KOBNA NEBRIGA - Podsjećanje na jednu avionsku nesreću usred rata U minulom ratu oboreno je ili se pod nerazjašnjenim okolnostima srušilo nekoliko aviona i helikoptera Ratnog vazduhoplovstva Armije RBiH. Međutim, pad utve-66 kod Zagreba 18. jula 1992. godine razlikuje se od ostalih avionskih ratnih nesreća. Jer, pilot utve Esad Sinanović tog kobnog jutra nije imao ratni, nego humanitarni zadatak: vozio je iz Tuzle teškog ranjenika Begu Dizdarevića. Avion nije oboren, nego je pao nadomak cilja, u blizini Zagreba, zbog nedostatka goriva!

Zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva general bojnik Imre Agotić istog je dana formirao komisiju na čelu sa brigadirom Vladimirom Šumanovićem koja je imala zadatak da ispita sve činjenice u vezi s padom utve-66 i da o tome sačini elaborat. Prema rezultatima istrage, polovinom jula 1992. u prostorijama namjenske industrije u Tuzli dogodila se nesreća u kojoj je teže ozlijeđeno pet inženjera – Bego Dizdarević, Enes Arnautović, Mustafa Hrustambegović, Mehmed Hadžiefendić Meči i Rasim Pirić.



Okružni štab TO Tuzla izdao je naređenje letačkoj formaciji Aerodroma Dubrave da Begu Dizdarevića, koji je zadobio teške opekotine, avionom hitno prebace u Zagreb ili Ljubljanu radi liječenja. Letačka formacija imala je avion utva-66, koja je mogla bezbjedno transportovati samo tri osobe, računajući i pilota.

Pucnji na avion

Komandant Aerodroma u Tuzli Mevludin Bešić odlučio je da ovaj humani, ali izuzetno riskantni zadatak povjeri pilotu Esadu Sinanoviću. Dogovoreno je da polete sutra, 18. jula 1992. u šest sati ujutro. Mladi ljekar Nedim Karić prihvatio je da prati bolesnog Dizdarevića i održava ga u životu za vrijeme leta.

„Tražio sam da se dobro pregleda zrakoplov, dopuni uljem i naročito da se provjeri gorivo, jer količinomjeri goriva nisu ispravni“, naglasio je Sinanović u izjavi koju je dao Komisiji Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Dodao je kako su mu tehnička lica odgovorila da „za najavljenu rutu nema problema“, jer će let u najdužoj varijanti – do Aerodroma Lučko, trajati sat i 41 minutu.

Tačno u šest ujutro 18. jula 1992. utva-66 je poletjela sa tuzlanskog aerodroma Dubrave. Poslije preleta Majevice, u rejonu Pelagićeva, srpske snage su otvorile vatru na Sinanovićev avion. „Nakon toga osjetio sam blagi miris ulja, što može biti i subjektivan osjećaj s obzirom da su parametri bili u redu“, kazao je u svojoj izjavi Sinanović i dodao kako se nakon pucnjave „let odvijao normalno prema predviđenom zadatku“.

Promjene na avionu nakon pucnjave nije osjetio ni dr. Karić. Međutim, Komisija je utvrdila da su tada srpske snage tri puta pogodile avion, ali ni jednom u rezervoar za gorivo, motor ili neki drugi vitalni dio aviona. Dva metka su probila lijevo, a jedan desno krilo. Iako oštećenih krila, utva je mirno letjela prema Zagrebu. Dr.Karić je neprekidno bdio nad teško bolesnim Dizdarevićem, kome su bile uključene dvije infuzione otopine.

