Takvi timovi formirani su po švicarskim kantonima i sastavljeni su od lokalnih policijskih snaga koje su prošle određenu specijalističku i protuterorističku obuku. Kantonalne taktičke policijske jedinice imaju u svom sastavu 40 - 50 pripadnika. Pretpostavlja se da su dvije najpoznatije takve jedinice "Stern" iz Berna i "Enzian" iz Zuricha. Vrlo visoke ocjene krase i taktičku policijsku jedinicu iz kantona Ticino koja je po svom sastavu, ustroju i zadaćama vrlo slična i profesionalno povezana s talijanskim policijskim jedinicama tipa NOCS (Nucleo Operativo Centale di Sicurezza). Među uspješne i poznate operacije ovih kantonalnih timova spadaju oslobađanje 14 talaca iz poljske ambasade u Bernu te oslobađanje 62 taoca iz otetog Air Franceovog Boeinga 747 tokom 1984. godine kao i rješavanje napada na španjolski konzulat 2005. u Bernu. Uz ove policijske specijalne jedinice i vojne padobrance sam vrh i elitu švicarskih specijalnih jedinica predstavlja jedinica koju se u stručnoj literaturi koja obrađuje takve teme može pronaći pod skracenicom FSK 17.

Fallschirmaufklärerkompanie 17 (FSK 17) odnosno 17. izvidničko - padobranska jedinica švicarske vojske predstavlja jedinicu namijenjenu pribavljanju informacija i dubinsko izviđanje iza protivničkih linija. Sa svojim efektivima od otprilike 130 pripadnika, ta mala ali po mnogo čemu jedinstvena jedinica u svom sastavu ima malu skupinu namijenjenu za logističku potporu. Svi ostali pripadnici raspoređeni su u više od dvadesetak četveročlanih operativnih timova. 17. FSK integrirana je u 4. zracnu regimentu. U slučaju potrebe jedinica djeluje samostalno, na poziv zapovjedništva kopnenih ili zračnih snaga ili u sklopu združenih snaga 31. zracne brigade.
Poseban naglasak treba dati na specifični način popunjavanja te jedinice. Jedinica se popunjava na dobrovoljnoj osnovi i njezini pripadnici dolaze iz najširih slojeva švicarskog društva: završeni srednjoškolci, studenti, tesari, bankovni službenici, radnici, poljoprivrednici, obrtnici, diplomirani stručnjaci raznih struka.

Ustrojena 1969. godine kao jedinica padobranaca-grenadira br. 17, u svom sastavu je odmah imala i dvogodišnju školu za nove pripadnike. Od 1982. škola djeluje pod imenom Škola za regrute izviđačko-padobranske jedinice 44. Od tada, pa do danas, tu školu u prosjeku godišnje završi u prosjeku 10-12 pripadnika koji uspješnim završetkom škole postaju pripadnici te najelitnije jedinice.

Svake godine, tradicionalno, Ministarstvo odbrane u suradnji sa švicarskim nacionalnim aeroklubom iz Luzerna raspisuje konkurs za prijam na predvojničku obuku. Da bi bili primljeni, kandidati moraju zadovoljavati neke opste i posebne uvjete kao što su:
- švicarsko državljanstvo
- završena srednja škola
- dobro zdravlje
- dobra reputacija (bez policijskog dosjea)
- suglasnost roditelja
- dobra fizička kondicija i otpornost na stres
- sposobnost za timski rad
- otvorena osobnost i iskrenost
- spremnost na davanje vlastitih maksimuma za jedinicu
Na toj obuci, mladići stariji od 17 godina stječu prva vojnička iskustva i apsolviraju svojih prvih 25 skokova padobranom. Švicarska Kofederacija pokriva najveći dio troškova tog dvohefticnog programa. Kombinezon, padobranske čizme, kacigu i nastavno-didaktički materijal plaćaju sami polaznici. Hrana i smještaj također ide na teret kandidata. Tokom te dvije hefte moguće je pohađanje jednog od dvaju kurseva (IAP 1 ili IAP 2). Cijena prvog je 750, a drugog 500 SFr. Ti kursevi se provode po nekoliko puta godišnje, uglavnom tokom školskih praznika.

Prosječan broj kandidata koji počinju takav dvohefticni program je oko 250. Od tog broja preko različitih faza medicinsko-psihologijskih ispitivanja, stručnih testova i sportskih testiranja ostvarenih u Zracnom medicinskom institutu u Dübendorfu (kraj Zuricha) otpadne dvije trećine kandidata. Kursevi IAP 1 ili IAP2 počinje prosječno oko 80 kandidata. Pred onima koji su najuporniji predstoji razdoblje od 43 hefte obuke žele li postati podoficiri, odnosno 59 hefti za oficirske kandidate.

