oružje bosanskog otpora" primjetljiva su pedantna i iscrpna traganja za mnoge vrste naoružanja kojeg više skoro nigdje nema,autor se koristi već poznatom upornošću da sazna ili da dođe u psjed svega onoga što je bilo od pomoći za odbranu države.
Rukopis:"Oružje bosanskog otpora" zanimjliv je i sa stručnog stanovišta: to je prvi put u novijoj bosanskohercegovačkoj historiografiji da se jednom uslovno alternativnom dijelu historije ponudi cijelovit, baš u pravom smislu te riječi totalan pogled na sve zanimljivosti ,vrijednosti i karakteristike oružja koje se koristilo u jednom ratu.
Treba ponoviti rukopis se donekle obračunava sa jednom, nazovimo to bosanskohercegovačkom bolešću da se o ratu 1992 -1995. godine i njegovim manifestacijama govori otvoreno, argumentovano sa stručnim potvrdama, mišljenjima kvalifikovanih istraživača, da se govori o principu odbrane, njenim rezultatima a da se ne zadire u oveštalo.Vidljive su vrijednosti ovog ruklopisa, pravci ali i problemi.Zanimljivo da je skoro cijeli rukopis rezultat samostalnog istraživanja, kao i hodološki provjera svega što je bilo tajanstveno i nepoznato na pitanjeu odbrane Bosne i Hercegovine ..
Otvarajući prostor mnogim pretpostavkama, rukopis skoro uvijek ima za cilj da ukaže na brojne čudne
načine kako se do oružja dolazilo, kako se sklapalo i koristilo i autor skoro uvijek nastoji da ne povrijedi mnoge principe borbe ali i one koji su to oružje koristili. Vidljivo je da suvereno vlada čijenicama, slaže ih hronološki, tačno, precizno, nudi ih kao argument u tekstu, te se u mnogim dijelovima to vidi kao jedna "alternativna povijest" odbrane Bosne i Hercegovine u ratu 1992-1995. godine način kako se u tom haosu opstalo i čime se branilo.
Preporučujući rukopis "Oružje bosansog otpora" autora Fadila Nurkića za štampu traba reći da se radi o izuzetnom tekstu koji ima svoju vrijednost, težinu i zahtijevnost. Pojavom ovog rukopisa znanja o oružju u bosanskohercegovačkom odbrambenom i oslobodilačkom ratu će biti donekle potpuna, bez pretencioznoti, dobijamo siguran vodič i paramater jednog vrijednog i zanimljivog zanosa.
I na kraju, pravo je zadovoljstvo čitati ovaj vrijedan doprinos historiji oslobodilačke i odbrambene borbe naroda Bosne i Hercegovine za svoje historijsko i prirodno pravo, koje će sigurno naći svoje čitaoce, te ga toplo preporučujemo za štampanje.
Zenica, 20. decembar 2004.
Salih Jalimam
Pedagoški fakultet
Univerzitet u Zenici
SADRŽAJ
Uvod
Adaptirano oružje
Improvizovano oružje
Malokalibarsko oružje
Puške sačmarice
Lovački karabini
Puške tipa mauser
Poluautomatska puška M-59/66
Automat - "Tomson"
Automat PPŠ-41 - "Ruski dobošar"
Automat M-49/57
Automat M-56
Automat MGV 176
Automat Zagi
AK-47 i M-70
FN FAL - "Argentinka"
G-3 i MP-5
M-16A1
Snajperske puške
Puškomitraljez M-53
Ruski (puško-) mitraljezi
Američki mitraljezi
Mitraljez M-84 - "Sijač smrti"
Pištolji
Ručne bombe
Tromblonske mine
Protivoklopna sredstva
Literatura
Sadržaj
LITERATURA
1. Ivan V. Hogg i John Weeks: "Enciklopedija ručnog oružja dvadesetog veka", "M & N", Novi Sad 1994.
2. Branko Bogdanović: "Puške - dva veka pušaka na teritoriji Jugoslavije", "Sportinvest", Beograd 1990.
3. Miloš Vasić: "Specijalno i prigušeno oružje", Samostalno izdanje, Beograd 1988.
4. Divor Žilić: "Pješačko naoružanje u domovinskom ratu", "Ministarstvo obrane R Hrvatske", Zagreb 2001.
5. Omer Pezo: "Naoružanje i opremanje OS", "Vojnoizdavački i novinski centar", Beograd 1988.
6. M. Rapaić i S. Todorović: "Lovačko oružje i municija", "Dnevnik" - "Lovačke Novine", Novi Sad 1971.
7. Pravila o rukovanju oružjem i municijom izdanje SSNO: "Puška 7,9 mm M-48", iz 1968. godine, "Automati 7,62 mm M-56 i M-49/57" iz 1970. godine, "Pravilo pušaka i puškomitraljeza 7,62 mm" iz 1983. godine, "Mitraljez 7,9 mm M-53" iz 1971. godine, "Poluautomatska snajperska puška 7,9 mm M-76" iz 1981. godine, "Mitraljez 7,62 mm M-84" iz 1989. godine, "Ručni bacač M-57 iz 1975. godine, "Ručni raketni bacač 90 mm M-79" iz 1982 godine, "Ručni raketni bacač 64 mm M-80" iz 1982. godine i "Municija" iz 1974. godine.
Kao izvori informacija korišteni su i časopisi:
"Metak", "Oružje", "Kalibar", "Delta", "Hrvatski Vojnik", "Narodna Armija", "Lovački List SLO BiH".
Informacije su uzete i sa sljedećih web stranica:
www.zastava-arms.co. yu, guns.apatity.ru, www.hecklerkoch-usa.com/pages/corporte/history.html, fnfal.com/falfiles/index.html,
www.nfatoys.com/tsmg/web/history.html
U tu svrhu iskorištene su i autorove zabilješke iz ratnog peroda, vođene po pitanju osobina pojedinog oružja korištenog u realnim uvjetima.
Naravno, nemoguće je napisati ovakvu knjigu bez stručnih savjeta i pomoći ljudi kojima je oružja profesija, zato se onima koji su, prepoznajući plemenite namjere knjige, pomogli u njenom izdanju, posebno zahvaljujem:
*Brigadni general Hasan Efendić, prvi ratni komandant TO RBiH
*Brigadir Esad Šejtanić
*Mensur Šaćirović, direktor za razvoj u fabrici "Pretis", Vogošća
*Gorazd Tomič iz fabrike "Puškarna Kranj"
*Doktor Berko Zečević, profesor na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za odbrambene tehnologije
*Ćamil Cero, kustos muzeja u Jablanici
UVOD
Kroz hiljadugodišnju historiju Bosne i Hercegovine dolazilo je do niza osvajačkih i koljačkih pohoda na njenu teritoriju i njene narode, ali čovjeku - Bošnjaku i zemlji Bosni i Hercegovini nikada nije bilo teže i nikada nisu bili na rubu biološkog opstanka kao u agresiji koju su pretrpjeli od 1992. do 1995. godine. Kao što reče jedan publicista "potoci krvi koji su Bosnom i Hercegovinom vijekovima tekli u proljeće 1992. godine pretvoriše se u rijeku". Razlozi takve katastrofe leže u činjenici da se naš narod po ko zna koji put pred agresorima zatekao nespreman i nenaoružan.
Na drugoj strani agresori: prvo Vojska RS-a, uz pomoć JNA, potpomognuta vojnim i paravojnim jedinicama iz Srbije i Crne Gore, a kasnije vojne formacije HVO-a potpomognute regularnim jedinicama Hrvatske vojske raspolagali su raznovrsnim naoružanjem, čiji su broj i borbene mogućnosti u odnosu na oružje bosanske Armije bili neuporedivo veći.
Prvenstveno će na to pogubno utjecati oduzimanje (otimanje) naoružanja naše TO, što je odlučeno na sjednici Predsjedništva SR BiH 9. novembra 1990. godine. Do otimačine je došlo kao rezultat poteza SCG vojnog i političkog vrha sprovedenih u sklopu opsežnih priprema za ostvarivanje projekta "Velika Srbija" i agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pod izgovorom da se uzima na čuvanje, oružje je prebačeno u kasarne JNA, a nedugo potom dijeljeno je prvo simpatizerima SDS-a, a kasnije i ostalom srpskom stanovništvu.
