Zaim Imamovic - komandant Gorazda Rodjen je u selu Poratak kod Ilovače (oko 15 kilometara od Goražda uz rijeku Drinu ). Ljubav prema zavičaju, odmah na početku rata u BiH, vraća ga njegovim istočnobosanskim vrletima. Jedan je od glavnih ljudi koji su omogućili radjanje Armije Bosne i Hercegovine na ovim prostorima. Jugoslovensku Narodnu Armiju napustio je u činu kapetana prve klase. Službovao je u Sloveniji, koju čista obraza napušta, onih dana kada je tamo započeo rat. Prekomandovan je u Sarajevo.

Kada je doznao za strahote koje se zbivaju u fočanskom kraju ni trena nije oklijeveo, iskrao se iz kasarne sa istomišljenicima i pošao u pomoć napadnutom narodu. Hrabrost ,stručnost i ogromno zalaganje u borbi dovode Zaima Imamovića u januaru 1995 godine na odgovornu dužnost komandanta 14 divizije Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Do tada 4 puta ranjavan u borbi, on će i na ovoj dužnosti stati hrabro i odlučno na čelo svojih saboraca. Zaim Imamović je uvijek bitke dobijao tamo gdje je to najteže, na prvoj borbenoj liniji.Legendarni komandant Zaim Imamovic poginuo je 9. oktobra 1995. godine u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj borbennoj liniji. A dani ispred njegove pogibije obilježeni su blistavom pobjedom jedinica bosanskohercegovacke Armije na padinama Treskavice i visovima ispred Trnova.

Smioni plan napada podrazumijevao je i da se Zaim sa jedinicam ubaci u neprijeteljsku dubinu. Herojski kao i uvijek on izvršava i ovaj smjeli zadatak. Rezultat je jedna od najblistavih pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine u oslobodilačkom ratu protiv srpsko-crnogorskog agresora. Ovom pobjedom konačno je naša armija izbila na istočne padine Treskavice i zaustavila se nad samim ulazom u Trnovo.
Jos rijec dvije o gaziji...

Znaš, život ima, smrt ima…

Na treskavičkom visu Celina, 9. oktobra 1995. godine, odmah iznad prijevoja Rogoj, poginuo je legendarni Zaim Imamovic, komandant 14. divizije i simbol herojske odbrane Goražda. Samo dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu BiH, veliki čovjek, patriot, istinski gazija i heroj oslobodilačkog rata, poginuo je od gelera. Za njim tuguje Podrinje. I Bosna i Hercegovina. Povlačenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihać, ali se «zamjenjuje» sa svojim kolegom Adilom Bešićem, takodjer poginulim herojom Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu. Do pocetka agresije na BiH, pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovacu, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od četnickih kolega.

Sa prvim pucnjima u Foči, kreće prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovicem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije ni slutio da ce Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima ce skončati svoj životni i ratni put. U Ustikolinu je stigao polovicom aprila, u trenucima kad su četnici zauzeli Foču, sa namjerom da spriječi napredovanje četnika dolinom Drine. Odsudnu odbranu Goražda organizirao je u rejonu Preljuce, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postaće najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju četnici nikada nisu pomjerili, a izginulo ih je više od 500.

Vec 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, sa pet bataljona, na čijem čelu je bio rahmetli Zaim Imamović. Bio je vojskovodja posebnog kova (Zaim i znaci vodja) i nevjerovatnog smisla za motivaciju suboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Fajter koji ne priznaje frontalni način ratovanja i ne čeka poteze dušmana, već organizira upade u dubinu privremeno zauzete teritorije i nanosi gubitke neprijatelju. Redjaju se bitke i njegove pobjede: na releju Zebina šuma, Stogu, Crnom vrhu, Jabučkom sedlu, Trovrhu, ... Redjaju se bitke, ali i Zaimova ranjavanja... Najteže je ono u centru Goražda. Da bi operaciju «Krug» što bolje proveo u djelo, lično izlazi na Igman, da prikupi MTS koji mu je nedostajao. Njegova operacija za oslobadjanje Ustikoline (na cemu je radio zajedno sa Feridom Buljubašicem, u decembru 1992. godine), sa dva uspješna forsiranja Drine, sigurno ce se proučavati u školama za oficire. Što nije uspjela, nije kriv Zaim. Vrijeme ce pokazati.

Branio je i odbranio rodnu grudu, svoje Goražde i Podrinje, koje je volio gotovo podjednako kao svoje sinove Denisa i Ernesta. očetkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Buljubašicem, izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritorij BiH, kako bi pomogao da se obruč probije izvana. Preuzima komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarčinu i svakim danom bliži je svom cilju, svome Goraždu. Postaje gospodar Treskavice i njenih visova, na kojima se povlači prema Foci i Kalinoviku. Pred njegovim gazijama, četnici gube Malu ćabu, Pašinu planinu, Vratlo, Krajačiće, Klanac, Hum, Lupoč ... U trenucima kad je lomio i posljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale četnicke granate. Baš kao što mi je znao reci:
-Znaš, život ima, smrt ima…

Samo dan-dva ranije, bio je ranjen po šesti put. Nije cekao da se oporavi. Naprosto, ukrao se svojim pratiocima i doktoru Muratu Đuderiji i otišao na prvu liniju, medju svoje borce, s kojima se uvijek i najbolje osjećao. Nije dočekao da uživa u slobodi, za koju se dugo i požrtvovano borio. Smrt je bila brža od želje da stigne do Drine. Ostala je uspomena na velikog komandanta i heroja, komandanta brifade bosanske armije, rahmetli Zaima Imamovica. U znak sjećanja na njegovo herojsko djelo, kasarna u Pazariću, u kojoj je trenutno smještena prva akademija vojske federacije BiH, nosiće njegovo ime, ali i Osnovna škola u rodnoj Ilovači... Legenda sa Drine ostaće vječno u srcima svih Bošnjaka Podrinja.