GENOCID U ZEPI - ni herojski otpor nije sprijecio zlocin Jedini dio opcine Rogatica koji je uspio ostati slobodan sve do pred sam kraj rata, do kraja jula 1995. godine, jeste Zepa, odnosno tih 10-tak sela koja sacinjavaju ovu mjesnu zajednicu. Zahvaljujuci cinjenici da su imali hrabrosti i smjelosti da se organiziraju i pruze otpor najvecem rogatickom zlocincu Rajku Kusicu, njegovim jedinicama i jedinicama JNA, mjestani Zepe nisu pretrpjeli mnogo civilnih, a ni vojnih zrtava tokom rata, nije bilo silovanja, puno mucenja i sl. Tako je od pocetka rata, pa sve do njegovog kraja, ukljucujuci i pad Zepe u ruke agresora, stradalo nekih 345 ljudi, od toga 145 vojnika i 200 civila.

Za to vrijeme u napadima na Zepu u prvim mjesecima rata, dok Zepa nije proglasena zasticenom zonom UN-a na proljece 1993. godine, te u napadima u julu 1995. godine kada je pala u zlocinacke ruke, na ovom podrucju poginulo je oko 1.800 cetnika.
 
 
Napadi cetnika i organiziranje odbrane
 
    U vremenu izmedju dva svjetska rata Zepa je bila opcina sa 22.000 stanovnika. Tako je bilo sve do 1957. godine kada je rasparcana na cetiri dijela, od kojih je jedan pripao opcini Han-Pijesak, drugi opcini Visegrad, treci Srebrenici, a cetvrti Rogatici. Ovaj cjelokupni kraj dao je veliki broj visokoobrazovanih ljudi cak 1.100, od kojih 210 ima zvanje doktora nauka. Na podrucju koje sacinjava Zepu, ovaj rogaticki dio, prema popisu iz 1991. godine, zivjelo je 2.183 ljudi. Obuka koju je Rajko Kusic vrsio sa svojim cetnicima na Borikama, mjestu izmedju Zepe i Rogatice, te zlocini koje je poceo ciniti jos od 2. marta 1992. godine, kada je ubio Veliju Kadrica, cuvara poljoprivrednog dobra na Borikama, koji je ocigledno puno vidio  i znao, te ubistvo Dzevada Parnice koji je isao iz Zepe za Rogaticu, bio je znak Bosnjacima tog kraja da se trebaju vojno organizirati. Bila su to pojedinacna okupljanja, pripreme i razgovori, a jedinica je oformljena tek 12. maja, do kada je Rajko Kusic vec pocinio niz zlocina po Rogatici i njenim selima, a bio je 23. aprila ugasio struju i dao ultimatum Zepljacima da predaju oruzje.

Medjutim, Rajku Kusicu je ocigledno bilo vise stalo da pokori samu Rogaticu i bliza sela, tako da ozbiljnog napada na Zepu nije bilo sve do 4. juna kada je po naredjenju general-majora Manojla Milovanovica JNA, sa dobrovoljcima sa Pala, Han-Pijeska, Sokoca, Foce, Rogatice, pa cak i Niksica, pokusala da se dokopa polozaja na Zlovrhu, gdje im je bio istureni objekat. Tada su ogroman otpor u zepskom kanjonu pruzile jedinice odbrane Zepe, likvidirale nekoliko desetina neprijateljskih vojnika i zaustavile njihov prodor u Zepu i na Zlovrh. Ova uspjesna akcija ohrabrila je, ali i uozbiljila odbranu Zepe. Sada se Bosnjaci iz dijelova Zepe koji su 1957. godine pripali Han-Pijesku, prikljucuju jedinicama u Zepi i prave zajednicku Teritorijalnu odbranu.
 
 
Avdo Palic spasava Zepu
 
     Tokom jula 1992. godine agresor opkoljava Zepu, ovaj prostor bombardiraju cak i avioni JNA, a ogroman broj izbjeglica iz Han-Pijeska, Vlasenice, Visegrada slijeva se u Zepu. Tako u ovom kraju u tom periodu boravi 32.000 ljudi. Veliki problem za odbranu je bio manjak naoruzanja, ali ipak 9. avgusta 1992. godine jedinice odbrane Zepe na celu sa Avdom Palicem osvajaju Zlovrh, i onda 16. avgusta krece velika cetnicka ofanziva koja traje sve do 26. septembra. Tada je veci dio Zepske regije bio osvojen, 32.000 ljudi bilo je sabijeno na jedan skuceni prostor. Gotovo je bila izgubljena svaka nada, ljudi su se pripremali na proboj prema Srebrenici i Gorazdu, pa ko prezivi, kada je Avdo Palic zaustavio neprijatelja i krenuo u protiv-napad i do 9. oktobra vratio cetnike na ranije polozaje. U periodu od 26. septembra do 9. oktobra 1992. godine zajedno sa snagama iz Srebrenice napravljen je koridor prema ovom gradu gdje je presao veliki broj izbjeglica, a jedan broj je preko Sjemeca prebjegao u Gorazde.