Osim osnovnih vojničkih i padobranskih znanja i vještina, kandidati se intenzivno uvježbavaju u poznavanju aerodinamike, meteorologije, tehnike skakanja, poznavanja padobrana te se fizičkim i sportskim aktivnostima podiže razina njihove fizičke spreme. Tu kandidati imaju prilike apsolvirati najmanje 25 skokova službenim padobranima tipa MT-1 X. Voditelji kurseva su aktivni pripadnici jedinice 17 (podoficiri i oficiri) koji su u potpunosti osposobljeni i kvalificirani za provođenje obuke i odabir kandidata. Nakon dvije hefte tek oko 50% od onih koji su počeli kurs, odnosno 30-40 kandidata uspješno položi sva testiranja i ispuni sve zahtjeve.

Tokom razdoblja od 20 hefti koliko traje školovanje i obuka u ovoj fazi, kandidati su podvrgnuti stalnom fizičkom, psihičkom i intelektualnom stresu. Nakon četiri hefte provedene na obuci u školi, polaznici imaju prvu provjeru stečenih znanja i vještina. Riječ je o vježbi pod nazivom "Željezni čovjek" koja se sastoji od 60 km dugačke hodnje u alpskim uvjetima s rancem težine 15 kg, logorovanju u snježnim i ledenim vrletima švicarskih Alpi, uz svladavanje različitih prirodnih zapreka u određenom vremenu. Također se provode bojeva gađanja vlastitim naoružanjem kao i razni pismeni i usmeni testovi. Ta prva vježba ima svoj službeni moto "Svi protiv svih". Određeni broj kandidata koji ne ispune zadane kriterije odmah napuštaju školu i bivaju premješteni u neku drugu jedinicu švicarskih OS.

Preostali kandidati počinju drugu fazu obuke u školi koja se sastoji u produbljivanju znanja i vještina u sferi padobranstva, poznavanju i vještini upotrebe raznih tipova vlastitog naoružanja i opreme, prve pomoći, upotrebi savremenih sredstava veze, daljnjem podizanju fizičke kondicije te određenog broja dnevnih i noćnih skokova padobranom. Ta faza je također selekcijska, na kojoj također otpada određeni broj kandidata. Faza broj 3 posvećena je uvježbavanju borbenih individualnih sposobnosti, tehnikama preživljavanja, podizanju logora i preživljavanju u alpskom okruženju, patroliranju, postupcima iza protivničkih linija itd. U toj fazi se kandidati uvježbaju u korištenju najmodernijih kompjutoriziranih sredstava veze i kriptozaštite. Također se uvježbavaju skokovi s malih visina (do 200 m) s američkim padobranima T-10 iz aviona tipa Pilatus Porter Pt 6 te HAHO/HALO skokovi padobranom MT-1X s visina od više od 8000 metara uz korištenje zaštitne opreme i maski te boca s kisikom.

U sljedećim heftama koje slijede stalno se povećava pojedinačna razina kvalitete tehnike skakanja. Skokovi se kontinuirano izvode u različitim zonama, alpskim livadama, šumovitim predjelima, alpskom kamenjaru, snježnim predjelima i ledenjacima, područjima ledenjačkih jezera pa sve do urbanih zona. U svakom trenutku, bilo koji od preostalih kandidata može biti isključen s obuke i premješten u druge jedinice ako instruktori procijene da ne može ispuniti zacrtane kriterije. Zabilježeni su slučajevi kada su kandidati otpadali na samo dvije hefte prije završetka mukotrpne obuke. Takav beskompromisan stav uvjetovan je činjenicom da se žele izbjeći bilo kakvi budući problemi s kandidatom koji nije 100% zdrav i u potpunosti osposobljen.

