Još u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1993. godine, muhadžir iz Rogatice Nusret Agić našao se u Sarajevu i napisao je knjigu Živi štitovi koja govori o zločinu koji je počinjen nad Bošnjacima njegovog grada tokom prvih mjeseci 1992. godine. Ovo svjedočanstvo jednog krupnog zločina ugledalo je svjetlo dana 1995. godine, dvije godine nakon pisanja. Bio je rat i tako je moralo biti. Autor ovog djela rođen je 1944. godine u Sarajevu, tada su njegovi roditelji bili muhadžiri iz Rogatice. Istu sudbinu doživio je i on, 50-ak godina kasnije. Rogatico – vraćamo se! Knjiga Živi štitovi napisana je u nekoliko poglavlja koja opisuju stanje u Rogatici prije početka agresije, kroz agresiju 1992. godine, bošnjačko organiziranje
otpora, nažalost veliko stradanje kroz ubijanja, zatvaranja u logore, silovanja, protjerivanja, a ne amnestira Agić ni našu, bošnjačku odgovornost u smislu pitanja “Da li je Rogatica morala pasti?’’.

Za ovaj prikaz knjige navest ću nazive poglavlja: Politička priprema SDS-a za agresiju i genocid, Pregovaranje - zavaravanje, Samoorganizovanje naroda za oružani otpor, Zločini prvih komšija, Nespremnost općinskih vlasti - naš program borbe, Rogatici - čitaocu, a tu su i vrlo značajni prilozi za knjigu sa imenima nekih 1.500 žrtava, ali i spisak od oko 2.600 osumnjičenih da su počinili neki od zločina na prostoru općine Rogatica. Autor u knjizi, u jeku rata 1993. godine, poručuje na kraju: “Rogatico – vraćamo se!’’

Kad komšija kolje

O zločinu u Rogatici opširnije smo već pisali u sklopu rubrike “Zločin’’, a za ovu priliku izdvojit ćemo samo neke dijelove
iz knjige čiji prikaz radimo. Agić navodi nekoliko primjera počinjenih zločina: “ - Ne boj se, majko, ovo je naš komšija i moj školski drug Nego...’’ - bile su posljednje riječi dvadesetogodišnje Mirsade Hodžić. Pogođena puščanim hicem direktno u srce, pala je u naručje svoje svekrve Hajrije. Bilo je to na pragu njene porodične kuće u naselju Holuč. Mirsada je bila u poodmakloj trudnoći. To se veoma dobro vidjelo. Čedo u njenoj utrobi nije ugledalo svjetlo dana. Mirsadin suprug Ibrica nije dočekao da čuje slatki plač svog djeteta, koji je kao i svaki normalan otac željno očekivao... Komšija Nego revnosno je izvršio svoju svetu srpsku i pravoslavnu dužnost. Ubio je nedužnu ženu Bošnjakinju i dijete u njenoj utrobi da se ne bi rodilo još jedno ’balinče’.’’ O temi silovanja na jednom mjestu u knjizi Alić kaže:

“Prema dosadašnjoj našoj nepotpunoj evidenciji, samo od kraja maja do početka avgusta 1992. godine, četnici, mahom mladići, seksualno su zlostavljali i silovali više od 250 Rogatičanki i nekoliko Rogatičana. Ovom najprimitivnijem načinu mučenja i najvećem ponižavanju čovjeka bile su izložene nedorasle djevojčice, odrasle djevojke, zrele i udate žene, stare žene i muškarci. Mladići iz ’uglednih srpskih porodica’ u Rogatici divljački su nasrnuli na svoje školske drugarice, na djevojke sa kojima su sjedili u istom razredu i u istim klupama, s kojima su dijelili đačke nestašluke i trpjeli strah pred ispitima, koje su ih pozivale u svoje kuće na ’žurove’, s kojima su šetali na rogatičkom korzu i sjedili u kafićima...

Normalan čovjek ne može shvatiti da se može uživati u seksualnom činu nasilu izvršenom. Pogotovo je neshvatljivo da se uživa u seksualnom zlostavljanju kćerke pred očima njenih roditelja, majke pred očima njene djece, muškarca pred očima njegove supruge. Sve su to, međutim, upravo tako radili ovi srpski ’junaci’. Veoma je prihvatljiva pretpostavka da su oni gledajući lijepe mlade Bošnjakinje i družeći se s njima, snivali o tome i čim im se pružila prilika, ostvarili su te snove. Ali, šta je, onda, sa nasrtanjem na zrele žene, na stare žene, na muškarce; šta je sa iživljavanjima pred očima roditelja itd. Nema sumnje, nije to samo seksualna pohota, već politikom planirano ponižavanje jednog naroda.’’

Oni koji nisu bili spremni na žrtve – nestali su!