U Zepi je ostalo oko 6.500 ljudi koji su tu ostali do pada u julu 1995. godine. Sa 9. oktobrom 1992. godine zavrsene su sve ozbiljne oruzane akcije u Zepi. Do ovog datuma ubijeno je nekoliko desetina boraca i civila. Dakle, nije bilo nekih vecih, masovnijih stradanja, a kao jedno od vecih stratista moze se navesti Kalimanica selo u opcini Han-Pijesak gdje je ubijeno 15-tak ljudi. Bilo je, naravno, stradanja ljudi tokom proboja iz Zepe, ali posto se tu uglavnom radi o ljudima iz drugih gradova, o tim stradanjima govorit cemo kada budemo pisali o zlocinima u tim gradovima. Neprijatelj je od 9. oktobra 1992. godine povremeno granatirao Zepu, a krenuo je u drugi oblik borbe, a to je izgladnjivanje Zepljaka, sto je trajalo mjesecima sve dok Zepa u maju 1993. godine nije proglasena zasticenom zonom UN-a.

Izdaja UN-a
 
 
       U julu 1995. godine krece velika cetnicka ofanziva na zasticene zone UN-a Srebrenicu i Zepu. Kao sto je poznato Srebrenica pada 11. jula, a cetnici na celu sa Ratkom Mladicem nastavljaju prema Zepi. Uz Mladica napade na Zepu vodili su general Zdravko Tolimir, pukovnik Rajko Kusic, general Milan Gvero i Radivoje Miletic. UN, iako se radilo prakticno o njihovoj teritoriji, bukvalno njihovoj zemlji, nisu pruzile zastitu ni Srebrenici ni Zepi. Jednostavno su dozvolile i saucestvovale u zlocinu. Posebni izaslanik Generalnog sekretara UN-a za bivsu Jugoslaviju Jasusi Akasi 19. jula 1995. godine, sedam dana prije pada Zepe, rekao je novinarima, nakon sastanka sa NATO izaslanicima u Briselu, da UN "nisu u poziciji fizicki zastititi enklave" i dodao:"Zao mi je zbog pada Srebrenice i neminovnog pada Zepe". Da li on tada kao personalizacija UN-a nije trazio NATO intervenciju, ili NATO nije bio spreman za nju, ostat ce tajna, ali i svjedocanstvo da je medjunarodna zajednica dobrim dijelom kriva za pad i stradanje Srebrenice i Zepe.

Pad  Zepe
 
 
         Dakle, napad cetnika na enklavu Zepa krenuo je 7. jula 1995. godine. U samom pocetku to su bili napadi slabog intenziteta. Medjutim, sa padom Srebrenice napadi se intenziviraju. Prvi pregovori odbrane Zepe i cetnika obavljeni su 13. jula u bazi UN-a kada je general Zdravko Tolimir ponudio predaju i evakuaciju. Odbrana Zepe je to odbila i 14. jula su cetnici krenuli u napad velikih razmjera, poceli su osvajati i paliti neka sela. Od tada do 24. jula trajali su napadi i jos nekoliko pregovora, ali sve do tog dana nije nadjeno nikakvo rjesenje. Na tim pregovorima uhapseni su i likvidirani Mehmed Hajric i Amir Imamovic, a Hamdija Torlak je razmjenjen. Dan kasnije krenula je evakuacija zena, djece i staraca prema Kladnju. U dva dana biva evakuirano skoro cjelokupno stanovnistvo, ostaje 803 ljudi. Oni krecu 27. jula u evakuaciju, istog dana kada biva zarobljen komadant odbrane Zepe pukovnik Avdo Palic koji nestaje nakon sto je otisao na pregovore u bazu UN-a. Prilikom evakuacije poslednje grupe od 803 ljudi, njih 37 biva skinuto i odvedeno u logor u Rogaticu.