Također, srpskocrnogorskim političarima uspjelo je da politički vrh Republike Hrvatske uvuku u pregovore o podjeli Bosne i Hercegovine. Njenu podjelu na istočni dio, koji je trebalo pripojiti Velikoj Srbiji, i zapadni, koji bi bio u sastavu velike Hrvatske dogovorili su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Karađorđevu marta 1991. godine. Po tom suludom projektu Bošnjacima su kao životni prostor nudili "Neretvu i pod zemljom”, odnosno, ako neko eventualno ostane živ, u bijelome svijetu". Istovremeno, JNA je povlačeći tehniku i ljudstvo iz Slovenije i Hrvatske vršila njihovo grupisanje na prostoru Bosne i Hercegovine, zauzimajući mnoge važne objekte.
Sve to međunarodna zajednica posmatrala je hladno i ništa ne preduzimajući da se raspad Jugoslavije završi mirnim putem. Naprotiv, Engleska, Rusija i Francuska podržavaju Jugoslaviju da ratom riješe pitanje razlaza. Jedino na čemu su istrajali bila je rezolucija Vijeće sigurnosti UN-a br. 713 od 25. septembra 1991. godine, a odnosila se na zabranu izvoza naoružanja zemljama bivše Jugoslavije.
Međutim, embargo na uvoz oružja donesen radi "sprečavanja rata" u stvarnosti se odnosio samo na Bošnjake, jer su i Srbija i Hrvatska već imale opremljene vojne jedinice. Ovakvi stavovi nisu se promjenili ni nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine (6. aprila 1992. godine priznata je od Evropske unije, a 21. maja 1992. godine zvanično je primljena u organizaciju UN). Nažalost, agresorima će na ruku ići i samo raspoloženje jednog dijela Bošnjaka kod kojih se primjećivao zanos ideja o jugoslavenstvu, "bratstvu i jedinstvu", da je za rat "potrebno dvoje" i sl. Naivno se vjerovalo da do rata neće doći, a ako ga i bude, neće biti tako dug, krvav i surov.
Tako se bošnjački narod našao nenaoružan, bolje reći razoružan u spletu i spleci dvaju agresora i dvaju genocida.
U takvoj situaciji jedino je Stranka demokratske akcije (SDA) još u ljeto 1991. godine stvaranjem "Patriotske lige" kao vojne organizacije pripremala narod za odbranu. Uza sve poteškoće Patriotska liga uspjela je nabaviti manju količinu oružja i podijeliti ga aktivistima - patriotama i simpatizerima, tako da početkom agresije nastaju organizirane grupe patriotski nastrojene.
Pod utiscima ratnih strahota iz susjedne Hrvatske, a naročito nakon što je početkom aprila 1992. agresor u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine otpočeo sa masovnim pokoljima, uviđajući da im prijeti totalno uništenje, nastale su i manje samoorganizovane i slabo naoružane te međusobno nepovezane grupe, čiji su pripadnici branili stanovništvo od brutalne agresije.
Sagledajući ozbiljnost nastale situacije, predsjedništvo R Bosne i Hercegovine 8. aprila 1992. godine donosi Odluku o povezivanju svih patriotskih jedinica i njihovom potčinjavanju Štabu TO RBiH kao legalnom organu za odbranu zemlje. Do 15. aprila 1992. godine spomenutom štabu na raspolaganje se stavilo preko 91.000 vojnosposobnih pripadnika - patriota. Međutim, na istom spisku našlo se svega oko 15.000 komada streljačkog naoružanja, od čega dobar broj lovačkog ili čak muzejskih primjeraka nošenog kod vojnika u patikama i farmerkama. Još gora situacija bila je po pitanju artiljerijskog i protivavionskog oružja, a posebno se osjećao nedostatak protivoklopnog oružja.
Nasuprot njima, četnički agresor raspolagao je sa oko 80.000 vojnika, oko 330 tenkova, preko 1.500 komada teške artiljerije, sa avijacijom, odnosno logistički je u svakom pogledu bio znatno opremljeniji od države koju je napadao. Znajući sve to, agresorska strana, kao i svjetski vojni analitičari, smatrali su da Bosna i Hercegovina nema nikakvih mogućnosti da se odbrani i opstane. Po njima ni mjesec dana nije se mogla oduprijeti agresoru kojeg je obučila i opremila jedna od najjačih armija Evrope.
Međutim, i jedni i drugi zaboravili su samo u jednu stvar. Zaboravili su karakter Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Bosanskohercegovački narod ima svoj ponos, prkos i inat, može mnogo trpjeti, ali kada mu život, imovina i teritorija dođu u pitanje, teško onome ko mu stane na put, što se pokazalo i u proteklom ratu (1992. - 1995.).
Bezbroj su puta, borci Armije R Bosne i Hercegovine, trpeći kišu agresorskih granata, poslije kojih je obavezno nastupala pješadija, sačekivali agresorske vojnike i na bliskom rastojanju vatrom iz streljačkog oružja zaustavljali ih u njihovim bestijalnim pohodima. Dešavalo se, svjesni da nemaju otkuda dobiti popunu municijom, međusobno su vršili popunu, pa je vojnik sa više metaka davao suborcu. To "više" često je predstavljalo samo dvadesetak metaka, pa se danas s razlogom postavlja pitanje da je i za to oružje bilo dovoljno municije, gdje bi i kada agresori doživjeli vojnički poraz. Poraz na vojnome polju četnički agresor svakako bi doživio mnogo prije da nije bilo izdajničke uloge R Hrvatske i njihove produžene ruke - Herceg-Bosne. Njihove opstrukcije pri stvaranju samostalnosti R Bosne i Hercegovine i jačanju njene Armije, postale su očite već u ljeto 1992. godine. Godinu dana kasnije, sve skupa prerast će u otvorenu agresiju HV i HVO-a na našu zemlju. U takvim uvjetima po Tuđmanovoj direktivi preko Hrvatske u Bosnu "ni metak nije mogao ući" i do oružja se moglo doći samo otimanjem od agresora, ili u izraženoj nestašici sirovina napraviti u vlastitim fabrikama. Potpisivanjem primirja sa HVO-om, situacija će se popraviti, ali ni tada velike sile nisu ukinule embargo na uvoz naružanja Armiji RBiH. Hrvatska je čak i dalje poduzimala racije u cilju oduzimanja našeg naoružanja transportovanog preko njena teritorija. Ponekad je propuštano samo lahko streljačko oružje uz zaplijenu određene količine, dok o uvozu teškog oružja nije moglo biti ni riječi.
U ljeto 1995. godine, kada je Armija znatno ojačala i poduzela niz uspješnih oslobodilačkih akcija, po službenim podacima imali smo preko 230.000 vojnika od kojih su svega 101.580 imali lično naoružanje.
Zbog svega toga se u ozbiljnim analitičkim vojnim studijama tvrdi da sve ono što su Armija RBiH i bošnjački narod uradili, suprostavljajući se agresoru u periodu 1992-1995. godine, pravo je čudo vojne odbrane. Pokušavajući otkriti tajne "bosanskog odbrambenog čuda" nastale su mnoge publikacije, filmovi, napisane magistarski ili doktorski radovi i sl. No, čuda ne postoje, ali nema svjetskog vojnog analitičara koji ne ukazuje na činjenicu kako je uopće bosanskohercegovačka armija opstala u ratu 1992-1995. godine, a razlog tome svakako je oružje i oprema kojom su se koristili njeni vojnici.
Ta neobičnost bosanskohercegovačkog otpora, posebno oružje koje je korišteno bio je motiv zašto smo se odlučili da ovom knjigom progovorimo detaljno o njemu s razlogom više što smatramo da oružje branitelja Bosne i Hercegovine, koje je najzaslužnije što agresor nije uspio u potpunosti ostvariti mračne nakane, zaslužuje detaljniju prezentaciju. To se prvenstveno odnosi na streljačko oružje i sredstva za blisku protivoklopnu borbu, jer su u proteklom ratu predstavljali naše glavno oružje.
Istovremeno neka njegov opis posluži kao opomena da se više nikada nedesi da bosanske majke moraju nemoćno gledati kako na stratišta odvode njihovu nevinu, često maloljetnu, a potom još i nenaoružanu djecu.
Također, neka posluži kao ključ za shvatanje s koliko su nadljudskog napora, upornosti i hrabrosti borci Armije RBiH branili svoju državu i njene narode, a njenom neprijatelju upozorenje da su uvijek spremni da, ako zatreba, to isto i ponove.
Zato smatramo da će ova knjiga poslužiti budućim naraštajima kao opomena, ali i kao iskustvo. Radovalo bi nas da to bude podsticaj daljim istraživačima koji će u ovoj i njoj sličnim knjigama naći motiva da se obrade mnoge, još uvijek tajne bosanskohercegovačke odbrane. Nadati se da će ova knjiga otvoriti rasprave, poslužiti svojoj plemenitoj svrsi te je s tom namjerom nudimo čitaocima.