Finalna faza u Školi 44 rezervirana je za višednevnu vježbu u trajanju od 10 dana koja se izvodi u dvije faze pod nazivima "Snaga 1" i "Snaga 2". Opremljeni s minimumom nužnih sredstava za preživljavanje u prirodi i vlastitim naoružanjem kandidati moraju u vremenski određenom roku obaviti određene im borbene zadaće uz usputno svladavanje svih mogućih prirodnih prepreka kojima obiluje švicarski reljef. Nakon šest dana provedenih u obavljanju postavljenih zadaća u izoliranim snijegom i ledom pokrivenim alpskim dolinama, malobrojni preostali kandidati, njih tek 10 -12 moraju svladati razdaljinu od 250 km do travnjaka Rütli na kojem je utemeljena Švicarska Konfederacija. Prvih 150 km kandidati moraju svladati pješice, a ostatak od 100 km biciklom (koji itekako ima svoju vrijednost u švicarskim uvjetima). Na završnoj svečanosti, padobranski znak uspije dobiti tek 1/3 onih koji su uspjeli ući u školu za regrute. Vrijedno je napomenuti da se od 1969. godine do današnjih dana tek oko 400 pripadnika švicarskog
OS-a može pohvaliti da su uspješno završili tu obuku i da su bili ili jesu pripadnici 17. jedinice.

Osim toga Školu 44 svake godine pohađa otprilike 5-6 podoficira od kojih tek jedan ili dvojica najboljih (prema rezultatima obuke i procjeni instruktora) dobivaju šansu i mogućnost da pohađaju vazdusnu školu za oficiree.
Svaki pripadnik 17. jedinice ima obvezu svake godine obaviti vježbe gađanja, održavati vrhunsku kondiciju i borbene vještine, obaviti najmanje 40 padobranskih skokova (u prosjeku svaki pojedinac izvede između 70 i 100 skokova). Fizičkim provjerama i zdravstvenim pregledima svaki pripadnik se mora odazvati najmanje jedanput godišnje. Vrlo važno je istaknuti da je moral i motivacija tih ljudi koji žele ući u tu jedinicu vrlo visok. Njihovo školovanje i obuka je vrlo duga, zahtjevna i mukotrpna i u njoj postoje čak i neki elementi na kojima bi im mogli pozavidjeti i neke druge svjetski poznate specijalne jedinice. Unatoč svojoj posebnosti i elitnosti pripadnike te jedinice odlikuje (a to švicarski vojni predstavnici posebno ističu i time se posebno ponose) samozatajnost i poniznost čime se ne mogu pohvaliti neke druge jedinice koje u svom nazivu nose naziv "specijalne".

Na koncu, švicarski vojni dužnosnici su posebno ponosni na svoju FSK 17 i njezine pripadnike koji su na međunarodnim vojnim takmičenjima već više puta bili svjetski vojni prvaci u disciplini padobranskih skokova slobodnim padom.

Oruzje i oprema

Osnovno oružje pripadnika 17. izvidničko-padobranske jedinice je jurišna puška SIG 550 (Stgw 90) modificirana da se na nju može montirati infracrvena/laserska optika, snajperski dvogled s povećanjem od 3 puta i baterijska svjetiljka. Uz jurišnu pušku svaki pripadnik ima i pištolj SIG 220 (Pist.75). Osim tih oružja pripadnicima stoji na raspolaganju veliki izbor oružja iz porodice H & K s prigušivačima koja služe za "tihu" eliminaciju žive sile u zoni djelovanja. Također svaki pripadnik 17. jedinice nosi sa sobom određeni broj ručnih granata mod.58 (HG85) kao i dimne bombe za stvaranje prikrivnih zavjesa prilikom povlačenja ili izvođenja akcija. Na raspolaganju su im klasični dvogledi (Leica) kao i najsavremeniji antilaserski elektronički dvogledi sa integriranim telemetrom i kompasom. Za noćno osmatranje na raspolaganju su im termički senzori tipa Siemens kao i standardni noćni dvogledi tipa Leica.

Oprema kojom se služi ta jedinica ni u kojem slučaju se ne može nazvati standardnom a pogotovo nije česta u "običnim" oružanim snagama. Među takvom opremom je svakako i komplet za preživljavanje kakav su kasnije dobili piloti švicarske avijacije. Kao borbeni ranac izvidnici-padobranci upotrebljavaju naprtnjaču tipa Lowe Alpina koja se odlikuje kapacitetom od čak 70 litara i sa četiri kožna pretinca. Borbeni prsluk je standardnog tipa kakvim se koriste pripadnici švicarske vojske, ali je isto tako na ispitivanju i procjeni bio borbeni prsluk Blackhawk II. Vreća za spavanje preuzeta je od njemačkog Bundeswehra s maskirnom (mimetičkom) šemom tipa Flecktran koja je izabrana nakon rigoroznih ispitivanja svih ponuđenih modela.

