Zbog potpisivanja privatnog protokola o reformi policije sa Miloradom Dodikom, Haris Silajdžić je od strane Sulejmana Tihića, ali i SDA, ljagan kao izdajnik i prevrtljivac koji, kako bi sačuvao fotelju, pristaje na podjelu BiH. ...Kao da Tihić ne bi činio, i kao da nije činio isto?! Sjetimo se samo propalih tzv. ustavnih promjena, kojima je Tihić umalo zabetonirao Republiku Srpsku. Prije će biti da se ovdje radi o utrci dodvoravanja i ulizivanja, nego o principima. Više nije sporno da li će se «prvi u Bošnjaka» prostituirati, sporno je jedino – ko će prije do makroa stići
Piše: Fatmir Alispahić
Mnogogodišnja priča o reformi policije ovih je dana popečatila teški jad dejtonskog totalitarizma, a nadasve, ogolila je sramni šićarski i kičerajski karakter bošnjačke politike. Vijesti o reformi policije odveć su postale dosadne, pa ih više niko ne sluša, kao što se ne slušaju vijesti o genocidu nad Palestincima. Slušne frekvencije nisu zatalasane bitnošću ovog pitanja, već kočijaškom svađom bošnjačkih političara, koja je uslijedila nakon što su Haris Silajdžić i Milorad Dodik potpisali svoj, lični protokol o reformi policije. Lider SDA Sulejman Tihić nije mogao otrpjeti što je – nepravedno! – izignoriran, pa je nadigao dreku. Zaboravio je ranije obećanje «da je za njega prihvatljivo sve što prihvati i Silajdžić». No, to obećanje nije podrazumijevalo da bude isječen iz tv kadra, da ostane nepozvan, da bude vrijeđan, kako bosnosječa Dodik reče, «frustriranim tipom».
Sve je to bio razlog da se iz SDA ospe paljba i po Silajdžiću i po ovom protokolu, čija je, ispade, glavna mana «što se njime predviđa ukidanje centra za edukaciju kadra (...) koji je trebao biti organiziran na nivou BiH». A protokol je, čuje se, zatemeljen na Lajčakovom prijedlogu koji je, opet se čuje – prihvatljiv za SDA.Narod je, čuvši medijsku paljbu, zajmio slušati vijesti o reformi policije, kao što se slušaju vijesti o prevarama, ubistvima, krađama i drugim tračolikim belajima. Tolika količina mržnje, koja je izlivena prvo iz SDA prema Harisu Silajdžiću, a potom, u blažim dozama, iz SBiH prema SDA i Sulejmanu Tihiću, teško se može dovesti u vezu sa reformom policije.
Očito je da u bošnjačkoj politici postoje usmrđele odaje primitivizma i ništavila, odakle život izgleda faraonski besmrtan, pa se za trunke vlasti treba boriti bez ikakvih skrupula. Samo je takav čergarski mentalni sklop mogao izroditi nakaze koje ne razumiju da reforma policije određuje političku sudbinu Bosne i Bošnjaka, i da ni u primislima ne smije biti povod za ispoljavanje ma čega drugog osim zajedničkog rada za dobrobit naše zemlje i naroda. Ali, bošnjački su političari ogrezli u estradnom ćaru i haram šićaru, a to je prostor odakle se ne vidi dalje i dublje od tekna i pojila. Cipelari onaj ovog, cipelari ovaj onog, i oba vjeruju kako im je želudac bure bez dna i trajanja. Da su čitali «Vlak u snijegu» Mate Lovraka spoznali bi dvije mudrosti: prvo, da vlak može stati usljed nepredviđenih okolnosti; drugo, da samo sloga može nadjačati svakorazne nevolje, kao što je otrpavanje vlaka iz snijega.U ovoj, u svakoj prethodnoj, i svakoj budućoj epizodi bošnjačkog poraza, uzrok je samo jedan – nepostojanje institucije koja bi bila starija od bošnjačkih političara. Kompletan narod tragično je prepušten smiješnim sujetama Sulejmana Tihića i Harisa Silajdžića.
Islamofobijske lakrdije
Baš kad sam šiljio pero da pišem na ovu temu, odvijala su se dva-tri događaja koja sa reformom policije imaju veze koliko i mlijeko sa ajvarom, a u kombinaciji sa hurmašicom. Ništa ni s čim, a sve sa svačim.Vozim se ja tako kolima posred gradske gužve i šaltam stanice na radiju. ...O' zla oca o' gore matere: džigara–reklama–džigara–reklama. Gužva je. Semafori, svako malo. Ispred mene, vidim, jedna je zelena, natruhla «askona». Zeleno, volim te zeleno, pa makar i natruhlo! Na retrovizoru «askone» ugledah nađiđana islamska znakovlja, musaf, zastavica, ljiljan, te pomislih kako su to ispred mene neki izvorni Bošnjaci, što drže do sebe i svoga. U ramazanu se ovi objektivi izoštre, pa se islamsko prepoznaje u detalju. Nazad sjedi žena, s punđom, k'o u Jovanke Broz, a naprijed su dvojica muškaraca. I, sve troje drže cigare u rukama.