RUČNE BOMBE
Bombe su eksplozivno sredstvo bez vlastitog pogona (potiskuju se fizičkom snagom čovjeka, bacanjem iz ruke), pogodnog oblika, snadbjevene su upaljačem i služe da na cilju izazovu određeni efekt (razaranje, zadimljavanje, probijanje prepreke i sl.). Koji će od navedenih efekata biti postignut pomoću RB, zavisit će od njene konstrukcije. Postoji više načina podjele bombi kao i njihove konstrukcije, a u ovom pregledu dat je opis protivpješadijskih odbrambenih (defanzivnih) i napadnih (ofanzivnih)*32 bombi koje su šire korištene u ratu od 1992. do 1995. godine. Najviše su korištene domaće bombe proizvedene prije rata u fabrici "Slavko Rodić" iz Bugojna, zatim uvozne bombe, kao i bombe iz ratne proizvodnje, napravljene u fabrikama pod kontrolom Armije RBiH.
M-50, M-52 i M-69
Prva bomba izrađena poslije Drugog svjetskog rata na prostoru tadašnje Jugoslavije bila je odbrambena bomba M-50. Imala je udarni upaljač i eksplozivno punjenje od presovanog trotila mase 100 gr. Tijelo bombe kruškastog je oblika i sastavljeno je iz dvaju dijelova (gornja i donja polutka), sa unutrašnje strane bomba je izrezbarena, što omogućuje bolje rasprskavanje. Krajni domet parčadi može biti i do 200 m, a ubitačni su na oko 20 m.
Za njeno bacanje treba odviti zaštitnu kapu upaljača, nakon čega se vidi inicijalna kapisla koja se aktivira udarom od tvrd predmet (kamen, metalni dio opreme ili oružja). Kapisla pali usporačku smjesu koja na kraju sagorijevanja (4-5 sekundi) pali detonatorasku kapislu, što aktivira eksplozivno punjenje. Inače, bomba je razvijena na osnovu bombi korištenih u Drugom svjetskom ratu. U manjim serijama rađena je već od 1947. godine, a masovna proizvodnja počinje 1950. god. Nekoliko godina kasnije uvedeno je jednodijelno tijelo bombe, čime je znatno povećana efikasnost**33, a uveden je i novi (na vlagu znatno otporniji) sastav usporačke smjese. Nakon toga bomba dobija oznaku M-52 i kao takva biva izrađena u milionskim serijama. Potkraj šezdesetih godina dvadesetog vijeka bombe M-50 i M-52 remontirane su tako što su im odstranjeni stari upaljači a ugrađeni novi M-69.
Presjek bombe M-50 i upaljača M-69
Upaljač M-69 bitno se razlikuje od prethodnih upaljača i potezno-udarnog je tipa. Nakon odvijanja zaštitne kape upaljača, vidi se potezač koji treba vući dok se u potpunosti ne izvuče iz tijela upaljača. Njegovim povlačenjem udarna igla dovodi se u gornji položaj, a istovremeno se sabija i udarna opruga. Nakon što potezač iziđe iz tijela upaljača, otpusti se udarna igla koja djelovanjem opruge aktivira kapislu. Dalji proces aktiviranja bombe odvija se kao i u prethodno opisanih. Nakon njihova remonta nastavljena je dalja proizvodnja ovih bombi s oznakom M-69. Zbog toga, tokom rata i nije zablježena upotreba većeg broja bombi M-50 i M-52 u izvornom obliku, ali ni M-69, jer su ponovno ove bombe kasnije remontirane na upaljač M-75 i označavane kao M-52 R3. Tokom rata tek manji broj bombi korišten je s upaljačima M-69, koji su, kako se kasnije ispostavilo, bili problematičniji nego M-52. Naime, kako je po uvođenju upaljača M-69 ubrzo razvijen novi upaljač poteznog tipa M-75, koji je kasnije masovno korišten, tek manji broj vojnika u bivšoj JNA bio je obučen u rukovanju ovom bombom. Tako se tokom rata dešavalo da su neki od naših boraca, nakon odstranjivanja zaštitne kape, pod pretpostavkom da se radi o upaljaču M-52, potezačem udarali u tvrd predmet i bacali ih, zbog čega je izostajalo njihovo aktiviranje.
M-75 ("Kašikara")
Očito u namjeri da prate trendove savremenih armija sredinom sedamdesetih godina prošloga vijeka, jugoslovenska vojna industrija razvila je ručnu bombu M-75 s poteznim upaljačem. Kao uzor uzeta je austrijska bomba HbGr 69***34 što je očito po konstrukciji svih sastavnih dijelova ovih bombi. Dakle, tijelo bombe M-75 plastično je i sastavljeno je od jezgra i omotača. U jezgru se nalazi oko 3000 čeličnih kuglica prečnika 2,5-3 mm, a crni omotač u cilju stabilnijeg držanja bombe na vanjskom dijelu dobio je kvadratna ispupčenja. Ukupna masa iznosi oko 355 gr od čega na plastični eksploziv otpada 38 gr. Opremljena je potezno-udarnim upaljačem. Upaljač ima udarač koji je postavljen u zapeti položaj i stalno se nalazi pod djelovanjem opruge, a zapet je pomoću odgovarajuće kašike, fiksirane osiguračem-rascjepkom. Prije bacanja kašiku treba čvrsto uhvatiti i onemogućiti njeno odvajanje prije nego se baci, te izvući osigurač i baciti je. Otpadanjem kašike oslobađa se udarač koji aktivira inicijalnu kapislu, a dalji način aktiviranja identičan je kao i kod prethodno opisah upaljača. Ubitačno djelovanje kuglica iznosi do 12 a ranjavajuće do 30 metara. Inače, M-75 tokom rata najčešće je korištena bomba kod pripadnika svih zaraćenih strana, pa je i često kopirana. Također, prije rata rađena je za izvoz, a ti primjerci prepoznatljivi su po oznaci HGM-75 (u skladu s njemačkim "handgranata" i engleskim "hand grenade"). Osnovni prigovori na ovu bombu odnose se na to što je predviđena kao univerzalna ofanzivno-defanzivna bomba, ali je praksa pokazala da je njena konstrukcija nedovoljno efikasana za bombu odbrambenog tipa.
*32
Odbrambene bombe namijenjene su za bacanje isključivo iz zaklona jer imaju veliki ubitačni prečnik, što je osigurano debljom (oko 5 mm) konstrucijom čelične košuljice. Napadna bomba predviđena je za upotrebu tokom napada i za bacanje iz nezaklonjenog položaja. Ima jako moralno djelovanje, a manje materijalno, što se postiže tanjom košuljicom (svega 0,3-0,6 mm) i jačim eksplozivnim punjenjem, tako da je smrtnost u većoj mjeri posljedica udarnog talasa nego parčadnog djelovanja. U praksi ubitačno im je djelovanje na oko 2-3 metra od mjesta eksplozije, a ranjavajuće 8-10 metara. Vrijeme gorenja usporačke smjese u upaljaču neznatno je kraće nego kod odbrambenih bombi, čime se smanjuje mogućnost da ih neprijatelj ponovo vrati nakon bacanja. Navedene karakteristike čine ih pogodnim za borbu u zatvorenim prostorijama, pri čišćenja bunkera, saobraćajnica i sl.
** 33
Jednodijelna tijela rasprskavaju se u veći broj ubitačne parčadi, dok se dvodijelna pri eksploziji često cijepaju po sastavu i daju manji broj parčadi. Kod M-52 tijelo se rasprskava na oko 150 ubitačnih komada, nepravilnog oblika.
***34
Prve ratne godine nabavljena je za naše borce. Konstrukcijom je slična M-75, za razliko od koje je neznatno veća i zelene je boje. Teška je oko 500 gr i ima oko 3500 ubitačnih kuglica.
F-1, RG-42 i RG-5
Od bombi nabavljenih uvozom, najčešće su korištene ruske ili njihove istočnoevrpske verzije.
Jedna od njih jeste ruska defanzivna bomba F-1, konstruirana još tokom Drugog svjetskog rata, a po konstrukciji i načinu aktiviranja slična je bombi M-52. Od nje se razlikuje po nešto izduženijem upaljaču, te je s vanjske strane u cilju veće fragmentacije i sigurnijeg držanja izrezbarena. Ukupna masa iznosi 600 gr., masa eksplozivnog punjenja 46 gr. s prečnikom ubojnog djelovanja do 20 metara. Paralelno s njom korištena je i njihova ofanzivna bomba RG-42, prepoznatljiva po valjkastom limenom tijelu ("konzerva") i upaljačem kao kod F-1. Ukupna je masa 420 gr., masa eksplozivnog punjenja 118 gr., a prečnik ubojnog djelovanja oko 15 metara.
