Bosnjaci Visegrada, koji su prezivjeli zlocin sa pocetka agresije na BiH, kazu da u Visegradu postoje tri velike grobnice. Prva je ”vodena grobnica” ,tj. Rijeka Drina u koju je baceno na stotine ubijenih, ranjenih, premlacenih Bosnjaka, koju su cetnici ubijali , klali, ranjavali, vezali za vrata, razapinjali na krstove, nabijali na koceve i bacali u Drinu. O zlocinima na visegradskim mostovima i na obali Drine u pojasu Visegrada pisali smo u proslom broju naseg casopisa. Naravno, to je bio samo dio zlocina, onoliko koliko smo uspijeli doznati od svjedoka i onih koji su istrazivali ove zlocine.
Veci dio zlocina nikad nece biti ni poznat, jer za neke nema svjedoka, a nazalost postoje medju prezivjelim zrtvama i oni koji , iz nekog razloga, ne zele govoriti o zlu koje su prezivjeli i prstom uperiti u zlocince. To nije slucaj samo sa Bosnjacima Visegrada, vec i sa onima iz drugih gradova koji su tokom agresije nastradali od agresorske, cetnicke ruke.
Plamene grobnice
Druga velika visegradska grobnica jeste”plamena grobnica”. Naime, visegradski cetnici su upraznjavali jedan od najsvirepiji metoda ubijanja Bosnjaka, a to je zatvaranje u kuce, ili stale i paljenje tih objekata. Pritom bi one koji su pokusali naci spas iskakajuci kroz prozore, pucnjavom primoravali da se vrate u vatru, a one koji bi uprkos pucnjavi istrajavali u bijegu ubijali rafalima. Ovaj ”metod” ubijanja u Visegradu primjenjivao je Milan Lukic, a njegov ”metod” su prihvatali i drugi cetnici. Najpoznatija ”plamena grobnica” je kuca Mehe Alica na Bikavcu, gdje je 27.juna 1992. Godine Milan Lukic, skupa sa svojim rodjakom Sredojem Lukicem, te sa Veljkom Planincicem, Zeljkom Lelekom, Mitrom Vasiljevicem i drugim cetnicima, zatvorio 72 Bosnjaka i zapalio. Medju stradalima su bile uglavnom zene, djeca i starije osobe.
Medju zrtvama je bila i beba od dva dana, koja jos nije bila dobila ni ime. A, najstarija osoba imala je 75. Godina. Ovo stradanje prezivjela je samo Zehra Turjancanin koja se prisjeca tog dogadjaja:”Tog dana, ti monstrumi su mene sa jos 72 osobe, od kojih su veci dio bile mlade majke sa djecom, bilo je 10 djece, zatvorili u jednu kucu. Na balkonska vrata su sa susjedne kuce donijeli garazna vrata i dobro zakovali tako da niko ne bi mogao na njih da izadje. Opkolili su kucu i poceli da pucaju po njoj. Mi smo se uz vrisku bacali na pod, jedni preko drugih, cekajuci svakog trena keda ce nas jedan od metaka pogoditi. Zlikovci su pucali sve dok su imali municije u oruzju, a onda su u kucu ubacili neki zagusljivi prah koji nas je stipao za grlo i nismo mogli normalno da disemo. Nakon toga su ubacili nekoliko bombi od kojih je dosta svijeta razneseno u paramparcad. Ja sam stajala u dovratku izmedju dnevne sobe i nise tako da sam do tada bila citava, nista mi se nije dogodilo. Svuda oko mene culi su se krici i jauci onih koji su umirali pred mojim ocima. Vidjela sam i jedno dijete koje je vuklo za ruku svoju mrtvu majku nadajuci se da ce ona ustati.
Tada sam cula kako skolski drug mog brata, Lukic Milan, govori da je vrijeme da nas zapale. Prisao je kuci i zapalio je. Tda je nastao pravi pakao, zivi ljudi su gorjeli, svuda okolo se osjecao smrad izgorijelog ljudskog tijela. Te uzasne slike ce da me progone cijelog zivota. Dosla sam do balkonskih vrata na koja su oni zaglavili ona garazna vrata, a ta vrata su imala mali otvor na sebiod jedno 60cm, kroz kojih sam se , ni sama ne znam kao, provukla i izasla. Potrcala sam prema sumi, a oni su mi vikali da stanem. Svaki tren sam ocekivala da ce zapucati na mene, no to nisu ucinili, vjerovatno zato sto nakon ove pucnjave po kuci nisu ponovo punili oruzje. Svi ostali su izgorijeli. Svi do jednog. Medju njima i sedam clanova moje familije. Izgorijela je moja majka, dvije sestre, dvoje djece od jedne sestre (djecak od dvije i djevojcica od sest godina), i snaha i njen sin od sedam godina.” Drugi veliki zlocin pocinjen paljenjem Bosnjaka desio se u kuci Adema Omerovica gdje je zapaljeno 65 ljudi. Taj zlocin prezivjelo je sedmero ljudi.
