Krajem novembra minule godine pripadnici SIPA-e uhapsili su u Podgrabu kod Pala bosanskog Srbina Radeta Veselinovića zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Hadžića. Po nalogu Tužiteljstva BiH, pripadnici Agencije za istrage i zaštitu (SIPA) uhapsili su krajem novembra minule godine u Podgrabu kod Pala bosanskog Srbina Radeta Veselinovića, rođenog 1944. godine u Hadžićima, zbog sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina na području općine Hadžići.
Piše: Nusret Hodžić - magazin Saff
U isto vrijeme uhapšen je i njegov saučesnik u zločinima nad civilnim stanovništvom na prostoru općine Hadžići Nemanja Jovičić. Nemanja je, izgleda, i otkucao svoga vojvodu pripadnicima SIPA-e, ali to i nije tako važno. Najvažnije je da su se ova dva hadžićka zlikovca našla pred licem pravde, a o tome zašto je to važno, i kakva su njihova zlodjela, za naš list svjedoči i Kenan Hasanović, jedan od najmlađih zarobljenika zloglasnih četničkih logora općinska garaža i Sportski centar u Hadžićima, kao i onih u Lukavici: Kasarna i Kula.
Na 16. rođendan u logor
''Dan prije mog 16. rođendana, 22. maja 1992. godine, zarobljen sam sa babom Osmanom u našoj kući u Donjim Hadžićima. Sjećam se, sjedio sam s babom ispred kuće. Vrijeme je bilo lijepo i sunčano, pravo proljetno. Bio je to jedan od rijetkih mirnih dana s početka agresije na našu zemlju, bez četničkih granatiranja i pucnjave. Mama se sa sestrom bila sklonila kod komšinice. I dok smo babo i ja sjedili ispred kuće u Donjim Hadžićima, pokušavajući barem malo zaboraviti onaj ratnički haos, na putu ispred naše kuće parkirao se tenk. Prepoznavši opasnost, babo mi je rekao da uđemo u kuću. Nismo ni stigli da uđemo u kuću, na ulaznim vratima, sustigao nas je rafal iz protivavionskog mitraljeza sa tenka.
Mi smo se više mahinalno nego razumno bacili u kuću i tako, hvala Allahu, spasili od smrtonosnih zrna sa četničkog tenka. Još smo ležali na podu, a odjeknula je prva strašna eksplozija od topovskog projektila koji je pogodio našu kuću. Ubrzo su uslijedile još dvije snažne detonacije tenkovskih projektila koji su pogađali našu kuću, a onda i četvrta. Babo i ja smo se uspjeli skloniti u, koliko-toliko, sigurnije sklonište, ispod stepeništa'', prisjeća se Kenan Hasanović, jedan od najmlađih zatočenika zloglasnih fašističkih logora, inače rođen 23. maja 1976. godine.
Sreća je, kako veli Kenan, pa mu je babo shvatio opasnost situacije u kojoj su se našli. Izašli su iz kuće na suprotnu stranu od tenka, i to kroz prozor u kupatilu. Bila im je namjera da pretrče livadu iza kuće, pedesetak metara razdaljine, tražeći sigurnije utočište u obližnjoj šumi. Nažalost, sjeća se Kenan, u toj namjeri ih je osujetio četnički sijač smrti. Bili su odsječeni sa svih strana, nisu mogli nigdje bježati, pa su ostali iza kuće.
Otkrio ih Nemanja Jovičić
''Samo što se umanjila zastrašujuća pucnjava, sa tenka je sišao Vlasto Pušara i preko megafona počeo zvati oca da izađe, kao oni mu neće ništa, jer treba da se vrati na posao u Remontni zavod. Naravno, to je bila njihova zločinačka podvala, a i babo je to znao, jer nije htio izaći, već je ostao sa mnom u zaklonu. Dok smo mi dvojmili u zaklonu iza kuće šta da uradimo kako bismo se spasili, začuo se motor kombija, koji se ubrzo zaustavio ispred kuće. Malo zatim pred nama se iza kuće pojavio Nemanja Jovičić držeći u rukama, nagotovs, puškomitraljez'', priča Kenan.
(Nemanja je, inače, brat Slavka Jovičića, zvanog Slavuj, koji je kasnije uhapšen kao špijun, a u kući mu je, u Pazariću, zaplijenjen cijeli arsenal naoružanja, municije i radiostanica. Danas taj ''logoraš'' sjedi u državnom parlamentu i sije laži kako bi našoj zemlji nanio što više štete nastojeći usporiti njezin hod u evroatlantske integracije.) Nemanja je uperio cijev puškomitraljeza u Kenana i njegovog babu Osmana, a, kako ga je vidio Kenan, ''imao je šljem na glavi, imao je pancir i bio obučen u maskirno vojno odijelo''.