Puše, k'o veliki. A ja mislio da poste, čim se voze u takvim nađiđanim kolima. Estradni islam iz »askone» taman je bio uvod u priču o austrijskom bombašu. Naletih konačno na jednu normalnu radio stanicu, bez džigare i reklame. Neko s nekim priča. Voditeljica Ljilja ispituje šta narod misli – da li je BiH povezana sa terorizmom, a sve u povodu tek objavljene vijesti da je državljanin BiH pokušao «s torbom punom bombi» ući u Američku ambasadu u Beču. Na talasima smo Federalnog radija. Voditeljica Ljilja je (ne)zavisan novinar, pa ne prekida nikoga ko govori o tzv. islamskom terorizmu. Nije prekinula čak ni slušatelja koji je muslimane nazvao stokom. Sve je to sloboda misli!? Pored glagoljive Ljilje jedva su se do etera probila dvojica Bošnjaka, prvi da kritikuje nazivanje muslimana stokom na Federalnom radiju, a drugi da kritikuje temu emisije, koja je preuranjena, jer se još ne zna šta se dogodilo u Beču.
Ovaj drugi slušatelj rekao je kako bi bilo korisnije raspravljati o terorističkim prijetnjama kojima su svako malo, ali i upravo sad, izloženi bošnjački čelnici. No, profesionalizam i moral ne stanuju na adresi državnih medija, koji su godinama usmjereni na izmišljanje tzv. islamskog terorizma za potrebe jačanja velikosrpske i velikohrvatske pozicije u dejtonskoj BiH. Vidjelo se to i u večernjim emisijama državne i Federalne televizije, koje su austrijsku lakrdiju iskoristile da maksimalno afirmiraju tzv. islamsku opasnost u BiH. Na kraju se ispostavilo da se «torba puna bombi» svela na dvije ručne bombe, da se priča o deaktiviranju bombi obesmislila činjenicom da ručne bombe nisu imale upaljače, te je sve propalo u halu, s obzirom da nema tog teroriste koji će, u eri savremenih eksploziva, ići u akciju sa ručnim bombama bez upaljača. I još pride sa ekserima u torbi, koji bi se usljed detonacije mogli zabiti američkom ambasadoru u stražnjicu.
Ah, umalo da zaboravimo... U torbi se nalazio i priručnik na temu kako klanjati – što će reći da opasni islamista ne zna ni klanjati. Iako se potkraj dana saznalo da se radi o duševno poremećenoj osobi, to nije spriječilo državne radio-televizijske kanale da raspravljaju o tzv. islamskoj prijetnji iz BiH, da sazivaju razne «eksperte», a da niko ni jednim slovom ne upozori na postojanje živog terorizma u BiH, onog četničkog i ustaškog, od kojeg godinama stradavaju i u strahu žive bošnjački povratnici. Jer, činjenica je, za sve ove godine niko u BiH nije stradao od tzv. islamskog terorizma. U tu kategoriju ne treba ubrajati Muamera Topalovića, unajmljenog ubicu porodice Anđelić u Kostajnici, koji je samo koji mjesec prije ovog ubistva bio afirmiran na stranicama karađorđevskog magazina «Slobodna Bosna». Među tzv. islamske teroriste ne treba ubrajati ni ovog bečkog lakrdijaša kojemu su, pretpostavimo, zafalile pare pa je za potrebe Milorada Dodika i omekšavanja Bošnjaka u reformi policije izveo svoj hepening pred Američkom ambasadom u Beču. Karadžićevim sljedbenicima isplati se platiti i milion maraka za jednu ovakvu globalnu priredbu protiv Bošnjaka. Ne tvrdimo da je to tako, ali hoćemo reći da to može biti tako, jer je islamofobija postala – roba na tržištu.
Od te robe danas ugodno živi kompletno sarajevsko intelektualno podzemlje, koje se sakriva iza časnih imperativa o toleranciji i prožimanju bosanskih različitosti. Sarajevski intelektualni gangsteri, kao nekad Radovan Karadžić, drže Sarajevo pod opsadom, te snajperskim hicima eliminiraju svaki vid slobodne i nezavisne misli. U tome im pomažu nepismeni bošnjački političari koji uopće ne razumiju da su mediji mozak u političkom organizmu jednog naroda. A, vala, što će nama mozak kad imamo Harisa i Sulejmana, u čije je pjevačke ambicije utrpana sva naša pamet, kao što se košulje utrpavaju u gaće! Zato o nama govore drugi, po svojoj mjeri, a mjera im je da nas vide kao tzv. islamske teroriste. Mi šutimo, i zato što nam je šutnja transgeneracijski feler, a i zato što više nemamo gdje govoriti, osim po kućama, u četiri zida, k'o žohari.