Recenzije za knjigu Živi štitovi napisali su prof. dr. Omer Ibrahimagić, prof. dr. Mustafa Imamović te prof. dr. Amir Pleho. Profesor Ibrahimagić u svojoj recenziji između ostalog piše: “Knjiga koju čitalac ima pred sobom izvanredno je štivo za učenje lekcija o političkim, građanskim i ljudskim pravima i slobodama. Gdje god su ljudi predali oružje bili su pobijeni, protjerani i pokršteni, a njihovi domovi i sela opljačkana i popaljena. Gdje god su se imalo branili, odbranili su i selo, i kućni prag i svoje najbliže. Odbranili su pravo na život, imovinu i čast svoju, ali i čast svoga naroda i domovine, svoju vjeru, pravo na izbor svoga svjetonazora i političkog mišljenja. Oni koji nisu bili spremni na žrtve - nestali su.’’

Negdje je bilo riješeno da bošnjački narod mora biti uništen

Profesor Imamović, dajući preporuku za štampanje knjige u jeku agresije, u recenziji pored ostalog kaže: “Tekući genocid nad Bošnjacima jedanaesti je u njihovoj historiji kao muslimanskog naroda. Svi prethodni genocidi dešavali su se na raznim geografskim područjima koja su bosanski muslimani nastanjivali. Osobenost je Rogatice, bosanskog Podrinja i općenito jugoistočne Bosne da su se tri posljednja genocida u svom najstravičnijem vidu odigrala upravo na tom prostoru. Predmet ovih izlaganja nije cjelokupna historija genocida nad muslimanima, nego činjenica da su se u XX stoljeću tri najveća genocida upravo odigrala i još teku na spomenutom i opisanom geografskom području.

Prvi se u relativno ograničenom obimu dogodio početkom Prvog svjetskog rata kada su srpske jedinice, nakon Cerske bitke u jesen 1914. godine, prešle Drinu i stigle do Pala, vršeći usput brojne zločine nad muslimanskim stanovništvom. Drugi, daleko krupniji, dalekosežniji genocid na tom prostoru dogodio se u toku Drugog svjetskog rata, kada su razuzdane četničke horde opustošile sedam srezova tog područja: Čajniče, Rudo, Foču, Goražde, Srebrenicu, Vlasenicu i Rogaticu. Nekoliko poslijeratnih decenija mislili smo da se takva stradanja neće više događati, bez obzira što su nas brojni muhadžiri, koji su poslije Drugog svjetskog rata ostali rasuti širom Bosne i Hercegovine, opominjali da su rane s početka pete decenije ovog stoljeća i vihor Drugog svjetskog rata bili bestijalni finale svih prethodnih genocida nad Muslimanima.

Nažalost, genocid se ponovio 1991./92. godine, kako je već rečeno, treći put u ovom stoljeću na istom prostoru. Bestijalni po svojoj bešćutnosti nego svi prethodni zajedno. Negdje je bilo riješeno da bošnjački narod mora biti uništen. U tom smislu za najsramniji genocid u povijesti francuski su novinari izmislili eufemistički termin ’etničko čišćenje’. S obzirom na razmjere genocida koji je izvršen nad bosanskim Muslimanima u toku tekuće agresije sramotno je i ružno govoriti o ’etničkom čišćenju’ jer se radi ustvari o potpunom uništenju jednog naroda. Ustvari, radi se o pravom holokaustu, jer je projekt agresora bio da se Bošnjaci zbog svog muslimanskog identiteta jednom zauvijek i konačno zatru. Projekt, zahvaljujući svenarodnom otporu personificiranom u Armiji Republike Bosne i Hercegovine nije ostvaren, pa ova knjiga, uz ostale, s pravom nosi poruku Rogatico - vraćamo se! Čitaj: Bosno i Hercegovino - vraćamo se!’’

Koji su to koji bez zla ne mogu

Odobravajućipozitivnomrecenzijom štampanje knjige, profesor Pleho u istoj kaže: “Ako se ovoj priči izostave imena,
može se zvati i bosanska i hercegovačka, a ne samo rogatička. Njegovo kazivanje (autora knjige) je spontano, ocjena
događanja na momente je prostodušna, a i sa gnjevom, na momente dobro odmjerena i ljudska. Ima svojstva dnevnika
koji to nije, hronike koja to, također, nije. Autor razlikuje čestite i šićardžije s obje strane, identifikuje ponašanja i konkretne ličnosti. On i sebe i svoju priču stavlja pred ozbiljan sud čitalaca, poznavalaca i učesnika događanja. Sve napisano zavrjeđuje čitanje ako ni zbog čega drugog, a ono da se pamti i kazuje ko je to činio zlo, koji su to koji bez zla ne mogu. Ako bude suda, ovim kazivanjem zlom nametnuti zaborav bi da se ukloni i podsjeti zaboravne na vrijeme i nosioce zla. U silini mržnje i mnoštvu zlodjela zabilježeno je zrno istine i jada, tuge i bola, stradanja Bošnjaka iz rogatičkog kraja... Nadam se da će čitanje mnoge ponukati da i oni ispričaju dio svoje priče, pa ako to učine, manje će prostora i zbivanja ostati neosvijetljeno i manje će zlikovaca sakriti svoj trag.’’