Unatoč činjenici da na površini od 449 964 km2 Kraljevina Švedska ima tek nešto više od 9 milijona stanovnika, uz prosječnu naseljenost od tek 22 stanovnika na km2, švedske oružane snage razvile su veliki broj jedinica za specijalne namjene. U široj švedskoj javnosti uobičajen naziv za takve jedinice je "Jagare" (lovci).U sklopu švedskih OS i policije postoje specijalne jedinice u svim trima granama i ponekad ih je međusobno teško razlikovati, pa ih je potrebno i eksplicitno navesti:
Kopnena vojska
Armens Fallskarmsjagarskola (FJS) - Padobranska rendžerska škola
Lapplands Jagarregimente (I 22) - Regimenta rendžera Laponije
Närskydd (NSKY) - Zrakoplovna antiteroristička jedinica
Združene specijalne jedinice
Försvarsmaktens Särskilda Skyddsgrupp (SSG) - Specijalna zaštitna grupa
Policija
Ordningspolisens Nationella Insatsstyrka (ONI) - Policijska protivteroristička grupa
Švedski Glavna komanda pridaje tim jedinicama vrlo veliku važnost, pa se stoga i njihovoj obuci pristupa izuzetno ozbiljno. Sama obuka je intezivna, vrlo često zahtjevna, gotovo na granici ljudske izdržljivosti. Švedski rendžeri organizirani su u četiri regimente koje razvijaju svoje borbene sposobnosti na sebi svojsten način.
Budući rendžeri-padobranaci uvježbavaju se u posebno organiziranoj školi za padobrance u Karlsborgu. Iz nje se popunjavaju rendžeri padobranci za potrebe
Regimente rendžera Laponije (I 22) - sektor Laponija
Odmah je potrebno istaknuti da osim snaga rendžera u sastavu švedskog KoV-a postoje i jedinice obalnih rendžera, tzv. Kustjägare i izvidnika (Attack dykare) koje su pod ovlašću švedske mornarice. Prema švedskom ustroju sve specijalne snage u sklopu KoV-a potpadaju pod mehanizovanu pješadiju. Za razliku od većine drugih vojski švedsko mehanizirana pješadija ne upoytrebljava teška i oklopljena vozila, nego lahka i ultralahka vozila namijenjena prije svega za djelovanje iza protivničkih linija. Zbog toga se u službenom nazivu tih regimenti nalazi oznaka K (Kavalerie).
Smještena u Viborgu, regimenta gardijsta (K3) u svom sastavu ima sljedeće jedinice:
Potrebno je odmah napomenuti da su zadaće i ustroj jedinica iz sastava regimente K3 potpuno drugačije i nisu kompaktibilne sa zadaćama i ustrojem drugih regimenti.
Rendžeri padobranci - Fallskarmsjagare
Šveđani su u ustroj svojih oružanih snaga uveli padobranske snage prilično kasno, u odnosu na ostale zemlje. Škola za rendžere-padobrance bila je osnovana u Karlsborgu, prema britanskom modelu takve škole. Šveđani su se odlučili za takav model, nakon što su njihovi oficiri dobro upoznali sistem obuke u britanskom Brizie Nortonu i američkom Fort Benningu, najpoznatijim Zapadnim središtima za obuku padobranaca tog doba.Strogo ograničena svojim statusom neutralnosti, Švedska nije imala potrebe za ustrojavanjem velikih i ofanzivno orijentiranih padobranskih snaga. Prema doktrini upotrebe oružanih snaga, švedski padobranci se uglavnom koriste za dubinska izviđanja, diverzantska djelovanja i sabotaže, koje će izvoditi malehne skupine, izolirane u dugim razdobljima iza protivničkih linija.
Svake godine u prosjeku 600 kandidata iz cjelokupnih švedskih oružanih snaga javlja se na konkurs za prijam u rendžere. Nakon selekcije u tri hefte, temeljene na fizičkim vježbama i mentalnom ispitivanju, samo otprilike 150 kandidata dobija poziv da nastavi daljnju obuku nakon koje mogu postati rendžeri-padobranci.Služba u rendžersko-padobranskoj regimenti započinje intenzivnom padobranskom obukom.Tokom te početne faze kandidati uče teoriju i osnovne elemente padobranstva. Programom te obuke predviđeno je da kandidat dobije padobransku licencu i pravo na nošenje padobranskog znaka nakon što je uspješno izveo 9 skokova, među kojima je obavezan jedan noćni skok i jedan izveden s kompletnom opremom i naoružanjem u sklopu takozvane "Orlovske hodnje".