Fojnicki paradisah
Fizički i duhovni geto u koji je stjeran bošnjački narod – što međunarodnom voljom, a što nemarom svojih političara – odriče mogućnost temeljitog progovora o temi reforme policije, kao i o mnogo čemu drugome. Od svega što bismo trebali kao javnost znati, mi samo znamo da se Tihić i Silajdžić svađaju. I, sad, neko od nas očekuje da se stavimo na jednu ili drugu stranu, da navijamo, kao na Grmečkoj koridi. Nažalost, većina je naroda upala u navijačku klopku koju su naštelili mediji. Primjerice, s obzirom na švalerske relacije SDP-a i SDA, Federalna televizija iskoristila je sporni protokol da Harisa Silajdžića kod naroda oljaga kao izdajnika i prevrtljivca, koji, kako bi sačuvao fotelju, pristaje na podjelu BiH. ...Kao da Tihić ne bi činio, i kao da nije činio isto?! Sjetimo se samo tzv. ustavnih promjena. Prije će biti da se ovdje radi o utrci dodvoravanja i ulizivanja, nego o principima. Više nije sporno da li će «prvi u Bošnjaka» biti kooperativan, sporno je jedino – koji će to biti. Lagumdžija nas je prodavao i ljagao uzduž i poprijeko, Tihić nas je slao u Irak i utapao u tzv. ustavne promjene, dok Silajdžić, evo, nastavlja Tihićevim stopama. Stoga su bespredmetne te njihove međusobne optužbe, jer su oba – ista: beskičmena, na račun Bosne i Bošnjaka, a za račun lične iluzije o državničkom značaju.
Kad smo već kod te iluzije, kao bitnog faktora u podsticanju događaja, osvrnimo se na Tihićevo predsjednikovanje u Fojnici, gdje se oporavlja od operacije noge. Inače, njegova noga je danima bila glavna foto-vijest u štampi: te obišao ga ovaj, te obišao ga onaj. Tihićevo insistiranje da mu se dođe u Fojnicu je višestruko znakovito, jer otkriva ovog čovjeka, ali i stanje u SDA. Kad nije uspio nagovoriti stranačke lidere da mu dođu na noge, a bogme i na pregovore u Fojnicu, izuzev lidera HDZ-a, organizirao je Predsjedništvo SDA u ovom gradiću. Logično je zapitati se: kome je bilo lakše doći, Tihiću u Sarajevo ili bulumenti funkcionera u Fojnicu? Tihićeva noga nije u traumatskom stanju da bi mu se dolazilo na noge. Šta je pozadina njegove ambicije? Na noge se dolazi(lo) carevima, kraljevima, sultanima, Titi i Aliji, ali i mafijaškim bosovima. U demokratskim organizmima, ovakvih bolesti nema. A mi smo ga oboljeli, jer, začeti u traumi, nikad nismo ni ozdravili! Ova bi se trauma mogla prevazići tek ako bi se u Bošnjaka pojavio političar bez egocentričnih kičerajskih kompleksa, koji će umjeti da sebe podredi timskom radu i kolektivnom dobru. Umjesto takvoga imperativa, mi vidimo masu profiterskih gmizavaca koja se mota oko Tihićeve štake i Harisove noge.
Privatna vlast
Onoga dana kada su estradni muslimani dernečili cigare u zelenoj «askoni», i kada su Bošnjaci na Federalnom radiju nazvani stokom, i kada je Tihić izigravao fojničkog padišaha, i kada Silajdžić ponovo nije razumio pogubnost svoga soliranja – e, tog dana su se banjalučki Srbi opraštali od predsjednika RS-a Milana Jelića. Smrt ovog prosječnog stranačkog aparatčika iskorištena je za ceremonijalno učvršćivanje Republike Srpske. Jelić je ispraćen kao državnik, i to ne samo od vlasti, već od naroda. Hiljade građana ponijeli su cvjetove i položili ih ispred mrtvačkih kola, da kroz dodir latica i gume ljeto-zima iskažu tugu i poštovanje. Dakako, sve to nema veze sa Milanom Jelićem, personalno, već sa institucijom predsjednika Republike Srpske, iza koje stoji narod, jer iza naroda stoji postojana vlast. Bošnjačka vlast zaslužuje prezir. Jer nije narodna. To je privatna vlast Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića. Njih dvojica, i njihove lične partije, nemaju nikakve demokratske kulture i patriotske odgovornosti. Dokazali su to ovim posljednjim bezobrazlukom. Za njih su i naši životi, i naša zemlja, tek privatna prćija s kojom mogu raditi šta im je volja.