Tamo su proveli 3 mjeseca u teskim uvjetima, tuceni, maltretirani, ponizavani. Nakon 3 mjeseca su razmjenjeni. Istovremeno, u tim danima, 26. i 27. jula, pocinje raspadanje odbrane i patnja za vojnike. Neki se uspjevaju kao civili prebaciti sa evakuiranim u Kladanj. Jedan broj, njih 50-tak, uspjeva se domoci Gorazda. Njih 203 kriju se po sumama i uspjevaju se u manjim grupama u pet navrata u periodu od 27. jula do 26. oktobra prebaciti na slobodnu teritoriju. Jednja manja grupa uspjela je da se prebaci preko Rudog i Priboja do Novog Pazara, gdje ih hapsi MUP Srbije i vraca zlocincima u Bosnu, licno u ruke Milanu Lukicu koji ubija trojicu Arukovica: Fadila, Dinu i Semsu, a o cemu svjedoci prezivjeli Jasmin Kulovac. Takodje, jedna manja grupa od osam ljudi uhapsena je na putu izvlacenja prema Kladnju. Oni su tri mjeseca drzani po logorima u Han-Pijesku i Foci, a onda razmijenjeni.

Logori u Srbiji
 
 
       Najveca grupa od 850 boraca presvlaci se u civilnu odjecu i krece preko Drine u Srbiju. Njima je, kao i ostalima u Zepi, umnogome pomogao Becir Heljic, koji je bio u Sarajevu, u koga su Zepljaci imali puno povjerenja i koji im je bio desna ruka i veza sa Armijom BiH, Predsjednistvom, Vladom. On je umnogome pomogao da 850 boraca koji su presli u Srbiju ne budu odmah pobijeni, iliti vraceni Ratku Mladicu da ih on likvidira. Heljic je uspio brzo alarmirati medjunarodni Crveni krst koji je registrirao prebjegle tako da nije bilo velikih zlocina nad ovim ljudima. Iako je tih zlocina bilo. Naime, 850 zarobljenih Zepljaka MUP Srbije smjestio je u dva logora: Sljivovica na Zlatiboru i Mitrovo Polje na Gocu, gdje su proveli sest mjeseci. Zoran Carkic, pomocnik komadanta Rogaticke brigade, odnosno pomocnik Rajka Kusica, zaduzen za bezbjednost u toj brigadi isljedjivao je zarobljene i u tom isljedjivanju osam ljudi je ubijeno, a 35 njih su ostali trajni invalidi. Nakon sest mjeseci Crveni krst prebacuje ove ljude u zemlje zapada, a najvise u Australiju i SAD, uz obavezu da isplate Crvenom krstu novac za karte. Tako je ovim ljudima prakticno onemogucen povratak iako je za tim bilo zelje, sto svedoce i pisma koja su upucivali ovi Zepljaci vlastima i raznim organizacijama i pojedincima u BiH, trazeci pomoc da mogu da se vrate. Nakon sto te pomoci nije bilo, oni su za sobom povukli i svoje porodice i familije, sto je vise hiljada ljudi.
 
 
 Gdje je Avdo Palic?
 
 
        U ovom periodu od pada Srebrenice 11. jula, pa preko pada Zepe, egzodusa, logora po Rogatici, Foci, Han-Pijesku, Srbiji, do zadnjih razmjena zarobljenih, poginulo je 53 ljudi, ako medju njih svrstamo i Avdu Palica, ciji misteriozni nestanak jos nije razjasnjen. Visoki predstavnik Pedi Esdaun obavezao je Vladu RS-a da oformi komisiju i do aprila ove godine podnese izvjestaj o sudbini Avde Palica, koji je nakon pregovora u bazi UN-a u Zepi nasilno odveden 27. jula u Stab Ratka Mladica. Od tada mu se gubi svaki trag sve do 1. septembra te 1995. godine kada ga je vidio Abdurahman Malkic u bijeljinskom logoru "Vanekov mlin". Sta se desavalo sa Palicem, ne zna se. U dokumentaciji VRS-a spominje se da je odveden u noci 4. na 5. septembar iz "Vanekovog mlina" u Han-Pijesak, i da ga je odveo Dragomir Pecanac, Mladicev bezbjednjak. Pecanac danas zivi u Srbiji, ali nasa drzava, nase Tuzilastvo ga ne trazi.

O tome sta se dalje desavalo postoji vise varijanti. Po jednoj verziji u novembru 1995. godine Rajko Kusic i Milan Lukic odvode Palica sa Han-Pijeska i tada mu se gubi trag. Druga varijanta kaze da je vidjen 1996. u zatvoru u Foci, a izvor od kojeg je Saff  dobio sve ove informacije kaze da je 1998. godine imao telefonski poziv od covjeka koji se zove Sabrija Omanovic i koji je tvrdio da je vidio Palica u rudniku u Aleksincu. Medjutim, Esma Palic, Avdina supruga, vjeruje da bi on mogao biti ziv, sto kaze i nas izvor smatrajuci da ga Mladic ili Karadzic drze kao taoca, kao posljednji adut.