Sinanović je preko stanice pokušavao da uspostavi kontakt sa aerodromima Pleso i Lučko, ali nije uspijevao.
„Meteo situacija do Čazme je bila odlična“, piše Sinanović. „Od Čazme do Zagreba letio sam iznad magle.U traverzi Aerodroma Pleso vidio sam putnički avion na polijetanju i poslije toga meteo situacija je bila u redu. Nakon toga nastavio sam ka petlji zapadno od Zagreba, odakle sam trebao da nastavim prema Aerodromu Lučko.“

To su bili posljednji trenuci mirnog leta. Nastala je drama koju je Sinanović opisao ovako:

Pad u šumu

„Po preletu petlje u smjeru Aerodroma Lučko pripremam se za smanjivanje brzine koja je u tom momentu bila oko 200 km/h. U tom momentu motor kratko prekinu rad i ja sam ga gasom i korakom pospješio i on je traljavo proradio. Te radnje sam propratio manevrom u lijevo, gdje je bila livada, ali je bilo i paralelno nekoliko dalekovoda. U tom traljavom isprekidanom radu motora, lagano sam gubio visinu i prebacio prekidač za flaps na dolje i pumpao ga za sletnu konfiguraciju. Bio sam ispred dalekovoda kad je motor prestao raditi i zrakoplov je naglo krenuo na dolje. Manevrom sam uspio da izbjegnem dalekovod i izravnam zrakoplov za slijetanje na šumu.“

Sinanović u izjavi nije opisao slijetanje na šumu, odnosno pad. Samo je kazao:

“Nakon pada, konstatirao sam da je moje stanje dobro. Pitao sam za ranjenika i nakon pomjeranja, ispao sam na zemlju. Ulje je curilo po meni.“

Dr.Nedim Karić ovim riječima opisuje pad aviona:

„Letjeli smo još par minuta, da bi se motor ponovo ugasio i tada je počelo prinudno spuštanje na prostor jedne šume pored autoputa. Nekoliko sekundi potom smo pali u prostor te šume. Osjetio sam udar u glavu i za izvjesno vrijeme (možda i do dvije minute) sam izgubio svijest. Kad sam se osvijestio, vidio sam da smo pali u tu šumu. Pacijent je glavom bio okrenut prema repu zrakoplova, a ja sam bio pored njega.“

Dr.Karić potom piše da je opipao puls Bege Dizdarevića i utvrdio da je on umro. Nakon toga Sinanović i on su „krenuli kroz šiblje i močvaru i izašli na autoput“. Stopirali su i neki momci su ih kombijem odvezli do hotela Holidej in. Tu su im ukazali prvu medicinsku pomoć, a potom odvezli u bolnicu Milosrdnih sestara.

Avion se srušio oko 7.35 sati, a nakon 40 minuta ekipe MUP-a i Vojne policije izašle su na lice mjesta. Uviđaj je počeo u deset sati, a u dva popodne, kako piše u izvještaju Komisije, tijelo Bege Dizdarevića je zbrinuto. Članovi Komisije su 18. jula preko radio amatera obavijestili Regionalni štab TO Tuzla o avionskoj nesreći.

Liječnik vještak dr.Josip Čadež 20. jula 1992. utvrdio je da je Bego Dizdarević umro „nasilnom smrću od opeklina“, a ne od ozljeda koje su nastale padom aviona. To je bio razlog što je Komisija u izvještaju navela da je „smrt ranjenika nastupila još tijekom leta tako da zrakoplovna nesreća i gubitak života ranjenika nisu u direktnoj vezi“.

Ko je kriv?

Komisija Hrvatskog ratnog zrakoplovstva zaključila je da je „osnovni uzrok udesa potpuna istrošenost goriva nastala kao posljedica povećanog režima rada motora, a vjerovatno i manja količina primljenog goriva u rezervoar zbog zračnih čepova prilikom punjenja“.

A ko je odgovoran?

Komisija je utvrdila i to i napisala:

„Odgovornost za nastalu nesreću snosi Zapovjedništvo TO BiH Tuzla koje je zahtijevalo realizaciju zadaće riskirajući materijalna dobra i zdrave ljude up okušaju da se teško ranjenom čovjeku pomogne pod maksimalno složenim okolnostima za zrakoplovnu tehniku.“

Komisija je još utvrdila da je pilot Sinanović „bio potpuno pripremljen za izvršenje ove zadaće, kako stručno tako i moralno“. Pilot Esad Sinanović s porodicom živi u Tuzli. Nema posla, ni stana i zato pisma prima preko poštanskog pretinca. Dr.Karić živi u Švedskoj i ima sve.

Šefko Hodžić
Vehid Jahić