Prema popisu stanovnistva iz 1991. Godine Visegrad je imao 21.199 stanovnika. Od toga 13.471 stanovnik bio je Bosnjak, sto je iznosilo nekih 63 posto. Srba je bilo duplo manje, odnosno 6.743, ili nesto vise od 30 posto. Hrvata je bilo 32, Jugoslovena 319 i ostalih 634. Danas je ta struktura potpuno promijenjena. Osim Srba u Visegradu gotovo da vise niko ne zivi. Tek je nesto malo povratnika Bosnjaka i to u selima, a sam grad je sablasno jednonacionalan.
Pad Visegrada u ocima Del Ponteove
U najkracim crtama o tome kako je Visegrad, u samo nekoliko mjeseci od aprila 1992. Do septembra iste godine, padao u cetnicke ruke i kako se naglo mijenjala njegova nacionalna struktura, u uvodu optuznice protiv Mitra Vasiljevica, jednog od visegradskih zlotvora, pise tim Haskog tuziteljstva, a optuznicu koja je i svojevrsno svjedocanstvo i historijski dokument, potpisuje Karla Del Ponte, glavna tuziteljica Tribunala u Haagu.Iako tuziteljica Del Ponte iznosi samo segmente onoga sto se zaista desavalo u Visegradu, ne navodeci konkretne zlocine, ubijanja, silovanja, logore, mucilista, stratista, zbog njenog nepristrasnog i objektivnog suda prenijet cemo dijelove njenog vidjenja pada Visegrada u cetnicke ruke.
”Dana 6. Aprila 1992. Godine, jedinice JNA pocele su artiljerijske napade na grad i njegovu okolinu. Stradale su uglavnom muslimanske cetvrti i sela. Za odmazdu, manja grupa bosanskih Muslimana uzela je nekoliko lokalnih Srba za taoce, preuzela kontrolu nad branom hidroelektrane i prijetila da ce je dici u zrak… Kriza na brani razrijesena je 12. Aprila 1992. godine kada su diverzanti JNA zauzeli branu. Narednog dana za njima je, presavsi granicu, iz Titovog Uzica stigao Uzicki korpus JNA. Preuzevsi kontrolu nad gradom, JNA je na polozaje oko grada postavila tenkove i tesku artiljeriju. JNA je pritvarala muskarce i zene radi ispitivanja; neki od pritvorenih izvijestili su da su ih tukli. Ubrzo nakon toga oficiri JNA poveli su kampanju u sredstvima javnog informiranja kako bi Muslimane podstakli da se prestanu sakrivati i vrate se kucama u na radna mjesta. Plaseci se da ce ostati bez posla, mnogi bosanski Muslimani su se vratili kucama i na radna mjesta.
Tokom druge polovine aprila i prve dvije sedmice maja, situacija u gradu ostala je relativno mirna i stabilna. Dramaticna promjena dogodila se 19. Maja 1992. Godine, kada se Uzicki korpus JNA zvanicno povukao iz grada. Nakon njegovog odlaska, vodje lokalnih Srba su osnovali ’Srpsku opstinu Visegrad’ i preuzeli kontrolu nad svim organima opstinske vlasti. Uskoro nakon toga, lokalni Srbi, policija i paravojne formacije pokrenuli su jednu od u sukobu nazloglasnijih kampanja etnickog ciscenja. Njena namjena je bila da iz grada zauvijek uklone stanovnici- bosanksi Muslimani. Srpske snage napale su i razorile vise sela naseljenih bosanskim Muslimanima. U U gradu Visegradu zbog svoje je nacionalne pripadnosti ubijen veliki borj nenaoruzanih muslimanskih civila. U rijeku Drinu bacani su mnogi lesevi Muslimana- muskaraca, zena i djece- ubijenih u gradu i na historijskoj cupriji na Drini. Srpske snage sprovele su su sistematsko pljackanje i razaranje muslimaskih kuca i sela. Potpuno su srusene obje gradske dzamije. Mnoge Muslimane, koji nisu bili odmah ubijeni, zatocavali su na raznim mjestima u gradu, kao i u kasarni bivse JNA u Uzamnici, 5 km od Visegrada. Neki su bili zatoceni u hotelu ’Vilina vlas’ i na drugim lokacijama za zatocavanje u okolini…”
Kurban-bajram `92.godine
A, kake je bilo u Visegradu tih prvih mjeseci agresije na Bosnu i Hercegovinu, najbolje govori podatak da je 3.000, odnosno svaki cetvrti bosnjak Visegrada ubijen, da su desetine, ako ne i stotine Bosnjakinja silovane, da su na stotine Bosnjaka Visegrada drzani po raznim logorima, muceni, maltretirani, da su ubijana i silovana dijeca, pa cak i ona retardirana i mentalno zaostala. Prva zrtva u Visegradu bila je Behija Zukic koju je na vratima kuce ubio Milan Lukic i odveo njenog muza i sina i od tada im se gubi svaki trag. Cijeli Visegrad bio je bosnjacko stratiste. Ljudi su ubijani prakticno na svakom koraku: po kucama, stalama, hotelima, motelima, u avlijama, na ulicama, a ponajvise na starom mostu Mehmed-pase Sokolovica, ali i na tzv. Novom mostu, kao i na Rzavskom mostu.
