Dakle, mogao bi se dogoditi sukob sitnog, odnosno veoma malog intenziteta. Političko rukovodstvo Republike Srpske moglo bi posegnuti za taktikom, da tako kažem, da se pojavi novi Arkan. Zašto to ističem kao toliku važnost? Zato što bi taj novi Arkan mogao opet biti u istoj situaciji kao i onaj prvi Arkan – da bude ničiji ni politički, ni vojnički, ni u organizacionom ni u strukturalnom smislu, a da bude od nekoga instruiran i da organizira više grupa po raznim gradovima Republike Srpske da izvedu nekoliko napada, da naprave nekoliko ekscesnih situacija, odnosno da proizvede određenu vrstu sukoba vrlo niskog intenziteta.
Posljednjih dana domaća i svjetska javnost aktivno se bavi aktuelnom situacijom u Bosni i Hercegovini. Do danas su napisane i izrečene mnoge procjene i analize o onome šta se događa i šta bi se u konačnici moglo dogoditi sa Bosnom i Hercegovinom. Iako se mogu čuti i umirujući tonovi, ipak preovladavaju procjene da Bosna i Hercegovina ulazi u ključnu fazu svog postojanja. Takve procjene kod naroda u Bosni i Hercegovini nameću veoma zabrinjavajuće zaključke i slutnje nekog novog rata. Ovom prilikom, kroz formu zamišljenog scenarija koji podrazumijeva da je Republika Srpska proglasila otcjepljenje od Bosne i Hercegovine, o tome šta bi se sve dogodilo u tom slučaju, razgovaramo sa penzionisanim generalom i magistrom političkih nauka Vahidom Karavelićem.
Može li otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine postati realno?
Karavelić: Posmatrajući ovu situaciju iz političkog ugla, odnosno iz odbrambeno-sigurnosnog ugla Bosne i Hercegovine, ja polazim od toga da, uzimajući u obzir sve šta se događalo kroz historiju Bosne i Hercegovine, prvenstveno promatrajući šta se događalo devedesetih godina na ovim prostorima, kad velikim dijelom, pošto sam bio pripadnik JNA, nisam vjerovao da se može dogoditi onako nešto što se dogodilo tokom perioda 1992. – 1995. godina, takva jedna opcija nije daleka i nije isključena. Zašto je to tako? Prije svega dva najtraženija ratna zločinca su još uvijek na slobodi i oni apsolutno imaju razgranate svoje pipke diljem one teritorije gdje živi većinsko srpsko stanovništvo. Drugo, ako povežemo tu situaciju sa Kosovom i približavanjem datumu 10. decembru ove godine kada treba da se definira status Kosova. Treće, odluke Lajčaka koje je donio o načinu glasanja u Parlamentu BiH. Dakle, nije daleko od toga da se takvo šta dogodi.
Šta bi se dogodilo ukoliko bi neko proglasio nezavisnost Republike Srpske?
Karavelić: Prije svega mislim da je rat kao rat teško moguć, ili prije bih rekao da je rat nemoguć. Međutim, određena vrsta sukoba nije nemoguća. Zašto je rat nemoguć? Mislim da je Evropska zajednica uvlačenjem Republike Srbije u evroatlanske integracije imala za cilj da se Srbija stavi pod kontrolu ili smanji njeno uplitanje u probleme Republike Srpske, odnosno Bosne i Hercegovine. Time se istovremeno smanjuje njena vojna mogućnost da bi u slučaju da nešto poduzme rukovodstvo Republike Srpske u Banjoj Luci. Dakle, smanjena je njena mogućnost da u bilo kom smislu intervenira, bilo u političkom ili vojnom smislu da bi se stvorila neka ratna situacija koja bi eventualno mogla zahvatiti i Kosovo i RS, i da bi se međunarodna zajednica dovela u neku situaciju beznadežnog stanja gdje bi se tražili određeni ustupci od međunarodne zajednice da koriguje svoje stavove po pitanju Kosova i RS-a.
Drugo što je bitno jeste veliko prisustvo međunarodnog vojnog faktora na teritoriji BiH. To je, također, jedan od veoma bitnih razloga koji eliminira mogućnost razvijanja rata kao rata ili sukoba širih razmjera. Jer te snage, bez obzira koliko mi nemamo povjerenja u njih, a ja zaista imam veliko nepovjerenje prema tim međunarodnim snagama, prije svega zbog svega onog šta se događalo u proteklom ratu kada smo imali priliku da vidimo kako su se ponašale te snage, posebno naglašavam tu ulogu međunarodne zajednice u Srebrenici, međutim, te snage su dugo vremena u BiH i one su dobro postavljene, organizirane, tako da bi one istog trenutka trebale, morale i mogle brzo reagovati i spriječiti sukob širih razmjera ili rat kao rat. Treći veoma važan faktor jeste činjenica da je političko rukovodstvo i u Beogradu i Banjoj Luci svjesno ovih činjenica i znaju da im se nikako ne isplati da se odluče na takav jedan čin.
Ako rat nije moguć, šta je moguće?
