Sisketa ne znam. Nisam ga ni vidio u zivo.O Njemu sam cuo i jednom smrtno strepio dok sam iz zemunice,radio-vezama,pratio njegovu diverzantsku grupu u akciji. U njegovih deset zigosanih, kako sebe nazivaju mladi komandosi sedme slavne muslimanske brigade,pod sisketovom komandom,spada i najmladji diverznat koga sam sreo u ratu-Ervin Harbas. Samo sa Sisketom ,
stalno je ponavljao Ervin. . .
Novinar Tajib Terovic mi je dostavio jedan opis komandosa sedme muslimanske. Prvu pricu posvecuje Sisketu. On ne voli pricati. Moje je da ratujem i mlatim cetnike,a neka drugi pisu i pamte…Moja prica su kratki rafali, rekao je Siske novinaru. On je okicen osamdesetcetvorkom. Kud on krene-zemlja gori.Padaju cetine zemunice ko kriticnjaci na pasnjaku kad ih sutnete nogom. Takav je njegov opis medju borcima.
Kad sam sredinom proslog mjeseca obilazio ratiste sjeverozapadno od Zenice,zeleci napraviti pricu o najmladjem komandosu Armije R BiH (mozda ima i mladjih ali ja ih nisam sreo)Ervinu Harbasu,sesnaestogodisnjaku sa Ilidje,stigao sam tik pred aksciju. Naravno da nisam znao za to. Krenuo sam sa Muhamedom Karalicem, emirmo Sedme muslimanske. Muhamed efendija je bio ponosan na uspjehe i pokazivao mi sve kote sa kojih je Sedma otjerala cetnike.
Ni ne pazeci da skrenem sa staze,sto je opasno zbog mina posijanih po sumama i livadama,razabirao sam i pokusavao shvatiti strategiju, pa i zivot, tih omrazenih ljudi koji su protekle dvije godine visili na tim silnim cukama. Valjda se ta zvjerad osjecala sigurnom samo ako im je mjesec bio ispod cizme. Odozgo su se izivljavali dokle mogu dobaciti metak ili granatu, gadjali djecu po putu ili kupilicu na cairu…Ko im se mogao primaci ako su sve oko sebe osmatrali kao na dlanu?
Opet, kilometrima duge transeje, kamen zemunice iz kojih je niklo novo bilje, a po kamenju se uhvatila nova zelena mahovina, jedna je nova barbarska evropska civilizacija. I, sve su to iskopali muslimani, civili zatoceni na cetnickom teritoriju. Dovodjeni su ovdje na kopanje vezani lancima. Zamislite covjeka danas, negdje u srednjebosanskim planinama, vezanog za drvo lancem dok mu bradata spodoba u vojnickim cizmama baca komad kruha i praznu konzervu! Uz takve prizore nastale su ovolike transeje i sumske zemunice, cak i drvene stracare za spavanje. Jos hiljade takvih ljudi, vezanih lancima za bukve, u bosanskim sumama kopa zemunice bradatim spodobama u vojnickim cizmama.
Svaki zarobljeni cetnik ispricat ce ovakvu pricu.
ZIVOT SE SELI U SUME
S druge strane, srecemo borce u putu ili pored puta,uz vatru ,u maglovitom sumarku.Pozdravljamo se i pitamo jeli im studeno.Zivot se iz bosanskih gradova i sela preselio u bosanske sume. Suhe i pozutjele vlati trave po proplancima niti su gazene niti kosene,niti ih je stoka pasla:Samo utabana staza vijuga kroz njih.Povise glava,s grane na granu,vezana je tanka zica poljskih telefona. Pored napustenih rovova brdo praznih konzervi i razderana cebad. Sa posljednjeg brda na kojem se zaustavljamo,vidi se Doboj! Kako mi je to pokazao borac,stalno su mi oci tamo letjele. Pred zemunicom koja sluzi za IKM,istureno komandno mjesto,vizljasti djecak pokazuje trofeje:cetnicku zastavu,noz,busolu i sajkacu sa srebrenom kokardom. Kokarda sa raskrizenim orlovima ,u sredini ima mrtvacku glavu. Jos neznam da je ijedna vojska na svijetu imala toliko sotonski znak.U ovoj grupi boraca u centru paznje bio je Ervin. Uniforma, zavezana mahrama na glavi, kozne rukavice sa obrezanim prstima, jurisni prsluk, nisu pristajali djecijem licu.
- Je li istina da imas samo 17 godina, Ervine?
- Nije istina. Imam 16 godina!Nisam imao vremena za cudjenje jer me je iznenadio pozivom da me vodi u akciju koja samo sto treba poceti.Izostao sam danas jer me boli ruka. Preko sto tromblona sa ramena…znas, rame se pokvari.Dok sjeda na kamen, cijev puske naslanja na to rame. Za tu svoju veli da samo njoj vjeruje:Provjerena je.Ervinov otac je, takodjer borac u Sarajevu.Bilo bi nepristojno upitati ovog djecaka zasto nije u skoli, zasto se opredijelio za tu >>ciganku<< kojoj vjeruje, zasto je prosao kroz diverzantsku obuku i naucio prvo pravilo – kako savladati strah, i , na kraju, kako im (cetnicima) zaci za ledja, upotrijebiti zolju, bombu, pusku, noz.