Borci Armije BiH koristili su, mada u znatno manjem obimu, i njihove RGD-5 bombe, koje su novije proizvodnje i predstavljaju kombinaciju ofanzivno-defanzivne bombe. Prepoznatljiva je po zaobljenom limenom tijelu. Njena masa iznosi 310 gr., masa eksplozivnog 110 gr., a prečnik ubojnog djelovanja veća je nego kod RG-42.
Domaće bombe
S obzirom na velike potrebe na frontu i zahvaljujući postojećem iskustvu pri izradi bombi, već prve ratne godine u fabrikama koje su u prijeratnom periodu izrađivale eksplozivna sredstva, a koje su ostale pod kontrolom Armije BiH pokrenuta je proizvodnja domaćih bombi. Kasnije se proizvodnja proširila i na neke fabrike koje su preorjentirane na proizvodnju eksplozivnih sredstava. Konstrukcija većine ratnih bombi, kao i njihova efikasnost, identični su opisanim M-52 i M-75, ali je bilo i drugih konstrukcija. Npr. prve serije napravljene u nekim fabrikama bile su dosta primitivne izrade. Pravljene su od cijevi koje su u cilju efikasnijeg rasprskavanja narezivane, a aktivirane su štapinskim upaljačem. Štapin je paljen otvorenim plamenom ili kapislama na udar, najčešće od streljačke municije i sl. Manji broj bombi izradili su i sami borci od priručnog materijala. Uglavnom, kao tijelo bombe koristili su se konzervama u koje je stavljan eksploziv, a oko njega isjeckanu žicu, eksere, sitnije gelere od artiljerijskih granata i sl. U drugom slučaju tijelo bombe pravljeno je od narezanih čeličnih cijevi, a bombe su aktivirane štapinskim upaljačem.
Pored tih bombi s kojima je tokom upotrebe zabilježen veći broj incidenata s tragičnim ishodom po korisnika, kao nedovoljno efikasna pokazala se i domaća bomba poznatija kao "Armijka" ili "Sarajka", pravljena u nekoliko sarajevskih fabrika. Tijelo ove bombe je plastično, cilindričnog oblika, u čijem se jezgru nalaze namotaji narezane 4-milimetarske žice, koji se po eksploziji kidaju i daju ubitačne fragmente. Dejstvo tih fragmenata umanjeno je zbog cilindričnog oblika bombe, te nedostatka fragmenata na gornjoj i donjoj strani bombe. Lošim se pokazalo i eksplozivno punjenje na bazi amonij-nitrata, koji u odnosu na eksplozive u ostalim bombama (trotil i plastični eksploziv) ima ograničeni upotrebni vijek na oko tri mjeseca poslije fabrikacije. Poslije dolazi do postepenog opadanja detonacione brzine koja je inače relativno mala i iznosi od 3000 do 4500 m/s, a ovaj eksploziv veoma je osjetljiv i na vlagu.
Na drugoj strani detonacona brzina trotila iznosi oko 6800 m/s, dok je kod plastičnog eksploziva čak oko 8000 m/s, a upotrebni vijek duži im je od dvadeset godina, te su neznatno osjetljivi na vanjske utjecaje. Sve skupa pokazuje da su svojim kvalitetom "Armijke", u odnosu na ostale bombe, znatno zaostajale. Dakle, uz ograničeni upotrebni vijek u borbi su jedino zadovoljavale u slučaju da se kao ofanzivne bombe ubace u zatvorenu prostoriju. Loša strana "Armijke" jeste i u plastičnoj kašici, koja se ponekad polomi, što može prouzrokovati neželjeno aktiviranje. Masa bombe iznosi oko 350, a eksplozivnog punjenja oko 50 g.
Zato je kod boraca bila mnogo popularnija ali i kvalitetnija bomba M-93 iz fabrike "SR" iz Bugojna, čija je konstrukcija u potpunosti identična M-75. Jedino su u ratnom periodu kapisle upaljača umjesto od aluminija rađene od plastike, a pojedine serije posjeduju udarni upaljač, lahko uočljiv po bijeloj zaštitnoj kapi.
SL. 80 NAJČEŠĆE KORIŠTENE BOMBE TOKOM RATA U BIH. 1 M-52R, M-75 S POTEZNIM UPALJAČEM, M-75 S UDARNIM UPALJAČEM, F-1, RG-42 i "ARMIJKA".
S obzirom na pomanjkanje artiljerijskog i minobacačkog oružja, tokom rata borci Armije BiH koristili su veći broj različitih bacača bombi, uglavnom proste izrade, namijenjenih bacanju bombi na dajinu od nekoliko stotina metara. Usmjeravanje oružja i davanje nagiba cijevi vršeno je ili ručno ili njenim fiksiranjem putem navoja. Izbacivanje bombi vršeno je uglavnom pomoću opruge.
Bacač se sastoji iz veće (desne) i kraće (lijeve) cijevi. U desnoj cijevi smještena je jaka opruga, povezana za ručicu koja služi za sabijanje opruge i potiskivanje klipa u kraćoj cijevi u zadnji položaj. Kraća cijev služi za smještaj bombe (kašikare) s koje se, nakon što se bomba uvuče do osigurača izvuče osigurač, čime je onemogućeno njeno aktiviranje. Zatim se ručica povuče u zadnji položaj, pri čemu i spomenuti klip ide u zadnji položaj, a bacač se potom usmjerava u odgovarajućem pravcu. Otpuštanjem ručice, pod djelovanjem naglo otpuštene opruge, klip kreće naprijed i potiskuje bombu. Domet mine kontroliran je odgovarajućim nagibom cijevi koji je zauziman na osnovu stečenog iskustva.
SNAJPERSKE PUŠKE
Termin snajperske puške obuhvata puške repetirke ili poluautomatske puške sa optičkim nišanom, često nazivanim snajper. Riječ snajper vodi porijeklo od engleske riječi “sniper”, što označava strijelca eksperta, odnosno dobro izveden pogodak. Upotreba pušaka sa optičkim nišanom datira još iz perioda Američkog građanskog rata 1861. - 1864, ali su masovnije korištene tek u Prvom svjetskom ratu. Prvo ih šire primjenjuju Nijemci, a ubrzo potom i savezničke armije kao i vojnici Austro-Ugarske monarhije. Snajpersko oružje korišteno tih godina od svih armija predstavljale su standardne puške repetirke sa ugrađenim optičkim nišanima. Primjerci namijenjeni snajperskom djelovanju od ostalog oružja jedino su odskakali po kvalitetnijom izradi. Ta oružja su izdvajana iz serijski proizvedenog kao najuspjeliji primjerci, čija je unutrašnjost cijevi posjedovala uske tolerancije, uz naknadno podešavanje okidača i zazora između cijevi i zatvarača.
Manje-više slična situacija vladala je i između svjetskih ratova, tako da su u Drugi svjetski rat sve armije ušle sa snajperskim puškama korištenim u prethodnom ratu. Jedino su u međuvremenu izvršena određena poboljšanja optike. Tako su Amerikanci koristili Springfield 03, Britanci Lee-Enfield, Nijemci M-98 ili 98 K, a Rusi Mosin-Nagant. Neke od zemalja učesnica u ratu uopće nisu posjedovale formacijsko snajpersko oružje, a slična situacija potrajat će još desetak godina poslije rata, kada su pomenute modele počele da potiskuju snajperske puške posebno konstruisane za tu namjenu. Upravo tada do izražaja dolaze iskustva stečena tokom Drugog svjetskog kao i Korejskog rata, a poseban pečat u razvoju snajperskog oružja dao je Vijetnamski rat. Shodno tome, do devedesetih godina XX vijeka razvijeno je mnoštvo modela snajperskih pušaka, a mnoge od njih korištene su i u ratnim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije.