Ta, u švedskim vojnim okvirima već legendarna vježba služi kao "finalni test" za konačni pristup u redove Fallskarmsjägarea. Započinje skokom iz transportnog aviona C-130 Hercules nad područjima najgušćih švedskih šuma. Kandidat mora uspješno prizemljiti sebe i svu svoju opremu. S osobnim naoružanjem i opremom te naprtnjačom teškom 25 kg, kandidati moraju doći do cilja udaljenog 17 km od zone doskoka. Da bi se situacija "malo" začinila, na cilj treba stići za manje od 24 sahata. U uslovima švedskog planinskog reljefa, brojnih prirodnih prepreka i bujne vegetacije to nalikuje na gotovo nemoguću misiju. Tokom te hodnje kandidati moraju svladati različite ispite kao što su zasjede, bliska borba, orijentacija u prirodi. Moraju se odlično služiti kartom, pokazati sposobnosti preživljavanja te odlično poznavati vlastito oružje i njegovu primjenu.
Naravno, sve te aktivnosti kandidati moraju svladavati s jednim okom stalno usmjerenim prema kronometru, jer vrijeme koje neumitno protiče, njihov je najveći protivnik. Spori kandidati koji prekorače vremensku granicu od 24 sahata bivaju isključeni s obuke.Koliko je to težak i zahtjevan zadatak upozorava činjenica da se gotovo svaki put bar po nekoliko kandidata izgubi na tom ekstremno teškom i šumovitom terenu, koje se poslije potrage za njima izvlače iz šuma i gudura helikopterima.Oni koji uspiju uspješno doći do cilja i apsolvirati "Orlovsku hodnju", a takvih je otprilike tek četrdesetak dobivaju pravo da nose oznaku rendžera-padobranca.Integracija u jedinicu sada je blizu, ali prije toga slijedi vrlo intezivna obuka koja se sastoji od navigacije, taktike i najmanje četrdeset padobranskih skokova. U sklopu programa obuke u ovoj fazi su i HALO/HAHO (high alitude-low open/high alitude-high open) padobranski skokovi.
Obuka u ledenoj pustoši
Novoprimljeni rendžeri-padobranci zajedno sa svojim instruktorima sele se u ledenu samoću Kirune, na nekih 200 km od polarnog kruga. Tamo provode tri (za sve) dugačka mjeseca uvježbavajući se u borbenim aktivnostima i preživljavanju u arktičkom ambijentu. Temperature vrlo često znaju pasti i do - 50°C. Radi svojevrsnog "zagrijavanja" i razbijanja bijele monotonije u tom se razdoblju planira i izvodi nekoliko vježbi u arhipelagu oko Stockholma gdje se uvježbava zračni desant, padobranski skokovi u more, borba na obalnoj liniji, helikoptersko desantiranje. Ovaj "topliji" dio uvježbavanja odvija se prema vrlo brzoj dinamici svakodnevnih i viševrsnih vježbi.
Na kraju finalnog uvježbavanja novih rendžera-padobranaca koje se odvija na cjelokupnom teritoriju Švedske, obično bude 30-35 onih koji uspijevaju proći sve prepreke više nego zahtjevne obuke (od ukupno 600 ljudi koji su ušli u proces selekcije i obuke).Takvi brojčani efektivi dozvoljavaju ustrojavanje 6 - 8 udarnih grupa. U vrijeme mira Fallskarmsjägare (bataljon rendžera-padobranaca) čini samo jedna satnija koja je podijeljena na tri voda. U svom sastavu ima 28 oficira i šezdesetak rendžera. Po potrebi ili u slučaju rata bataljon do punog sastava popunjava se pričuvnim rendžerima - bivšim pripadnicima jedinice. Fallskarmsjägare je pod izravnim zapovjedništvom Glavne komande OS Švedske.
Borbene grupe sastavljene su od pet članova:
jedan oficir- zapovjednik grupe
podoficir- zamjenik zapovjednika grupe
rendžer - specijalist za vezu
rendžer - specijalist za eksplozive i rušenja
rendžer - snajperist
Zadaće tih borbenih grupa mogle bi se jednostavno definirati sa samo tri riječi: inflitracija, preživljavanje, povratak. Sve borbene grupe opremljene su prenosnim radiouređajima s agilnom frekvencijom, kojima komuniciraju sa komandom specijalnih snaga. Svi pripadnici jedinice osposobljeni su za inflitraciju iza neprijateljskih linija helikopterskim desantom, padobranskim HAHO-HALO skokovima, izronom iz zaronjene podmornice, pješice i na skijama. Padobrani koji se koriste za klasične padobranske skokove su američki tipa T-10, dok se za skokove s kontroliranim slobodnim padom (HAHO-HALO) koriste padobrani CO-360 i MM-5.
U sastavu jedinice nalazi se i jedno posebno odjeljenje rendžera čija je zadaća uvježbavati vještinama padobranstva polaznike Kraljevske vojne akademije. To odjeljenje se brine za pripremu svih materijala i opreme predviđenih za padobransku isporuku jedinicama na terenu. U takvu opremu spadaju posebni kontejneri s hranom, vodom i modularnim šatorima namijenjenim grupama koje djeluju na sjevernim područjima koja su stalno pod snijegom i ledom.