Naredio im je da izađu ispred kuće, sa podignutim rukama iznad glave. U trenutku kada su prolazili pored njega, on je Kenana udario kundakom u glavu. Osman je reagirao krenuvši da zaštiti sina, a zlikovac je i njega dočekao s kundakom u glavu. Sve vrijeme, sjeća se Kenan, zlikovac je psovao mater balijsku, vičući kako će vidjeti zbog, navodne, pucnjave po Garovcima, srpskom selu naspram Donjih Hadžića. ''To je, opet, bila njihova ubleha, jer mi nismo mogli pucati na srpske kuće pošto nismo imali iz čega, nismo imali puške. Utom je iza kuće izašao i drugi četnik noseći u ruci ručnu bombu i govoreći da ju je našao u našoj kući. Babo je pokušao da ih ubijedi da bombu nisu mogli naći u našoj kući jer mi nemamo ništa od naoružanja, a kamoli bombe, ali, očito, nije uspio'', priča Kenan. Na putu kod kombija dočekala ih je manja grupa zarobljenih Bošnjaka i Rade Veselinović, već tada glavni četnički vojvoda u Hadžićima, a, kako se sjeća Kenan, naredbe vojvode Radeta su se slušale – ono što je on rekao, tako je i bilo. Među četnicima oko kombija Kenan je prepoznao četnika Zimonju iz Lokava i Stevu Luburu, ostale nije poznavao.
''Posebno sam poznavao Veselinovića, koji je prije agresije bio autoprijevoznik i puno je radio za moga djeda Bajru Jahića, koji je u Lokvama imao svoju brentu. U onoj grupi zarobljenih Bošnjaka na cesti, zatekli smo mamu i sestru. Rade je odvojio mene i sestru iz grupe, a babi rekao da će nas pustiti kada mu babo donese i preda minobacač kojim je kao on pucao po Garevcima i puškomitraljez kojim sam kao ja pucao. Babo ga je pokušavao urazumiti da ne može donijeti ono što nemamo. Novopečeni četnički vojvoda u novoj zločinačkoj ulozi bio je pun sebe i neumoljiv. Rekao je babi da ga uopće nije briga imamo li mi to naoružanje koje traži ili nemamo, nego da ga mora donijeti, ili će mene i sestru pobiti'', i danas kad se sjeća toga Kenan se sav naježi.
Radni vod za pljačke
Zlikovci su odvojili muškarce od žena i poveli u općinsku garažu, gdje su zatekli još pedesetak Hadžićana, posebno Musića, a, sjeća se Kenan, u garaži je tada bio zarobljen i jedan oficira JNA, Hrvat, Božidar Horvat.''Cijelo vrijeme boravka u garaži tukli su nas i pojedinačno izvodili na ispitivanje. Mene je, sjećam se, ispitivao Zoran Gašević, pa kad god je bio nezadovoljan mojim
odgovorima, a ja mu nisam mogao dati nijedan zadovoljavajući odgovor, jer ništa nisam znao što me je pitao, on mi je naređivao da se oslonim šakama na sto sa raširenim prstima, a onda bi me udarao pendrekom po prstima. Posebno je bio ljut na mene što nisam 'priznavao' gdje mi je puškomitraljez kojim sam pucao po Hitnoj i po Hadžićima. Od bola sam padao u nesvijest'', priča Kenan i sjeća se da su ga tako dva puta dovodili na ispitivanje kod tog zločinca Gaževića. Nakon drugog ispitivanja nisu ga ni vratili u garažu, nego su ga odveli u dvoranu Sportskog centra Hadžići. U dvorani je zatekao oko tri stotine ljudi, a u garaži ih je ostalo još pedesetak.Dok je bio u dvorani Kenana su četnici tjerali u ''radni vod''. Išli su, veli Kenan, svakodnevno u kasarnu u Žunovnici, u pljačke magacina firmi, u pljačke bošnjačkih kuća i stanova, i sva ta opljačkana dobra tovarili su u četničke kamione.Sjeća se i jednog događaja kada su, na poziv hadžićkog vojvode Radeta Veselinovića, u dvoranu upali četnički zlikovci, takozvani arkanovci i šešeljevci, da tuku i maltretiraju zarobljenike. Posebno su se okomili na novinara Remziju Balića i njegovog brata Adema.