Za skokove s velikih visina upotrebljavaju se zaštitni toplinski potkombinezoni tipa Polar (izrađeni od kože s posebnim vodonepropusnim slojevima i termičkom izolacijom). Osim toga pripadnicima je dopušteno da pojedine dijelove opreme (osim standardiziranih i propisanih) mogu nabaviti u privatnoj režiji. Riječ je uglavom o vrhunskim tipovima borbenih noževa, rukavica od nomexa, filterima za vodu tipa Katadyne, baterijskim svetiljkama tipa Flashlight i sličnim stvarčicama. Set za pripremu hrane je priča za sebe i na njegovoj kvaliteti i funkcionalnosti pozavidjeli bi im mnogi amateri planinari. Borbene čizme su standardnog tipa KS90 kakvima se koristi švicarska vojska. Padobranska oprema je modernog tipa i posebno podvrgnuta kontroli kvalitete. Pripadnici te jedinice opremljeni su također savremenim radiouređajima marke Thompsom s odvojenom tipkovnicom i kripto zaštitom.

Primarne zadaće 17. jedinice

Pripadnici 17. izvidničko-padobranske jedinice ustrojeni su u više od dvadeset operativnih timova. Svaki operativni tim sastavljen je od četiri izvidnika i predvodi ga oficir. Osnovna zadaća svakog tima je dubinsko izviđanje i prikupljanje informacija na udaljenostima i do 50 km iza neprijateljskih linija. Svaki od timova koji su poslani na obavljanje zadaće djeluje neovisno jedan od drugoga, u potpunoj tajnosti. Samo određeni tim i Operativno središte jedinice znaju zadaću tima i sve pojedinosti u svezi s njim. Osim primarnih zadaća u prikupljanju informacija, timovi mogu izvršavati i sekundarne zadaće kao što su uništavanje objekata, razne sabotaže, eliminacija neprijateljskih oficira itd.) Inflitracija iza neprijateljskih linija obavlja se u pravilu noću zračnim putem (padobranima ili helikopterima), terenom (pješice ili na skijama), odnosno vodenim tokovima (gumenim čamcima i kajacima) ovisno o uvjetima na terenu, godišnjem dobu i vremenskim prilikama.

Operativne faze

Svaka zadaća na koju se šalju operativni timovi 17. izvidničko-padobranske satnije podijeljena je na pet faza i svaka se odlikuje određenim specifičnostima.

Faza 1: iZOLACIJA

Bez kontakta s vanjskim svijetom operativni tim se priprema i koncentrira na predstojeću zadaću u potpunoj tajnosti. U strogo kontroliranoj sredini, timu se stavljaju na raspolaganje sve informacije potrebne za kvalitetno obavljanje zadaće s mogućnošću uvođenja u tim specijalista za neke posebne zadaće tokom dubinskog izviđanja. Po dostizanju spremnosti za zadaću tim dobiva izvršnu zapovijed i prevozi se zračnim putem u zonu djelovanja.

Faza 2: INFLITRACIJA

Inflitracija iza neprijateljskih linija izvodi se u pravilu isključivo noću, primjenom HAHO / HALO padobranskih skokova ili skokom s male visine u blizini zone djelovanja (ukoliko nije prikladniji neki drugi način).

Faza 3: ZADAĆA

Postoje tri osnovna tipa primarne misije:
- Promatranje i izvješćivanje o svakom pokretu protivničkih snaga na određenim komunikacijama
- Promatranje i izvješćivanje o svakom pokretu u blizini strateških objekata i instalacija protivničke strane
- Promatranje i izvješćivanje o svakom pokretu trupa i borbenih sredstava kao i o ostalim događanjima u određenoj zoni operacija. Obično, takvo promatranje raznih objekata i ciljeva traje maksimalno 24 sahata.

Faza 4: IZVLAČENJE

Okončanjem zadaće, operativni tim se izvlači iz zone promatranja i prikupljanja informacija, samostalno i po mogućnosti bez kontakta s protivnikom, usput također prikupljajući informacije sve do povratka u svoju bazu. Sve u skladu sa službenim motom jedinice 17: "Vidjeti, a da se ne bude viđen".

Faza 5: BRIFING

Povratkom u bazu operativni tim se izdvaja u kratku izolaciju radi sređivanja informacija i koncentriranja na izvješće. Svaka prikupljena informacija iz svih pet faza se posebno analizira i procjenjuje (AAR- after action report).
Naravno, kompletan proces izvješćavanja i analize prikupljenih
informacija provodi se u potpunoj tajnosti u odnosu na druge timove od kojih je možda neki bio istodobno na istoj zadaći.