Predator – špijun na daljinu Nekoliko Predatora oboreno je za vrijeme zračnih udara prošle godine nad Srbijom, a jedna olupina odnedavno čak visi na stropu Muzeja jugoslavenskog zrakoplovstva na Surčinu kod Beograda. Valjda zbog toga Predator više ne predstavlja toliku tajnu, mada još uvijek na papiru nije ispunio sve uvijete da zvanično uđe u operativnu upotrebu. Za vrijeme bombardiranja Srbije, javljeno je da je čak jedan od Predatora uništen pri slijetanju u Tuzlu. Tamo smo obišli ove "ptice" što predstavljaju vrhunac suvremene tehnike.

Straži dozvoljeno da puca

Dva hangara u kojima počivaju najmanje tri letjelice što su dobili naziv "grabljivac" (RQ-1A Predator) smještena su odmah uz krajeve piste vojnog aerodroma, kojeg su amerikanci od dolaska IFOR-a pretvorili u jednu od svojih najvećih baza u Evropi. Cjelokupan prostor, nedaleko od tornja kontrole letenja, ograđen je žičanom ogradom na kojoj bijela ploča na engleskom i našem jeziku upozorava da je straža ovlaštena upotrebiti ubojitu silu. Da bi se ušlo, potrebno je znati brojčanu lozinku, koja se ukucava na maloj tipkovnici brave na vratima.
Predatorima u Dubravama od početka aprila "leti" 11. izviđačka eskadrila 57. zrakoplovne pukovnije, sa sjedištem na vojnom aerodromu Indiana Spring, kod poznate Zrakoplovne baze Nellis u Nevadi. Zapovjednik ekipe 11. eskadrile u Dubravama je major John "Critter" Ritter. Ima 37 godina, naletio je 3.200 sati na bombarderu B-52, a na Predatoru je naletio 180 sati. Ovdje ekipu oko 60 ljudi, među kojima je oko šest pilota i 12 operatera senzorima, dok su ostali pomoćno osoblje. Oni su iz Dubrava do sada ostvarili 600 sati leta.
Critter nam je ostao tajnovit kad smo upitali gdje i na kojoj visini letjelica obično leti. Rekao nam je da se radi o "srednjim" visinama. Prema vać objavljenim podacima, Predator je projektiran da patrolira 24 sata neprekidno na daljini 800 km od baze i na visini od 7.600 metara, sa 130 km/h. U Americi su s jednim od Predatora nedavno obavili neprekidan let dug 42 sata, a Critter nam je rekao da se u BiH na nebu zadržava "većim dijelom dana". Pri tome neprekidno snima kamerama i u stvarnom vremenu prenosi sliku korisnicima.

Kad stojite uz Predator, bijela letjelica s dugim krilima i obrnutim "V" repom podsjeća Vas na osam metara dugog živog vanzemaljca iz "Osmog putnika", kojem je izraslo tijelo kakve jedrilice. Takvu osobenost daje mu aerodinamična zaobljena "glava", pod čijim se poklopcem krije tanjurasta antena koja u Ku-frekventnom opsegu preko satelita omogućuje vezu s letjelicom i kad je van vidokruga. Pod nosom mu je pokretno "oko" s dvije dnevne TV-kamere s lećom od 960 mm i zumom 60 x 60 te infracrvenim senzorom (FLIR) kojim cilj može pratiti i noću, razlikujući njegovu toplotu od okoliša. Radar sa sinteziranim otvorom antene (SAR) omogućava radarske slike terena vrlo visoke rezolucije. Letjelicu pokreće jednostavan motor od 81 konjske snage.

Bez naglih manevara

Letjelicom se upravlja iz zemaljske upravljačke stanice sa kamionskom prikolici. Pilot na stolu ima upravljačku palicu, ručicu gasa i kompjutersku tastaturu, a do njega za sličnim pultom sjedi operater kamera. Za većim pultom iza njih sjedi dvoje ili troje operatera koji vode planiranje misije i kontrolu rada senzora.
"Najteže pri upravljanju letjelicom svakako je slijetanje", kazao nam je pilot kapetan Chris Larson. Kad smo ušli pilotirao je letjelicom gledajući snimak nosne kamere i elektronsku kartu s putanjom leta na gornjem monitoru. Zamolio nam se da sačekamo dok uključi auto-pilota. Objasnio nam je da za slijetanje neophodno da kamera vidi pistu. Nos letjelice ne smije se previše podizati da se repom ne bi udarilo po pisti. Piloti rade u 12-satnim smjenama, a za upravljačem se obično mjenjaju svaka dva sata. U normalnom letu letjelica ne pravi nagle manevre. Za same snimke najzainteresiranija je ekipa obavještajaca koji su smješteni u kućici odmah do upravljačke stanice. Kapetan Kristine Vier, koja predvodi ekipu obavještajaca objašnjava nam da prije svakog zadatka oni upućuju pilote o tipu zadatka i cilju kojeg će pratiti.

"Ako ste u vojsci i trebaju Vam podaci o nekom području, recimo Bosne, onda se obratite evropskom centru za rukovođenje prikupljanjem podacima (ECMC) i oni odluče da je recimo Predator najbolji za taj cilj. Oni odlučuju prema čemu ćemo letjeti".
Snimci ciljeva od najveće važnosti istovremeno se prenose do najviših zapovjednika koji mogu biti u BiH, dalje u Evropi ili na drugom kraju svijeta. Zakašnjenje usljed satelitskog prenosa nije veće od četiri sekunde. Snimci manje važnih ciljeva obavještajci prikupljaju nakon leta i o tome sastave izvještaj.
"Mi pružamo slike terena i obavještajne podatke potrebne pomaganju provedbe Dejtonskog sporazuma", kaže Vierova. "Ne mogu Vam konkretnije reći o ciljevima koje pratimo, a oni mogu biti različiti. Recimo, ako se događaju kakve demonstracije, našom slikom zapovjednik može odlučiti kako reagirati na njih."

Demonstracije kao na dlanu

Na pitanje jesu li obavljali bilo kakve letove vezane za optužene ratne zločince koji se kriju, naša sugovornica odgovara da o takvim detaljima ne mogu govoriti za javnost.
"Vrlo je važno što se ovdje radi o snimcima koji se prenose u stvarnom vremenu i to je veoma značajno za obavještajnu zajednicu. To vide i u Centru kombiniranih zračnih operacija (CAOC) u Italiji ili američkom obavještajnom centru u Prištini. Gotovo svako iz obavještajne zajednice ima predatorove slike" ,ističe Vierova.
Kojim će se senzorom nadgledati cilj ovisi od vremenskih uvjeta. Problem s elektrooptičkim kamerama jest da ne mogu gledati kroz oblake, u tom slučaju upotrebljavaju se SAR-radarom. No, problem sa SAR-radarom jeste da ne mogu razabirati ljude na toj slici, jer slika se odražava samo s čvrstih objekata.
Tako, detalje nedavne blokade cesta demonstranata kod Tuzle zasigurno nisu promakli zapovjednicima SFOR-a i NATO-a bez obzira što nisu na licu mjesta i što nisu imali značajan broj vojnika. Dapače, udobno su sjedjeli na svojim foteljama i na ekranu izravno pratili razvoj događaj