Preko Kule do slobode
''Jednog dana sve su nas zarobljene Bošnjake potrpali u autobuse i odvezli u kasarnu u Lukavici. Naravno, prije iskrcavanja u kasarni, autobusi su nas vozali do logora Kula i po Lukavici. Gdje god bismo se zaustavili, unutra bi upadali četnici i tukli nas. Opet, u kasarni nas je čekao poseban doček. Morali smo iz autobusa do ulaza u kasarnu proći četnički špalir. Mi smo trčali između zlikovaca koji su nas udarali čime je ko imao – drvenim palicama, lancima, sajlama, rukama i nogama, pa ko padne, gotov je. Preživjele su strpali u dvije spavaone. Dok smo tu boravili, dva-tri dana, morali smo svaki dan čupati travu između ploča na stazama, nije se smjelo vidjeti nimalo zelenila, i sve što je bilo zeleno u kasarni, morali smo to brisati, čistiti, prati, uklanjati, jer četnici nisu voljeli zelenu boju.
I to im je bilo malo, pa su nas jednog dana sve natjerali u jednu spavaonu. Tu sam zadnji put vidio babu Osmana. Četnici su prozvali njih 48 i odveli nekuda. To je ona grupa Hadžićana za čiju se sudbinu ni dan-danas ništa nije saznalo. Među njima je bio i moj babo. Kada su odveli prozvane, ostatak zarobljenika su prebacili u koncentracioni logor Kula. U Kuli sam ja ostao desetak dana, a onda je došao neki četnik, postrojio sve logoraše i naredio da se odvoje stariji, čini mi se, preko 65 godina i bolesni. Dok su se odvajali stariji i bolesni, četnik je pogledao u mene i rekao mi da i ja izađem. Pomislio sam gotovo je, sada će nas sve pobiti, a onda mi bi lakše, pa neka će, Allah se i nama smilovao da nam prekrati muke. Srećom, dovezli su nas na Grbavicu i pustili preko Vrbanje mosta u Sarajevo'', prisjeća se Kenan Hasanović, jedan od najmlađih logoraša, svog najtežeg dijela života, koje mu je priuštilo fašističko bezumlje oličeno u likovima ratnih zločinaca Radeta Veselinovića, Nemanje Jovičića i ostalih zlikovaca iz Hadžića koji još uvijek uživaju blagodati slobode, uprkos stravičnim zločinima koje su činili tokom agresije civilnom stanovništvu općine Hadžići.
Preživio klanje
Uz sva zvjerstva četničkih zlikovaca koja je trpio kao maloljetni dječak tokom zarobljeništva u zločinačkim logorima po Hadžićima i Lukavici, Kenan se i danas posebno sjeća događaja u općinskoj garaži u kojoj je bio zatvoren sa još pedesetak hadžićkih Bošnjaka. ''Jednog dana upala dvojica zlikovaca, arkanovaca, u garažu i tukli zarobljenike do besvijesti. Tukli su i moga babu, ali uprkos zvjerskom premlaćivanju koje je trpio od tih zlikovaca, babo je nekako uspijevao mene da zaklanja. Kad su se umorili od zločinačkog mlaćenja bespomoćnih ljudi, zlikovci krenuše da idu, ali, po nesreći, jedan se okrenu i vidje mene kako se krijem iza babe netaknut. On se povrati, pozva me da mu priđem i kad vidje da sam netaknut, pobijesni, obori me na zemlju s prijetnjom da će me zaklati. Babo vrisnu, moleći ga da me ne kolje, jer sam još dijete. Četnik mu veli: 'Nije bio dijete kad je pucao po srpskim kućama.' Srećom, umiješa se onaj drugi četnik i spasi me od klanja. Ne daj Bože nikome da se nađe u toj situaciji. Mislio sam gotovo je, zakla me zlikovac.''
Četnici nas muče, mi se smijemo
Sjećajući se svih stravičnih iživljavanja i patnji koje je trpio od zlikovaca, Kenan se sjeća jednog posebnog doživljaja kada su se ljudi, pa i on sam, ponašali sasvim suprotno od onoga što bi u takvim okolnostima bila normalna ljudska reakcija na zločin koji im je činio četnički zlikovac:
''Upao neki arkanovac među zarobljenike na Kuli, pa ih oštricom bajoneta udara po tjemenu. Kako krv šikne iz rane, on uzme šaku soli i utrljava po posjekotini, govoreći kako je to dobro da balijama brže zaraste rana. Ja ne znam kako se to dogodilo, jesu li ljudi bili već toliko oguglali na bol i patnje, na maltretiranja i ponižavanja, ne znam ni kako sam to i sam prelomio u sebi, ali umjesto da vrištimo od bola, počeli smo se smijati. On nas muči, mi se smijemo. I meni je to sada nevjerovatno i neshvatljivo, ali tada je bilo tako.''