Vrlo velika svojom površinom, prekrivena šumama, Švedska predstavlja teritorij koji je vrlo teško nadzirati. Za pokrivanje klasične linije fronte bile su potrebne hiljade vojnika, za nadziranje švedskih bijelih pustoši i šumskih divljina to predstavlja "nemoguću misiju". Šveđani su to vrlo dobro shvatili i u kontekstu njihove totalne obrane razvili su veliki broj jedinica ovakvog tipa, namijenjenih djelovanju iza protivničkih linija.
Središnji i južni predjeli Švedske predstavljaju operativno područje Regimente gardijsta (K3), koja u svom sastavu ima ukupno šest bataljona tzv. lovaca (Jagare) koji su još poznati i kao "obični rendžeri" ili "rendžeri K3".
Temeljna zadaća je prilično jednostavna: preživjeti u srcu šume i izlaziti iz nje da bi se napalo i uništilo neprijatelja. Šveđani priznaju da načela taktičke primjene imaju korijene u djelovanju sovjetskih partizana tokom Drugog svjetskog rata. Za razliku od tih vremena, rendžeri K3 pripadaju krugu elitnih jedinica, opremljenih najboljom opremom za preživljavanje i savremenim naoružanjem.Batalj0n rendžera K3 sposoban je živjeti i preživjeti u šumi bez potrebe za redovitom logističkom potporom.
Svaki bataljon sastoji se od jednog zapovjednog skvadrona, tri borbena skvadrona i jednog voda "letećih izvidnika" opremljenih motornim zmajevima.Treći, borbeni skvadron se formira od rezervnih rendžera u slučaju ratne opasnosti ili neke druge potrebe. Svaki skvadron sastavljen je od jednog zapovjednog voda, tri borbena voda i jednog voda minobacača - ukupno 187 rendžera. Nemoguće je zamisliti kakvu štetu i opasnost može prouzročiti 187 iznimno dobro uvježbanih komandosa iza protivničkih linija
.
Borbeni vodovi sastavljeni su od tri grupe koje imaju 10-15 rendžera. Svaka borbena grupa opremljena je s dva terenska automobila tipa Volvo 11-11. Jedan terenac opremljen je protuoklopnim raketnim sistemom RBS-56 BILL, a drugi terenac ima ugrađen automatski bacač granata Mk. 19 od 40 mm. Svaki borbeni vod osim svojih jurišnih pušaka AK-5 raspolaže također s jednim bacačem granata M-203, četiri mitraljeza tipa MAG i jednog lahkog prijenosnog protuoklopnog sistema AT-4. Jedan određeni broj rendžera prošao je posebnu obuku i sposoban je navoditi artiljerijsku paljbu na ciljeve, odnosno osposobljeni su također za navođenje švedskog borbene avijacije (avioni Gripen) na ciljeve.
Bitna karakteristika svih švedskih rendžerskih jedinica je važnost koja je data medicinskoj pomoci. S obzirom na vrlo vjerojatnu višednevnu ili čak višehefticnu izoliranost u dubokim sjevernim šumama iza neprijateljskih linija, bolesni i ranjeni pripadnici moraju imati najbolju moguću medicinsku pomoc. U svakoj borbenoj grupi od najmanje 9 rendžera postoji jedan bolničar (rendžer osposobljen za medicinsko zbrinjavanje) kojemu po dodatnoj dužnosti asistiraju još dva rendžera. Njima na raspolaganju stoji otprilike 30 kg medicinske opreme. Svaki skvadron ima na raspolaganju posebno medicinsko vozilo za transport četiri medicinska šatora (modularnog tipa), sa svom potrebnom opremom od koje se u terenskim uvjetima može formirati poljska bolnica s mogućnošću žurnih kirurških intervencija. U sastavu svakog skvadrona su dva kirurga, a na razini bataljona ih je čak devet.
Postati pripadnik Regimente gardista (K3) nije nimalo jednostavno. Selekcija pripadnika kroz stalna testiranja i uvježbavanja traje ukupno tri mjeseca. Naglasak u obuci dat je fizičkom uvježbavanju i tehničkoj pripremi. Nakon već spomenute "Orlovske hodnje" koja se prakticira potkraj prvog mjeseca obuke, slijedi još jedna vrlo zahtjevna vježba. U "paketu" te vježbe (koja inače traje heftu dana) je hodnje dugačko 80 km s nizom vježbi i kušnji koje rendžeri moraju uspješno apsolvirati. Hodnja se izvodi pod punom ratnom spremom i naoružanjem, a kao mali dodatak svaki rendžer nosi i postolje minobacača.
U okviru Regimente gardista djeluje i jedna mala jedinica osposobljena za zračno izviđanje. Ta jedinica koja u svom sastavu ima 15 oficira i 43 vojnika raspolaže malim, ultralahkim letjelicama francuskog porijekla koje su u Švedskoj dobile naziv Uggian (sova) te su pogonjene malim motorom. Prema potrebi, po nekoliko takvih timova može biti stavljeno na raspolaganje svakom bataljonu ili borbenom skvadronu.