Takodjer, u jednoj kuci na Uscu zapaljeno je 32 ljudi, ali se o tome do sada malo zna. Pored ovih, velikih, masovnih, tzv. ”plamenih grobnica”, u Visegradu i u njegovim selima bilo je jos na desetine slucajeva paljenja Bosnjaka u njihovim kucama i stalama. Navest cemo primjer iz Dusca gdje je Srdjan Milicevic ubio i zapalio porodicu Zukic. Te, recimo, primjer iz sela Smrijecja gdje su cetnici 3. Juna 1992. Godine zapalili sest zena u kucama. Cetiri zene su bile famelije Cekic i dvije iz famelije Karaman.
putevi spasa
Treca velika visegradska grobnica su tzv.”putevi spasa”, koji su pretvarali u ”puteve smrti”. Naime, cetnici su varali Bosnjake pozivajuci ih da se predaju, da predaju oruzje ukoliko ga neko ima i da onda, nekog odredjenog dauma, dodju na odredjeno mjesto i da ce biti prebaceni na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, ili preko Uzica, odnosno, Srbije za Makedoniju. Cak su izdavali i neke potvrde. Potvrde za navodni siguran izlazak iz grada izdavala je Snjezana Bugarin iz Crvenog krsta, te Risto Perisic (prije agresije predavao je srpsko-hrvatski jezik.op.a.) ispred MUP-a Visegrad. Te potvrde su mnoge Bosnjake odvele u smrt. Tako je 25.juna na tzv. ”put spasa” iz kasarne ”Uzamnica”krenulo pet autobusa sa muskarcima starosne dobi od 16 do 60 godina, prema Crnoj Gori. Medjutim , to je bila samo laz. Nakon sto su ih cijeli dan vozali, vratili su se u Visegrad. Ovaj ”put spasa” nije prezivjelo 17 ljudi koji su izvedeni iz autobusa u Bosanskoj Jagodini i likvidirani naocigled svih drugih zarobljenika. Drugi primjer tzv.
”put spasa” jeste likvidacija 54 Bosnjaka koji su na Isericu brdu, u opcini Sokolac, izvedeni iz konvoja koji je isao prema Olovu. Dakle, bilo je jos puno ”puteva spasa” koji su za mnoge bili ”putevi smrti”. Grobnice Bosnjaka koji su mucki ubijani prilikom laznih evakuacija nalaze se od samiog centra Visegrada, preko jame Dragomilje pa dalje prema Uzicu, Sokocu, Priboju, Foci. Medjutim, oni koji nisu povjerovali cetnicima, nisu se predali i krenuli cetnickim ”putevima spasa” nasli su pravi spas probijajuci se kroz sume prema tada slobodnoj Medjedji i Gorazdu. Tako su mjestani sela Okrugla odlucili da se ne predaju i ne krenu na ”puteve spasa”, vec da se probiju kroz sume prema Medjedji. Iako ih je nekoliko poginulo od granatiranja i jedne cetnicke zasjede, vecina je ipak uspjela da se dokopa slobodne teritorije.
Smrt na svakom koraku
Pored ubijanja i bacanja Bosnjaka u Drinu, njihovog ubijanja i paljenja po kucama, ubijanja na putevima spasa, mnogi zlocini pocinjeni su i izvan ovih mjesta. Ljudi su ubijani u svojim kucama, u avlijama, u mnogobrojnim logorima itd. Jedan od najsvirepiji zlocina pocinjen je u Zavodu za zastitu zenske djece i omladine. Pred samu agresiju u tom Zavodu bilo je 410 sticenika. Od tog broja troje je bilo iz Slovenije, 76 iz Hrvatske, isto toliko iz Srbije, a ostatak i BiH. Na pocetku agresije Arkanovci su srpsku djecu odveli u Srbiju, a ostala su ostala na milost i nemilost cetnicima. Te su djevojcicesilovane, masakrirane, slate u minska polja. O kakvim se svirepim zlocinima i zlocincima radi u Visegradu, najbolje pokazuju optuznice koje su dignute pred Haskim tribunalom i sudovima u BiH, prije svega pred drzavnim sudom.
Tako se samo Boban Simsic, kome se sudi pred sudom BiH, tereti da je u 16 navrata pocinio zlocin nad Bosnjacima Visegrada. I to tako sto je hapsio, maltretirao, tukao, mucio, silovao, ponizavao, ubijao ljude. Samo neka od njegovih zlodjela prenosimo iz optuznice koju jr 28. Juna 2005. Godine Tuziteljstvo BiH podnijelo sudu BiH:”Dana 25. Jula !992. godine zajedno u grupi od oko 10 pripadnika srpske vojske I policije ucestvovao u napadu na selo Velji Lug I u tom napadu naoruzani puskama ubili su Medihu, Latifu, Ameli I Raziju Ahmetspahic, Suceska Fatu, Aljic Safeta, Smailu Memisevic, kuce I privredne objekte Bosnjaka zapalili, a vise desetina civila Bosnjaka medju kojima zene, djesu I muskarce odveli I protivzakonito zatvorili u prostorije O.S. “Hasan Veletovac”.
U noci 28. Juna 1992.godine zajedno sa Milanom Lukicem usmrtili Sabanovic Ibru, civila Bosnjaka kojega sui z velike prostorije u kojoj je bio protivzakonito zatvoren sa ostalim civilima izveli u hodnik, a zatim ga Milan Lukic nozem zaklao, dok ga je Simsic Boban drzao za glavu, a zatim njegovu odsjecenu glavu ubacili medju ostale zatvorene civile”. Nabrojani slucajevi svirepe likvidacije Bosnjaka Visegrada, samo su mali dio zlocinakoji je stvarno pocinjen u ovom gradu. U Visegradu je ubijeno oko 3.000 Bosnjaka, od toga je bilo 800 zena I 120 djece, a mi smo u dva nastavka opisali kako je likvidirano nekoliko stotina ljudi. Slicne, ili mozda gore sudbine prezivjeli su I ostali ubijeni. O silovanjima, logorima, mucenjima pisat cemo u narednim brojevima naseg casopisa.