Koliko je ljudi ubijeno na ovim mostovima, a posebno na mostu Mehmed-pase Sokolovica i na Novom mostu, niko ne moze prcizno znati i reci, jer su cetnici kako je ko htio i kada dovodio Bosnjake na ove mostove i ubijao ih. Sabaheta Menzilovic za Saff kaze da je posebno klanje vrseno uoci Kurban-bajrama te 1992. godine. ”Bio je to cini mi se, 10. na 11. juni. Na Novom mostu je ubijeno oko 300 ljudi. Ja sam bila sa svojom porodicom u kuci, cula je se kuknjava ljudi i puno rafalne paljbe. Bilo je strasno. A svjedok sam bila i drugih ubijanja na visegradskim mostovima. Tako sam jednom, bio je maj, a ne sjecam se datuma, trebala preci preko Mehmed-pasinog mosta. Kako sam se priblizavala vidjela sam na mostu cetnika sa perikom na glavi i ogromnom bradom. Drzao je stegnutog za vrat jednog covjeka.
Nisam uspjela dobro da vidim ko je to bio, ali cini mi se Huso Fejzic. Bilo me je jako strah, ali gledala sam. Cetnik je natjerao tog covjeka na zid mosta izvadio je pistolj i opalio mu metak u potiljak. I onda ga je samo prevrnuo u Drinu”,kaze Sabaheta i nastavlja se prisjecati kako joj je ubijen muz: ”Bio je to konvoj tzv. puta spasa. Iz Visegrada su put Olova krenuli 4 autobusa i 3 kamiona ljudi, muskaraca, zena, djece. Medjutim, na Iserica brdu u opcini Sokolac, kolina je stala i izvedeno je 54 ljudi. Medju njima je bio i moj muz. Skoro svi su pobijeni. Samo je troje prezivjelo”, zakljucuje Sabaheta svoju pricu.
Visegradski mostovi
Kakvi su zlocini cinjeni na Mehmed-pasinom mostu svjedoci i Mevla Memisevic koja kaze:” Mog muza Hasana, za Bajram hadzijski 92. godine, prvo su tri dana gonili da cisti krv koja jeostala na mostu kad su klali narod, a cetvrti dan su i njega zaklali”. Na visegradskim mostovima bilo je i drugih izivljavanja. Bosnjaci su nabijani na kolac, razapinjani na krstove, vrata i bacani u Drinu. Jedna zena je naisla preko Mehmed-pasinog mosta sa svekrvom i dvoje maloljetne djece. Cetnici su odveli zenu, a onda njenu svekrvu natjerali da u Drinu baci unucad i da i sama skoci. Na Mehmed-pasinom mostu ubijen je i gluhonijemi Halil Kupus, koji je imao samo 35 godina, i koji je najprije morao sa mosta baciti prethodno ubijene Envera Kulovca i Hasana Brkica, a onda su i njega ubili. Nije ni Rzavski most ostao bez klanja.
Na njemu su ubijeni Sida i Hamed Omranovic, Fatima i Abid Fazlic i dr. Tako je Drina jos jednom nosila tijela Bosnjaka. I nisu cetnici ubijali samo na mostovima, i samo sa mostova bacali tijela. Ubijali su i duz obale Drine. Tako je zloglasni Milan Lukic sa Mitrom Vasiljevicom i jos nekoliko cetnika, 7. juna 92. godine odveo 7 Bosnjaka na Drinu i pucali su na njih iz pusaka. Tada su poginuli: Meho i Ekrem Dzafic, Hasan Kustura, Hasan Mutadzic i Amir Kurtalic. Samo nekoliko dana iza toga, tacnije 10. Juna Lukic je sa jos jednim cetnikom otisao u fabriku namjestaja ” Varda” izveo 7 Bosnjaka, odveo ih na obalu Drine i ubio iz automatskog oruzja. Tada su ubijeni: Nusret Ajosevic, Nedzad Bektas, Musan Cancar, Ibrisin Menisevic, Hamed Osmanagic, Lutvo Tvrtkovic i Sabahudin Velagic.
Slicna stvar desila se i 18. juna kada je Boban Simsic, najprije sa Milanom Lukicem odveo vecu grupu Bosnjaka iz logora u Vatrogasnom domu, na lokalitet visegradske banje, tacnije u drugi logor, a ranije motel ’Vilina vlas’, a onda je Miloje Joksimovic odvojio najmanje sedam ljudi iz ove grupe, medju kojima i Mehu Agica, Mehu i Samira Softica, Hameda i Ibrahima Kesmera, Muju i Hasana Gluscevica, koje je Simsic vodio do Drine, naredjivao im da udju do pojasa u vodu i onda ih poubijao. Ovo je samo mali dio zlocina koji je pocinjen na Drini u Visegradu. U iducem broju govoricemo o zlocinima koji su cinjeni po kucama improviziranim i mnogobrojnim koncentracionim logorima, o ubijanju djece, silovanjima.