Jednostavno rečeno, slično kao i kada su u pitanju ostali modeli streljačkog oružja, šarenilo modela vladalo je i u slučaju upotrebe snajperskog oružja. Razlog je jasan, svemu je krivac splet onih čudnih okolnosti koje se mogu naći samo u ratnoj situaciji. Šarenilost modela naročito je karakteristična za Armiju RBiH u čijim je redovima zbog pomanjkanja oružja, kao što je već više puta ponovljeno, vladalo pravo haotično stanje po pitanju zastupljenosti modela oružja. Praktično, korišten je svaki primjerak sa ugrađenim snajperom, počevši od kombinovanih lovačkih pušaka, preko različitog oružja na koje je dodatno ugrađivan ovaj nišan, do formacijskih snajperki. Tako su ponekad snajpere dobile i G-3, “Falovka” i druge puške koje prethodno nisu namijenjene za taj oblik djelovanja. Međutim, kod naših boraca u upotrebi su se našle i u to vrijeme izvrsne snajperske puške poput SSG, o kojem je detaljnije govoreno u poglavlju “L.K.”, te u pojedinim slučajevima hrvatske EMM 992, ili pokoja snajperka kalibra 12,7x99 mm. Shodno tom podatku, jasno je da opis svih korištenih modela snajperki traži opširniji prostor, tako da su ovdje opisani oni modeli koje su pripadnici Armije RBiH koristili u nešto većem broju.
Mosin-Nagant M-91/30
Rusi su 1931. godine kao snajpersko oružje prihvatili na prethodno opisani način dorađenu pješadijsku pušku Mosin-Nagant M-91/30 kalibra 7,62x54 R, a u cilju lakše manipulacije, umjesto prave uvedena je oborena ručica zatvarača. Puška je dobila optički nišan PU sa uvećanjem od 3,5X, vidnim poljem 4,5°, sa bočnim nosačem i mogućnošću gađanja do 1300 metara. Serijska proizvodnja potrajala je do 1940. godine, kada je odlučeno da se zamijeni poluautomatskom puškom “Tokarev” model 40. No, od boraca sa fronta ubrzo su počele da stižu oštre kritike na pouzdanost i preciznost puške “Tokarev”, pa je početkom 1942. godine obnovljena proizvodnja snajperke M-91/30, dok proizvodnja standardne verzije nije ni prekidana. Kritike na račun repetirke M-91/30 jedino je, zbog nepovoljnog ergonomskog oblika, trpio optički nišan PU, ali uprkos tome ruski snajperisti su predstavljali pravu noćnu moru nacistima. Naročito veliki doprinos dali su u odbrani opkoljenih gadova Lenjingrada i Staljingrada. Npr, vođa staljingradskih snajperista Ivan Zajcev koristeći ovu pušku likvidirao je 229 nacističkih vojnika. Posebno je postao poznat po tome što je likvidirao glavnog njemačkog instruktora-snajperistu majora Keningsa, koji je u Staljingrad poslat da likvidira Zajceva.
Dužina puške---------1,230 mm
Dužina cijevi-------730 mm
Dužina nišanske linije---620 mm
Masa bez ON------ 4 kg
Dužina ON--169 mm
Puni se ramom od ----5 metaka
Početna brzina zrna-----------865 m/s
MOSIN-NAGANT M-91/30 KALIBRA 7,62X54 R - "MOSKOVKA"
Po okončanju rata Rusi su eksperimentisali sa drugim modelima u cilju zamjene M 91/30, ali zbog loših rezultata ova puška ostala je njihova glavna "snajperka" sve do sredine šezdesetih, kada je zamijenjena puškom Dragunov. Također, u poratnom periodu ove puške predstavljale su standardno snajpersko oružje bivše jugoarmije, a potiču još iz ratnih isporuka upućenih jugopartizanima. Ukupno, Rusi su Jugoslaviji isporučili 104.000 standardnih pušaka i karabina, te 4.580 komada u snajperskoj verziji. Međutim, za vrijeme prekida odnosa sa Sovjetima, jugoarmija standardizuje kalibar 7,9 mm, pa su u tom periodu puške Mosin-Nagan završile u magacinima kao ratna rezerva. Kao takve, do 1992. godine većina ih je rashodovana, pa su braniteljima BiH dostupnim postali samo pojedinačni i dobrim dijelom istrošeni primjerci ove nekada izvrsne "snajperke". Iz istih razloga, sa M 91/30 i nisu ostvareni neki zavidni rezultati.
M-69
GŠ bivše armije u poratnom periodu snajperskom oružju i nije poklanjao veliku pažnju, tako da to oružje i nije egzistiralo u masovnijem broju, odnosno nije uvođeno savremenije oružje. Tu činjenicu potvrđuje popis naoružanja iz 1953. godine, iz kojeg se vidi da armija raspolaže sa 4.618 komada snajperki tipa Mauser, te 3.896 komada Mosin-Nagant. U međuvremenu, jedino je zabilježen pokušaj da se kombinuje sovjetski ON PU sa puškom M-48, no sve se završilo na eksperimentima loših rezultata. Ozbiljniji pristup problemu počeo je potkraj šezdesetih godina, kada po nalogu GŠ-a “Zastava” razvija namjensku snajpersku pušku M-69 kal. 7,9 mm. Puška M-69 predstavlja kombinaciju “Mauser” mehanizma sa karabinskim kundakom i kvalitetnim optičkim nišanom ON-2, sa uvećanjem od 4x, proizvod “Zraka” - Sarajevo.
U vrijeme pojavljivanja, predstavljao je dosta kvalitetan nišan, jer se končanicom mogla odrediti daljina do 800 metara, pomoću prosječne visine - 175 cm i širine vojnika - 50 cm. Mauser - zatvarač prihvaćen je kao duži i čvršći, što je odgovaralo primjeni jače snajperske municije, koja u odnosu na standardnu postiže položeniju putanju i bolju preciznost. U cilju lakše manipulacije ugrađenim ON izmjenjeni su ručica zatvarača i leptir kočnica. Bitnija izmjena urađena je na poklopcu sanduka koji se u cilju bržeg i sigurnijeg pražnjenja oružja lahko otvara. Inače, zbog prisustva snajpera puška se ne može puniti okvirom, već pojedinačnim stavljanjem metaka u magacin. Ugrađen je i kvalitetniji mehanizam za okidanje sa kraćim hodom obarača (bez duplog koljena), koji se aktivira masom od oko 2,5 kg.
Dužina puške-----1,130 mm
Dužina cijevi-----600 mm
Masa sa ON-----4,8 kg
Puni se sa ----5 metaka
Početna brzina zrna---735 m/s
Puška M-69
Karabinski kundak posjedovao je oslonac za rame tipa “Monte Karlo” što se smatra jako povoljnim pri gađanju sa optičkim nišanom. Snajper je za sanduk učvršćen pomoću most-nosača, a posjeduje i gumeni amortizer, čime se eliminiše povreda oka strijelca, te umanjuje pojava parlaksa cilja*26.
Serijska proizvodnja počela je početkom sedamdesetih godina, ali je slijed okolnosti uticao da ova puška ubrzo ode u zaborav, bez veće upotrebe, tako da se rijetko spominje u prikazu naoružanja sa jugoprostora. Naravno, iz istih razloga i ova puška je tokom prethodnog rata samo u manjoj količini korištena od naših boraca.
SVD-63 i M-76
Poslije rata Rusi su dugo eksperimentrisali sa više poluautomatskih pušaka u cilju prilagođavanja upotrebi u snajperske svrhe. Glavni konstruktor na tom polju trebao je biti već poznati Simonov, ali odustaje zbog čestih zastoja svog modela, pa na scenu stupa do tada nepoznati Jevgenij Fedorovič Dragunov (1920. - 1991.). Dragunov je 1957. godine počeo sa razvojem nove poluautomatske snajperske puške bazirane na sistemu Kalašnjikov u standardnom ruskom kalibru 7,62x54 R. Model je dugo i brižljivo usavršavan i konačno 1963. godine prihvaćan kao SVD obrazac - 63 (snajperskaja vintovka Dragunov), sa optičkim nišanom PSO-1, čiji je nosač zbog nestabilnosti poklopca ugrađen sa lijeve strane. Sa obzirom na to da je Dragunov imao kabinet uz Kalašnjikova, mnoga rješenja iskopirao je sa njegovog AK, ali je zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu sportskog strijelca unio i neke korisne detalje.
Za razliku od AK, kod kojeg je klip fiksiran za nosač zatvarača, na SVD klip čini poseban dio sličan na SKS i PAP, čime je smanjena masa dijelova koji se u momentu opaljenja kreću skupa sa zastvaračem, pa je povećana stabilnost oružja. Na gasnom cilindru ugrađen je regulator protoka gasova, tako da oružje pouzdano dejstvuje u normalnim, ali i u nepovoljnim vremenskim uvjetima, odnosno kada je ekstremno isprljano. Zbog jače municije, na zatvaraču je uvedena treća bradavica za zabravljivanje, a neznatno je izmijenjen i mehanizam za okidanje. Najuočljivija razlika je u izvedbi skeletnog kundaka, izvedena skupa sa rukohvatom, čime se smanjuje masa oružja, te olakšava gađanje, naročito iz ležećeg položaja. Puška je dobila i skrivač plamena, te mogućnost montaže noža razvijenog za AKM.
