U Visegradu je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, odnosno u prvim njenim mjesecima, dok ovaj grad na istoku Bosne nije potpuno ociscen od Bosnjaka, bilo na desetine logora.To su bili logori organizirani od strane Srpskog kriznog staba Visegrada, tj. od cetnickih jedinica iz ovog grada, ali je i svaki pojedinac mogao uhapsiti, zatociti, muciti, silovati i ubiti Bosnjaka ili Bosnjakinju. Tako da osim velikih logora, odnosno logora u kojima su bile zatocene desetine, stotine, pa i hiljade ljudi, mnoge privatne kuce stanovi postajali su stratista, mucilista i mjesta silovanja Bosnjaka i Bosnjakinja.
Najpoznatiji visegradski logori su: O.S. ”Hasan Veletovac”, zatim zgrada MUP-a u ovom gradu, S.C. ”Hamid Besirevic”, Vatrogasni dom, Zavod za zastitu zenske djece i omladine, HE ”Visegrad”, Vojna kasarna ”Uzamnica”, motel”Bikavac”, hotel ”Vilina vlas”, hotel ”Visegrad”, preduzece ”Terpentin”, preduzece ”Varda”, preduzece ” Komunalno”, logor u selu Dobrun, logor u selu Drinsko, O.S ”Zelimir Djuric Zeljo” u selu Prelovo, O.S u selu Vlahovici, te mnoge privatne kuce i stanovi.
Logori
Kroz ove logore proslo je vise hiljada Bosnjaka i Bosnjakinja, a mnogi su nakon mucenja, silovanja i ubijeni. Tako je recimo kroz zgradu MUP-a prosla vecina zarobljenih visegradskih Bosnjaka. Tu su do smrti bili muceni i premlacivani, a svakodnevno ih je po pet ili sest odvodjeno na likvidaciju. U S.C. ”Hamid Besirevic” bilo je zatoceno oko 1.630 Bosnjaka. U osnovnoj skoli ”Hasan Veletovac” bilo je zatoceno vise stotina ljudi, kako muskaraca, tako zena, staraca i djece. Tu su muceni, premlacivani i odvodjeni na likvidacije. Iz vojne kasarne ”Uzamnica”, gdje je bilo vise od hiljadu zatocenih, Bosnjaci su odvodjeni na tzv. ”puteve spasa” o kojima smo govorili u proslom broju naseg casopisa. O uvjetima u ”Uzamnici” svjedoci prezivjeli svjedok: U ”Uzamnici” su nas ubacili u jedan hangar bez ikakvih uvjeta.
Tu su prostoriju napunili slamom. Tu su nam u taj hangar predvecer ubacili kantu za vrsenje male i velike nuzde, koja nam jebila WC. Svako jutro Osman Kurspahic je morao nositi kantu i prosipati, i istu vracati u prostoriju. ”U HE ”Visegrad” Bosnjake su nakon zadrzavanja i mucenja ubijali i bacali ih u Drinu. Hotel ”Vilina vlas” udaljen je nekoliko kilometara od centra Visegrada, a u njemu su cetnici drzali zatocene Bosnjakinje. Njih oko 300 proslo je kroz ovaj logor, u kome su silovane, mucene i ubijane. I vatrogasni dom je sluzio za torture i likvidiranja Bosnjaka, a u motelu ”Bikavac” bilo je zatoceno oko 200 Bosnjakinja, ne samo iz Visegrada, vec i iz drugih okupirani gradova istocne Bosne.
Tu su zadrzane cetiri mjeseca, a sluzile su cetnicima za silovanja i izivljavanja. Za vrijeme silovanja govorili su im kako trebaju biti srecne sti ih oplodjavaju cetnici i sto ce roditi cetnike. Mnogo djevojaka ostalo je u drugom stanju. Od njih 200, pet ih je izvrsilo samoubistvo, sest je pobjeglo, a ostale su pobijene. O logoru, mucenjima, silovanjima, i na kraju likvidaciji sticenika Zavoda za retardiranu djecu na Okolistima govorili smo u proslom broju naseg lista. I sva ostala mjesta u Visegradu, u kojima su bili zatoceni Bosnjaci, imala su istu namjenu: muciti, silovati i ubiti.
Silovanja
U visegradu je ubijeno oko 800 zena, od cega je njih 80 posto prije toga silovano. Mnoge silovane Bosnjakinje iz Visegrada prezivjele su cetnicku torturu i svjedoce o onome sto im se dogadjalo u hotelu ”Vilina vlas”, u O.S.”Hasan Veletovac”. U S.C. ”Hamid Besirevic”, u Vatrogasnom domu, u zgradi MUP-a itd. Najveca i najmnogobrojnija silovanja bila su u hotelu”Vilina vlas” gdje je bilo zatoceno oko 300 Bosnjakinja, zatim u motelu ”Bikavac”, gdje je bilo silovano oko 200 zena, te O.S ”Hasan Veletovac”. Silovane su djevojcice od 12 godina, a i starice u sedmoj deceniji zivota. Silovatelja je bilo na stotine, a kao ”tehnicki organizator” silovanja, covjek koji je skupljao Bosnjakinje po Visegradu i odvodio cetnicima u ranije spomenute logore, istakao se Dusko Andric, koji i danas zivi u Visegradu, i, kog li apsurda, vodi neku organizaciju koja se bavi razvojem i kulturom u ovom gradu.