Karavelić: Pošto je, dakle, rat nemoguć, ima nešto drugo što je moguće i za šta postoji realna opasnost da se dogodi. Dakle, mogao bi se dogoditi sukob sitnog, odnosno veoma malog intenziteta. Političko rukovodstvo Republike Srpske moglo bi posegnuti za taktikom, da tako kažem, da se pojavi novi Arkan. Zašto to ističem kao toliku važnost? Zato što bi taj novi Arkan mogao opet biti u istoj situaciji kao i onaj prvi Arkan – da bude ničiji ni politički, ni vojnički, ni u organizacionom ni u strukturalnom smislu, a da bude od nekoga instruiran i da organizira više grupa po raznim gradovima Republike Srpske da izvedu nekoliko napada, da naprave nekoliko ekscesnih situacija, odnosno da proizvede određenu vrstu sukoba vrlo niskog intenziteta. Da dođe do upotrebe snajpera, drugih pušaka, minobacača i da iz nekih šuma i jazbina djeluju prema povratničkoj populaciji, prema Bošnjacima i Hrvatima.
Takvom taktikom mogla bi se proizvesti jedna potencijalna opasnost po državu BiH, što bi se na terenu vjerovatno odrazilo kroz novi egzodus bošnjačkog i hrvatskog stanovništva sa teritorije Republike Srpske u Federaciju, dok bi istovremeno zvanična politika i u Banjoj Luci i u Beogradu tvrdila da ne znaju ko to radi. Svi za njega znaju, a ustvari niko za njega ne zna. Takva situacija itekako bi išla naruku srpskom političkom rukovodstvu u Banjoj Luci, jer bi u slučaju egzodusa nesrpskog stanovništva iz Republike Srpske upravo bio postignuti cilj političara iz Banje Luke. To bi za njih bila izuzetna prilika da do kraja etnički očiste Republiku Srpsku od nesrpskog stanovništva, što bi im proizvelo još veći alibi da traže nezavisnost, a, s druge strane, da se državno i međunarodno političko rukovodstvo dovede pred svršen čin. Jer, postavlja se pitanje, ako bi se takvo što dogodilo, ko je taj ko bi više mogao ubijediti te ljude da se ponovo vrate na svoja ognjišta i da će biti sigurni. Mislim da postoji velika opasnost da se ovakav scenarij i dogodi. Samo se nadam da među političarima u RS-u nema toliko usijanih glava da se odluče na jedan ovakav korak.
Vidite, šta bi i kako bi se međunarodne snage u takvoj situaciji ponašale? Jasno je da bi međunarodne snage stacionirane u BiH u takvoj situaciji mogle veoma teško reagirati protiv malih i dobro organiziranih i skrivenih grupa. Gotovo ništa ne bi mogli uraditi protiv njih. Takve male grupe sigurno bi mogle održati tenzije najmanje od desetak do mjesec-dva dana. Sve dok se ne bi dogodilo ono zbog čega su se i okupili. Mehanizam međunarodnih snaga veoma je spor i upravo bi taj momenat možda bio i presudan. To je, po meni, jedna opasnost koja je veoma realna.
Može li država Bosna i Hercegovina i na koji način zaštititi svoj suverenitet?
Karavelić: U situaciji u kakvoj se nalazi naša država to je veoma teško očekivati. Oni subjekti koji su ključni za zaštitu suvereniteta BiH veoma su nejaki. Počevši od politike kao ključnog preduvjeta za bilo kakav sljedeći korak na planu zaštite suvereniteta države. Vidimo da Parlament BiH skoro ne funkcioniše, da ne govorimo o Vijeću ministara BiH, što je preduvjet bilo kakvih aktivnosti u zaštiti suvereniteta države. Drugi važan subjekt su Oružane snage Bosne i Hercegovine. Na papiru mi imamo jedne Oružane snage Bosne i Hercegovine, međutim taj, da tako kažemo, rajferšlus se tek počinje zakopčavati. Tek je jedan zubac na tom rajferšlusu od nekoliko hiljada tih zubaca možda zakopčan, u smislu spajanja i stvaranja jednih jedinstvenih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Najbolji primjer nam je bivša JNA koja je tolike godine se spajala i vjerovatno do kraja bila završila taj proces integrisanja i stvaranja jedne oružane sile za cijelu bivšu SFRJ. U datom trenutku sve je puklo kao da ničeg nije ni bilo. Onda nas ne treba uopće čuditi šta bi bilo sa Oružanim snagama BiH da do toga dođe. Treći bitan subjekat u cijeloj toj priči o zaštiti suvereniteta je, naravno, policija o kojoj je danas suvišno bilo šta reći kada je riječ o zaštiti građana i njihove sigurnosti te suvereniteta BiH.
Ako bi razmišljali o najcrnjem scenariju, postavlja se pitanja bi li bošnjački narod bio spreman na odbranu, odnosno je li bošnjački narod danas spremniji ili nespremniji za odbranu svog bića i odbranu BiH nego devedesetih godina kada je izvršena agresija na BiH?
Karavelić: Mnogo je pokazatelja da bi bošnjački narod bio spreman na odbranu i da bi danas u slučaju takve potrebe bio daleko spremniji na odbranu nego što je to bio ranije. Jedan od ključnih faktora je iskustvo stečeno tokom odbrane od agresije, to iskustvo je maksimalno dragocjeno. Drugo, naoružanje s kojim sada raspolaže bošnjački narod daleko je bolje nego kako je to bilo na početku prošle agresije pa i tokom cijelog rata. I treće, naruku nam ide ozbiljnost međunarodne zajednice i njenog vojnog faktora pa i politike prema situaciji u BiH.
Na kraju se postavlja pitanje bi li proglašenje nezavisnosti Republike Srpske i na koji način izazvalo hrvatski korpus u BiH da se odluči na isti potez?
Karavelić: Nema sumnje da bi hrvatski korpus u BiH potegao iste poteze kao i političko rukovodstvo Republike Srpske.