*26
To je nesavršenstvo optičkog sistema očitovano pomjeranjem nišanske tačke na cilju pri pomjeranju oka strijelca iz ose ON.
Dužina puške---1225 mm
Dužina cijevi-----622 mm
Masa bez ON----4,3 kg
Početna brzina zrna---830 m/s
Kapacitet magacina---10 met SL. 43 Dragunov
Uvećanje ON---4X
Prečnik objektiva-24 mm
Masa ON-630 g
Vidno polje--- 6°
Nišanska daljina ---1300 m
Uskoro je u najvećoj tajnosti u zavodu “Izmiš” otpočela serijska proizvodnja i popuna jedinica, tako da se na Zapadu dugo vremena i nije znalo za postojanje SVD-63. Danas je uglavnom prihvaćeno mišljenje da se za nju saznalo tek 1973. godine, nakon što su licencu za proizvodnju dobile istočnoevropske države. No, postoji priča da su Amerikanci još prije saznali za “Dragunova”, jer su navodno njihovi ageni uspjeli da za 25.000 dolara nabave jedan primjerak. Poslije je testiran u centru za stranu nauku i tehnologiju kopnene vojske SAD (FSTC), pri čemu je preciznost ocjenjena kao “bliska vrhunskim takmičarskim puškama”. Dobra preciznost potvrđena je tokom ruske vojne intervencije u Afganistanu, zato i ne čudi što su Rusi uz neke izmjene (ugrađene su nožice, kvalitetnija optika i preklopni kundak), ovu pušku zadržali i nakon ulaska u XXI vijek.
Da se o postajanju “Dragunova” znalo i ranije, svakako je dokaz i razvoj jugoslovenske snajperske puške M-76 kalibra 7,9 mm. Navodno, jedini razlog njenog nastanka je pokušaj da se i snajpersko oružje standardizuje sa upravo prihvaćenom AP i PM M-72, zbog čega je uprava jugoslovenske pješadije 1972. godine uputila zahtjev VTI (Vojno tehnički institut) i “Zastavi” da projektuju novu snajpersku pušku. No, sasvim je moguće da je njen razvoj potaknut i borbenim iskustvom iz sukoba sa ustaškim diverzantima iz te godine. Počevši iste godine, razvoj nove snajperke uveliko bazirane na AK i pomenute SVD-63 trajao je punih sedam godina, kada je sa oznakom M-76 uvedena u naoružanje jugoarmije i policije. Razlog dugog razvoja je prvenstveno neiskustvo Zastavinih inžinjera u razvoju sličnog oružja, te pokušaj da se kroz eliminaciju niza problema napravi što kvalitetnije oružje.
Najozbiljnije probleme predstavljali su veliko rasturanje usljed vibracije cijevi pri opaljenju, te pad brzine zrna u cijevi nakon što zrno prođe barutnu komoru, a dio gasova neophodnih za rad oružja skrene u cilindar. Naravno, kao i kod ostalog oružja, rasturanje pogodaka nastalo oscilacijom cijevi nije se moglo upotpunosti eliminisati, ali je bitno umanjeno. Iz raspoloživih tablica se vidi da je to rasturanje čak manje nego kod ruskog uzora, mada je neujednačeno po pravcu i visini. Opadanje brzine zrna eliminisano je tako što je cijev od otvora za odvod gasova do usta cijevi dobila konusnost od 0,001 mm. Tek tada, poslije opsežnih testova, puška je prihvaćena i to uz dvije vrste optičkih nišana: dnevni ON M-76 i pasivni nišan za noćna dejstva PN 5x80, čiji se rad zasniva na pojačavanju svjetlosti zvijezda i mjeseca.
Ipak, puška je u odnosu na SVD posjedovala i konstruktivno lošija rješenja. Tako se regulator gasova na M-76 ne može postavljati u potrebni položaj bez kompletnog rastavljanja puške, dok se to na Dragunovu izvodi kada je sklopljen i sa čahurom. Inače, ruski model posjeduje dvije pozicije na regulatoru, dok jugosnajperka ima tri pozicije označene sa brojevima “1”,”2” i “3”. Pozicija “2” koristi se pri normalnim temperaturama vazduha, a pozicija “1” koristi se u uvjetima visokih temperatura vazduha. Također, pozicija “1” koristi se ako gađajući sa pozicijom “2” dolazi do prejakog izbacivanja ili kidanja čahure. Pozicija “3” koristi se kod ispaljivanja prvih 300 metaka i ako je oružje ekstremno prljavo. Drugi nedostatak je u punom kundaku, s tim da je sa donje strane napravljeno manje ispupčenje, čija je uloga da olakša gađanje iz ležećeg položaja. Nedostatak kundaka je i što na gornjoj strani ne postoji oslonac za obraz strijelca, što SVD čini mnogo ugodnijim za gađanje. Oslonac na SVD donekle kompenzuje inače visok položaj optičkog nišana.
Visok položaj ON uvjetovan je težnjom da se bez demontaže ON omogući gađanje mehaničkim nišanom. Istovremeno, to omogućava da se po potrebi oružje može brzo rastaviti, bez odvajanja ON. Po pitanju kundaka, sa "Dragunova" jedino je iskopirana gornja izrazito prava linija, izvedena u osi cijevi, što je jedan od bitnih uvjeta za dobru preciznost puške. Klip je kao i kod AK fiksiran za nosač, ali je u cilju pouzdanijeg rada na glavi probušena jedna uzdužna i jedna poprečna rupica, tako da gas ulazi direktno u kompresioni prostor među žlijebove klipa. Uz sve nabrojane dobre i loše osobine, puška je masovno serijski proizvođena sve do početka rata, a neposredno po uvođenju nadležni u GŠ zagovarali su da se u svako streljačko odjeljenje uvede po snajperski par. Ta ideja nije realizovana najvjerovatnije jer se time umanjivala automatska vatra i protivoklopna moć odjeljenja, te je prihvaćeno da svako odjeljenje zadrži po jednog snajperistu. U tu svrhu PASP M-76 ostala je jedina masovno proizvedena formacijska snajperska puška JNA, pa je u ratnim sukobima od 1991. do 1995. godine masovno korištena od pripadnika sviju zaraćenih strana, a najviše od SCG agresora.
Dužina puške----1135 mm
Dužina cijevi----550 mm
Kapacitet magacina---10 metaka
Masa prazne puške bez ON---4,6 kg
Dužina nišanske linije-----540 mm
Potrebna sila na okidaču--------- oko 2,5 kg
Masa ON-----650 g
Dužina-----150 mm PASP M-76 kal. 7,9 mm
Uvećanje----4X
Prečnik objektiva---24 mm
Vidno polje---5° 10''
Mogućnost gađanja do------1000 m
Masa pasivnog uređaja 5x80 -------2,2 kg
Dužina--------------------375 mm
Vidno polje-------------- 10°
Mogućnost gađanja------do 500 m
Izvor napajanja----NiCd baterija 2,48 V
Vijek baterije---15 sahata bez osvjetljenja končanice
---10 sahata sa osvjetljenjem končanice
Iskustvo
Otvorena agresija na našu zemlju praktično je i započela snajperskim djelovanjem u Sarajevu 4. 4. 1992. godine. Tada su snajperisti SDS-a sa više lokacija otvorili vatru na demonstrante, koji su pred skupštinom SRBiH protestovali protiv rata. Brzom akcijom specijalne policije tadašnjeg RSUP-a*27 dio snajperista lociranih u hotelu "Holidej in" ubrzo je uhapšen. Nažalost, sve skupa predstavljalo je samo krvavu uvertiru u događaje koji su slijedili. U narednom periodu snajperisti su nastavili sa bestijalnm djelovanjem u cijelom Sarajevu, ali i drugim gradovima uzimajući mnogo nedužnih života, a žrtve su većinom bili civili. Iz tog perioda jedan od najdirljivijih primjera je situacija kada se otac ranjenog djeteta u sarajevskoj bolnici pred TV kamerama pita kako može da postoji čovjek koji hladnokrvno puca u nedužno dijete i da bi želio da vidi to čudovište. Takvih dirljivih scena tokom rata bilo je mnogo, no bez obzira što su se dešavale pred očima svjetske javnosti, svjetski lideri nisu uradili skoro ništa u cilju njihovog eliminisanja.