Zene su odvodjene iz kuca, hapsene po ulicama, avlijama, skidane sa autobusa koji su ih trebali voditi na teritoriju pod komandom Armije Bosne i Hercegovine. Jedna Visegradjanka, koja je bila u grupi Bosnjaka koji su trebali biti prebaceni u Olovo, a koji su bili okupljeni ispred Crvenog kriza, kaze da su dosli cetnici i izdvojili mlade i lijepe Bosnjakinje i odveli ih. Jedna silovana Bosnjakinja svjedoci o svom silovanju: ”Niko Vujicic”, prijeratni policajac, poznat kao Focak, odveo me na sprat u hotel. Natjerao me je da se raspremim. Natjerao me je da se kupam hladnom vodom i sve vrijeme mi govorio: Kupaj se, Turkinjo, kupaj! Potom me silovao”.
U optuznici Tuzilastva Bosne i Hercegovine protiv Bobana Simsica navodi se nekoliko primjera silovanja u kojima je ucestvovao ovaj cetnik:”Neutvrdjenog datuma u drugoj polovini juna. 1992. godine , iz prostorije u kojoj su bili zatvoreni civili Bosnjaci u Vatrogasnom domu u Visegradu, izveo je pet djevojaka i pet mladjih zena, medju kojima i H.H., i odveo ih susjednu prostoriju, a zatim zajedno sa dvojicom srpskih vojnika prethodno udarao pendrekom i nogama, a zatim nakon sto su se sve djevojke i zene po njegovoj naredbi skinule do gola, silovao ih naizmjenicno, sto je trajalo dva do tri sata i tom prilikom H.H. je zadobila povrede po glavi u vidu krvnih podliva i cvoruga kao i povrede genitalija u vidu krvarenja.” Drugi dogadjaj desio se takodjer u junu, ali ovog puta u O.S.”Hasan Veletovac”:
”Nakon sto je optuzeni zajedno sa grupom pripadnika srpske vojske odveo malodobnu H.S. iz prostorije u kojoj su civili bili zatoceni, a koja se uspjela osloboditi bjekstvom, odmah su izdvojili njenu majku H.R. i na hodniku je jedan od vojnika iz grupe, drzeci objema rukama njenu poduzu kosu, podigao od tla i njeno tijelo okrenuo nekoliko puta pocupavsi joj tako veci dio kose, pa poceo tuci po glavi, prsima, nogama i ledjima govoreci: ” Sto si rekla S. da bjezi?, a zatim je uveo u prostoriju zajedno sa optuzenim (Simsicem, op.a.) i rekao: Sad cemo vam srca vaditi i peci na ovim plocama, pokazujuci na ukljucene i uzarene ploce na elektricnom stednjaku, a optuzeni je kroz smjeh govorio: Sad ce te se najesti, a zatim je ponovo nepoznati vojnik udarao i tom prilikom je slomio nos izazvavsi jako krvarenje pokusavajuci da joj polomi ruke, a zatim su je obojica silovali.” Nasilno oduzimanje nevinosti i dostojanstva bilo je veliko ponizenje i uvreda casti ne samo za silovane, nego i za njihove roditelje i cijeli bosnjacki narod.
Djevojke i djevojcice bile su nemocne da se odupru ovom nasilju, pa su neke i izvrsile samoubistvo, a to je ucinila i Jasmina Ahmetspahic, poznata po svojoj ljepoti. Kada je Milan Lukic odveo Jasminu njen otac nije zna kako da pomogne svom djetetu, da je spasi, niti se mirio sa cinjenicom da ce njegovamezimica biti obecascena i ponizena. Cijeli dan je trcao po Visegradu, ali nije uspio da spasi svoju Jasminu. Kada su ovom mirnom i ozaloscenom ocu rekli da je njegova Jasmina skocila kroz prozor i ubila se ne dozvolivsi da bude obecascena, njemu kao da je laknulo, kazu svjedoci. Osjecao se veselijim govoreci da mu je lakse kada mu je kcerka makar i samoubistvom sacuvala svoju cast.
Bosnjakinje za robinje
Visegrdaski cetnici su pravili dogovore o tome koja Bosnjakinja ce kome od njih pripasti za silovanje, a bilo je onih koji su htjeli za robinje da im sluze, hamale i da se slade njima. O tome nam svjedoci i Sabaheta Menzilovic koja kaze:” Jedan dan je kod moje kuce dosao Nedjo Lindo. Ja sam bila ispred kuce, nesto sam radila, kad me je on pozvao da odem do njega iznad kuce gdje je stajao. Prvo sam rekla da necu, ali mi je prijetio pa sam morala otici. Kad sam mu prisla, uhvatio me je i stegao, te poceo govoriti da su se oni u skoli sastali i dogovorili koja Bosnjakinja ce kome pripasti, te da je vise njih htjelo mene, Mikan Ilic, Papic Krsta i Zoran, ali da je on rekao da ce sve sto budu htjeli od njega raditi samo da ja pripadnem njemu. Ja sam mu rekla da me pusti, da ja imam svoga muza i nekako sam se istrgla i otisla u kucu.
Nakon toga vise nisam smjela spavati u svojoj kuci, vec sam bjezala svaku noc u susjedno naselje, plaseci se da ce mi doci nocu i da ce me odvesti. Ipak mislim da mu ne bi mogla pobjeci i da bi me izdvojio iz konvoja kojim sam kasnije izbjegla za Olovo, da nije poginuo. Bila sam presretna kad su jedan dan javili na radiju Visegrad da je poginuo na putu za Zepu. Rekli su da je ubijen, medjutim, kasnije sam saznala da se nehoticno sam ubio bombom.” I pored svih zlodjela koje su cinili, vecina zlocinaca Visegrada i dalje slobodno zivi i radi u ovome gradu i njegovim selima. Neki su cak zaposleni i u opcinskim organima uprave, policiji i sl.