To jutro smo trebali napasti negdje oko sest ujutro. Bila je neka magla, pa se nesto odgadjala akcija. To me je nerviralo, ljutilo…Kad je receno da pocinjem, ne znam; mislim da me uzbudjenje toliko ponijelo kao da sam bio u zraku, kao da sam lebdio, nista mi nije naumpalo da proucim; ma kakav strah, oci su samo tamo letjele! Bacio sam bombe, uskocio sam sa puskom i niceg zivog nije bilo u zemunici. Bila je kamena i na sprat. To je bio udarac u celo!
Tako nekako sam shvatio njegovu pricu o osvajanju jedne zemunice na samom kamenom siljku.Molim te da me ne spominjes sama. Spomeni mi Sisketa. Samo njemu vjerujem. Spomeni Ramosa, Zuku, Bazuku, Koprdzu…Hej covjece, znas li kakvi su to momci?! Eno ih, cujes; to oni rade. Zao mi je sto danas nisam sa njima.Ispred nas, sa osmatracnice, u centar veze trcali su kuriri radi korekcije ciljeva vatre, koja je vec zestoko otvorena. Tukla je nasa artiljerija.
TAMO DOLJE TREPERILA SU SVJETLA DOBOJA
Pukovnici Brzina i Patkovic puse i jedu suhe smokve; od nervoze. Vezisti se navikuju sa sifrovanim lokacijama. Pod sifrom jedne ptice otkrivam Omicevu. Ramosovu, Zukinu, Sisketovu grupu. Oni zalaze, suljaju se i jos nisu udarili. Cujem ih kad se medju sobom dozivaju. U jednom trenutku traze da im se javi Ramos. On ne odgovara. Ponovo poziv Ramosu da se javi. Njega nejma. Nervozan, iskacem iz zemunice. Ne smijem cuti. Bojim se za Ramosa. Stara je kuka. Bez njega nije prosla ni jedna igranka Sedme, ponavljam u sebi rijeci koje mi je za njega rekao Terovic: Ima li ista vece na ovom dunjaluku od majcinske suze i pogleda djeteta koje me gleda kao svoj stit?!, govorio je Ramos. Njegovo lice vidio sam na televiziji i na slici. Pogledi prema jednom proplanku, sedlu izmedju dva brda prizivali su mi i tu njegovu sliku.
Neko je na vezi trazio da nesto saopci preko harfe, sifre od brojeva koje rijeci znace. Feho Spahic, bilo je sifrirano ime poginulog.Dvadeset i osmi! – uzdahnuo je pukovnik Patkovic, racunajuci sehida Fehu u prvu grupu dobrovoljaca koja je sa njim uzela pusku.Dakle, iz te grupe – 28 ih sehida.Pukovnik Patkovic je dva puta teze ranjavan. Sklupcan u sprint-fajerku pokazuje da jos nije prebolio rane.
Je li se javio Ramos? – pitao sam.
Nije. To se priblizio toliko blizu da se ne smije javiti na motorolu. Ne boj se!
Daj, neka Omic radi nesto. Zakovan sam. Pucaju, ali nisu nam prijetili. Mislim da se javio Siske. Zakovan!
Zamisljao sam cetnicki sijac koji rafalom puca iznad priljubljenih glava, negdje u liscu.
Polahko, covjece, ne zuri, sve dobro ide, samo ne zuri! – javlja se Omic.Ne mogu sjediti u zemunici i izlazim napolje. Napet sam. Ne mislim vise hoce li uspjeti, vec ko ce prezivjeti. Zakljucujem da ne bih mogao biti komandant. Onda sa osmatracnice, navijam kad smo primjetili jednu grupu cetnika kako bjeze preko proplanka, preko sedla, izmedju dva brijega, gdje se, u borovima, odvija drama, ta bitka. Nas PAM je opleo po njima. Vidim sitne svjetlice kako velikom brzinom nicu iz ledine. Ne vidim cetnike, a osmatraci kazu da su tu. Pala je noc. PO svemu sudeci, bila je to omanja bitka za jednog Zuku, na primjer, koji se tako tuce od Igmana, preko…
Scucuren uz malu vatru, saIlalifom sam podgrijavao narezak. Kuhar je na tavi bez drske napravio kajganu pukovniku Patkovicu.Vracao sam se sa Mahmud-efendijom istom stazom. Vatre u noci ocrtavale su nase linije u podnozju kosa. Tamo, dolje, treperila su svjetla Doboja. Preko nasih glava nadlijetale su rakete iz VBR-a. Borcima ostaje njihova hiljadita noc u rovu.