Zato su u svim gradovima gdje su linije razgraničenja bile blizu naseljenih mjesta ili u samom gradu četnički snajperisti, kao i ekstremisti HVO-a ubili mnogo civila. Specijalnost i jednih i drugih postali su civili u redovima za vodu ili hranu, na koje su djelovali istovremeno snajperskim oružjem i artiljerijskim granatama. Na isti način sprječavani su i pokušaji vatrogasaca i pripadnika civilne zaštite da ugase požare, nastale granatiranjem. Što se tiče oružja SCG snajperista, najčešće su koristili opisanu M-76, jer zbog njene preciznosti, te velikog broja raspoloživih primjeraka i nisu imali većih potreba za dodatnim oružjem. Ipak, shodno zločinačkim nakanama, te povoljnim pozicijama ze gađanje, koje su zaposjeli još tokom priprema za agresiju, mnogi od njih koji i nisu dužili snajpersko oružje željeli su da se dokažu njime, pa su neki koristili i privatno oružje. Među takvima posebno željni dokazivanja često su bili kojekakvi uvozni četnici, ali i oficiri koji su svoje akademsko obrazovanje željeli pokazati upravo pucajući iz snajpera.
Zato i ne čudi podatak što su tokom rata na prostoru bivše Jugoslavije, svakako na osnovu njihovog “iskustva”, u “Zastavi” razvijena čak tri modela snajperskih pušaka. Tako je već tokom 1991. godine razvijena poluautomatska puška M-91 kalibra 7,62x54 R, a predstavljala je kombinaciju “Dragunova” i domaće M-76. Kasnije je razvijena repetirka M-93 kalibra 7,9 mm. U isto vrijeme razvijena je i teška snajperka AMR 50, M93, kalibra 12,7x99 mm ili 12,7x107 mm, poznatija kao “Crna strijela”. Slično ponašanje zabilježeno je i od pripadnika HVO-a, koji su ovo oružje masovno koristili. I oni su ostali zapamćeni po tome što su u nemogućnosti da provedu zločinačke nakane pribjegavali snajperskom djelovanju po civilnim ciljevima, uzimajući tako mnoge nevine živote. Jedina razlika ogledala se u tome što su pripadnivci HVO-a više koristili uvezeno snajpersko oružje, među kojima je nerijetko bilo i teških snajperki kalibra 12,7x99 mm. U svemu ovome naročitu podršku davala im je susjedna Hrvatska, tako da je i njihova teška snajperka kalibra 12,7 mm korištena po bosanskohercegovačkim ratištima, a čak je zabilježena upotreba i njihove RT 20 - ručni top kalibra 20 mm. Pored toga, u sklopu postrojbi HVO-a zabilježeno je učešće i snajperista-avanturista, uglavnom sa područja Zapadne Evrope, koji su često sa sobom donosili, kada se radi o snajperskom oružju, posljednju riječ tehnike.
Nasuprot njima, po pitanju izbora i količine snajperskog oružja borci bosanskohercegovačke armije, kao i po pitanju ostalog naoružanja i vojne opreme, jednostavno nisu mogli da biraju i koristili su, kao što je u uvodu ovoga teksta rečeno, ono što su imali. No, osim pomanjkanja adekvatnog oružja, po pitanju korištenja snajperki susretali su se i sa drugim problemima. Prvenstveno, u većini jedinica vladao je nedostatak profesionalno obučenih strijelaca-snajperista, kao i majstora-puškara za upucavanje snajperskog oružja, tako da su nerijetko borci samoinicijativno vršili, uglavnom nestručno, njihovo podešavanje. Problem je predstavljao i nedostatak odgovarajuće municije, prvenstveno namijenjene snajperskom oružju, koja se od standardne razlikuje po strožijim standardima kontrole u izradi, a time i ujednačenosti balističkih osobina, odnosno većom preciznošću. Efikasnost te municije naročito dolazi do izražaja ako se gađa na većim daljinama, no pojedinci nisu ni znali za njeno postojanje, odnosno nisu je razlikovali od standardne**28.
Veliki problem predstavljala je i situacija u kojoj su zbog pomanjkanja naoružanja borci tokom smjene na liniji bili prisiljeni da snajpersko kao i drugo oružje ostavljaju idućoj smjeni. Tako se dešavalo da su borci vršili podešavanje nišana pokušavajući ih dotjerati prema nekim svojim kriterijima i “svome oku”, pa je sljedeći strijelac uglavnom ostvarivao lošu sliku, te sticao nepovjerenje prema tom oružju.
Ipak, vremenom su navedeni problemi u većoj mjeri eliminisani. Naime, uviđajući nizak nivo obučenosti naših jedinica, u mnogim od njih odmah na početku rata, koliko su prilike dozvoljavale, organizovani su kursevi i obuka, bazirana uglavnom na obuci u rukovanju naoružanjem. Naravno, u kasnijoj fazi rata obuka je zaživljavala sve više, a stručni kadar dolazio do izražaja, pa su mnogi borci osposobljeni za adekvatnu upotrebu snajperskog, kao i drugog oružja, čija primjena iziskuje stručniju i dužu obuku, odnosno zainteresovanog vojnika koji će naučeno znati primjeniti u praksi. Poslije toga, jedini problem ostao je u nedostatku dovoljne količine oružja, tako da su kraj rata neke jedinice, čak ranga čete, dočekale bez adekvatnog snajperskog oružja.
Hrvatska puška MACS M2, kal. 12,7 x 99 mm
Jedinica se ubrzo proslavila po tim i sličnim akcijama, a opće poznati su kao " Vikićevi specijalci", po njihovom komadantu Draganu Vikiću.
Na dancetu čahure utisnuta je oznaka "S", a kapisla je ljubičasto ofarbana.
AUTOMAT M-91 "ZAGI"
Automat "Zagi" spada u grupu automata konstruisanih u Hrvatskoj tokom 1991. godine s ciljem suprotstavljanja HV-a agresiji JNA te borbe za hrvatsku državnu samostalnost. Suočeni s pomanjkanjem naoružanja i brutalnom agresijom tokom 1991. godine, pojedini hrvatski majstori konstruisali su više modela oružja, od kojih su većinu predstavljali različiti modeli automata. Međutim, u serijsku proizvodnju ušli su samo oni automati čije su osobine, po mišljenju nadležnih u Ministarstvu odbrane Republike Hrvatske (MORH), obećavali efikasnost u praksi. U tu grupu spadaju modeli poznatiji kao "Agram 2000", "Pleter", "Zagi" i "Šokac". No, za bosanskohercegovačku javnost jedino je zanimljiv automat "Zagi" jer je od nabrojanih samo on šire korišten na našim prostorima*18.
Prototip "Zagi"-ja razvijen je u zagrebačkoj firmi “Likaweld” tokom 1991. godine, a zatim je po preporuci MORH-a nastavljena serijska proizvodnja u Željezari Sisak. Što se tiče same konstrukcije, u literaturi se navodi da se radi o automatu na kojem su samo neki detalji iskopirani s već postojećih modela, dok je ostalo djelo njegovih konstruktora, što, međutim, nije tačno. Stvar je potpuno suprotna, tj. sva vitalna rješenja preuzeta su sa postojećeg oružja, a samo su sitni i manje-više nebitni detalji djelo konstruktora. Tako, općim izgledom "Zagi" podsjeća na američki M-76, ali su skoro sva bitnija rješenja preuzeta sa "Sten Mk-2", britanskog automata iz Drugog svjetskog rata. Sa "Stena" su iskopirani mehanizam za okidanje, zatvarač, povratno-udarna opruga te čep sanduka, odnosno način fiksiranja kundaka, koji se, kao i na modelu "Sten", fiksira spomenutim čepom.
Sa M-76 preuzet je donji dio sanduka koji je istovremeno i prednji i zadnji rukohvat, a štiti i mehanizam od oštećenja i prljavštine. Napravljen je od plastike, pa su moguća oštećenja u slučaju pada i sl. Međutim, s oružjem se i dalje može rukovati, rukom pridržavajući kundak, kao i kod "Stena", ali je zbog nepovoljnog položaja oružja otežano nišanjenje. Također, i regulator paljbe, kao i na engleskom modelu, izveden je kao klizeća poluga koju za rafalnu paljbu treba gurnuti ulijevo, a za pojedinačnu u desnu stranu, što pokazuju i oznake na plastičnom kućištu ("A" - automatski i "P" - pojedinačno). Kundak predstavljaju dvije metalne šipke koje klize sa strana sanduka, slično kao na francuskom automatu MAT-49, ali za razliku od njega, hrvatski automat umjesto metalnog oslonca ima plastični. Za razliku od MAT-a, kundak se i u otvorenom i u marševskom položaju fiksira oprugom koja se aktivira pomoću dugmadi sa strane.
Fiksiranje kundaka dosta je pouzdano, a njegovo otpuštanje može se izvesti veoma brzo, samo jednom rukom. Okvir je identičan okvirima na njemačkom MP-38 kapaciteta 32 metka, što pokazuje brojčana oznaka na dnu okvira. Dakle, radi se o kombinaciji već viđenih rješenja s minimalnim novinama, što sve skupa, ipak, nije dalo posebno efikasno oružje. Sve u svemu, oružje je imalo puno loših i malo dobrih osobina. Kao dobra strana "Zagija" može se navesti sama njegova pojava i proizvodnja, što je kod hrvatskih vojnika imalo veliki moralni učinak. Očito su konstruktori računali na pozitivan moralni efekt kod vojnika, pa se kod nekih primjeraka na plastičnom kućištu umjesto natpisa modela ZAGI M-91 može naći i naziv "USKOK". Očito je i skraćenica PHTO ugravirana na sanduku iznad uvodnika nastala s istim ciljem. Mada nije službeno potvrđeno, njeno puno značenje glasi: prvo hrvatsko taktičko oružje, što je analogno oznaci za njihov pištolj PHP (prvi hrvatski pištolj). No, uprkos rodoljubivim namjerama, u praksi se oružje pokazalo lošim. Odlikuje se slabo urađenim okvirima čije dimenzije posjeduju prevelike tolerancije, pa se tokom paljbe okvir pomjera.
Time se mijenja i ugao uvođenja metka u cijev, što često uzrokuje njegovo zaglavljivanje između zatvarača i cijevi. Spomenuti nedostatak nije eliminisan ni izuzetno dugim uvodnikom, dužine čitavih 120 mm. Po potrebi, tokom otvaranja vatre, okvir se može osigurati komadom gume ili ljeplivom trakom, što je ipak neprihvatljivo za oružje od kojeg se očekuje borbena upotreba. Loše je izvedena i ručica zatvarača koja se tokom duže paljbe odvrće i blokira zatvarač ili ispada iz oružja. Osim navedenih detalja, nišani na automatu "Zagi" kao i na "Stenu" imaju mogućnost gađanja samo na daljini od sto metara, a fiksirani su na isto mjesto, tj. prednji nišan postavljen je neposredno ispred otvora za izbacivanje čahura, a zadnji na zubu za fiksiranje kundaka. Međutim, na "Stenu" su zadnji nišani diopterskog (zatvorenog) tipa, dok su na "Zagiju" tangentni (otvoreni) nišani. Razlika je u tome što kod nišanjenja sa diopterskim nišanima oko treba postaviti što bliže otvoru zadnjeg nišana, dok kod tangentnog oko treba odmaći oko 25 cm.
U takvoj situaciji nišanjenje na "Stenu" puno je jednostavnije, dok strijelac sa "Zagijem" mora odmicati glavu unazad i time zauzimati dosta nepovoljniji položaj za gađanje. U suprotnom, ako se glava pomjeri naprijed, dolazi do titranja nišana, zbog čega ga je teško ispravno i poravnati. Usljed greške u konstrukciji, stabilnost oružja narušena je i pri otvaranja pojedinačne paljbe jer je prednji zub zapinjače predugačak te nakon povlačenja obarača i kretanja zatvarača naprijed, kači za zatvarač, usporava ga i skreće s pravca kretanja, zbog čega dolazi do zakretanja cijeloga oružja.
Zastoji u radu prouzrokovani su i upotrebom određene municije kao što je municija sa zrnima čije je tijelo konusno, a vrh ravan ili šupalj. Međutim, takva municija izaziva zastoje i na drugim automatima, dok se u ratnom periodu posebno lošom pokazala argentinska municija, čija su zrna često rađena u neprihvatljivim tolerancijama. Inače, argentinska municija 9 mm - "PARA" uz dosta ostalog vojnog materijala u većim količinama nabavljena je za potrebe HV-a, pa je tokom rata povremeno korištena i na našim prostorima. Zato, sve zastoje u radu oružja ne treba prepisivati lošoj konstrukciji automata, već treba provjeriti uzrok zastoja.
Nasuprot navedenim nedostacima oružje je imalo i nekoliko pozitivnih rješenja. Mada je zbog nedostatka kompenzatora pri rafalnoj paljbi nestabilan, uprkos lošim nišanima i nedostatku zapinjače, preciznost "Zagija" jedinačnom vatrom dosta je dobra do sto metara, čemu svakako doprinosi bušenje cijevi koje je izvedeno sa šest žlijebova. Navedeni način izvlačenja i fiksiranja kundaka svakako se može navesti kao pozitivna osobina jer, za razliku od mnogih drugih modela, kundak na "Zagiju" znatno se brže izvlači i mnogo je stabilniji pri otvaranju vatre.
Kvalitet oružja mnogo podiže i kočnica, ugrađena na ručici za repetiranje, čiji se prsten aktivira potiskivanjem prema unutra. Prsten kočnice širi je od kanala za kretanje ručice, a njime se zatvarač može ukočiti u prednjem položaju čime je osiguran od bilo kakvog pomjeranja, što ga čini mnogo sigurnijim za upotrebu od nekih drugih automata. Jedina zamjerka na zatvaraču jeste ta što je udarna igla neodvojiva od zatvarača, pa je u slučaju njena loma nužna zamjena kompletnog zatvarača.
Uza sve navedene dobre i loše osobine "Zagi" u HV-u nije dugo ostao u upotrebi, već je tokom 1992. godine u većim količinama dostavljen HVO-u, a manja količina došla je u ruke Armije BiH. Ozbiljnost situacije na terenu i pomanjkanje oružja, razlog je što ni ovo oružje od strane naše Armije nije moglo biti testirano prije uvođenja u naoružanje. Zato su ubrzo na terenu do izražaja došli spomenuti nedostaci oružja, uz više incidentnih opaljenja, nastalih zbog opaljenja iz neukočenog oružja. Do opaljenja je načešće dolazilo usljed pada oružja, ili kada se nehotično zakači za ručicu za repetiranje i sl. Razlog tome vjerovatno je neiskustvo vojnika u radu sa zatvaračima takvoga tipa, odnosno, greška je što na kočnici ne postoje oznake koje pokazuju da je oružje ukočeno, tako da pojedinci nisu ni znali da se radi o kočnici. Nažalost, sve skupa ponekad je rezultiralo tragično po vlasnika ili osobu u neposrednoj blizini. Zato su ovi automati nakon nekoliko mjeseci aktivne upotrebe po prvim linijama predavani policijskim i uopće pozadinskim jedinicama, a tokom rata sve su manje korišteni i u tim jedinicama, pa se krajem rata u aktivnoj upotrebi nalazilo izuzetno malo "Zagija".
Tehnički podaci
Dužina oružja sa izvučenim kundakom: 850 mm
Dužina sa uvučenim kundakom: 565 mm
Dužina cijevi: 225 mm
Dužina nišanske linije: 300 mm
Masa sa praznim okvirom: 3,15 kg SL.32 Zagi
Masa sa punim okvirom: 3,55 kg
Teoretska brzina vatre---700 m/min.
Početna brzina zrna--oko 390 m/s
U nekim našim jedinicama evidentna je pojava i ostalih hrvatskih automata, ali se radi o pojedinačnim primjercima, pa je njihova detaljnija publikacija nepotrebna.
Bosanski "Zagi"
Tokom ratne 1993. godine inžinjeri iz prototipske radionice u fabrici "Pobjeda" iz Goražda razvili su automat PG-93 (Pobjeda-Goražde), čije su taktičko-tehničke osobine bile skoro identične automatu "Zagi". Za razliku od uzora, goraždanski automat imao je mogućnost otvaranja samo rafalne paljbe, drveni usadnik, kraću rashladnu košuljicu, kundak na preklapanje, te plastični okvir kapaciteta 30 metaka kalibra 9x19 mm PARA. U periodu 1993. - 1994. ukupno je izrađeno oko 100 komada oružja sa po dvama odgovarajućim okvirima, nakon čega je oružje predato pripadnicima policije na upotrebu.
U praksi je oružje dijelilo sve dobre i loše osobine drugoga sličnog oružja, ali su korisnici, svjesni nemogućnosti da se u opkoljenom Goraždu nabavi efikasnije oružje, u načelu bili zadovoljni njime. Neposredno poslije rata automati PG-93 većinom su poklonjeni uglednim domaćim političkim i vojnim predstavnicima, ali su, nažalost, kasnije, po nalogu SFOR-a, nestali u mnogobrojnim redukcijama neperspektivnog naoružanja.
